Silno sam željela imati stablo naranče u vrtu. Baš da mi bude „fokusno“ stablo, ono oko kojeg se sve vrti, preciznije rečeno, da sve cvijeće i povrće stane skromno u drugi plan, a da se, čim zakoračiš u moj vrt, tvoj pogled zalijepi za nju — jedinu, kraljicu naranču!
Naravno, vi sad mislite da ja obožavam naranče i da ih zato tako uzdižem, ma kakvi! Ja naprosto volim gledati te plodove na stablu: te žute balote, ta mala, predivna, vrtna sunca. Želim satima, sa svoje verande, buljiti baš u naranču i ni u što drugo. Da se razumijemo, centralno mjesto u vrtu zapravo zauzima jedan veliki kumquat — kojeg samo, ali baš samo On voli i jede. Moj altruizam na djelu. Ali, bez uvrede, tko normalan može satima zuriti u voće veličine prepeličjeg jajeta?!
Uglavnom, kupim ja napokon stablo naranče u već odmakloj dobi, posadim ga i čekam da cvjeta, da rodi, da raste. Sve mu serviram: hranu, vodu, maženje, pozornost. Cvjetovi su se pojavili, naravno da jesu. Pojavili su se i plodovi. Upravo ih gledam. Ali, naravno, dvije velike stvari pošle su po zlu:
1) Svaki novi listić na vrhu oglođu mi skakavci. Baš svaki. Sad mislite da ih imam milijun, neuhvatljive zelene i smeđe aždaje, ma nemam! Obilazim i gledam, dva do tri najviše. Ali toliko bezobrazni da im i ta brojka dođe previše. Ukratko: teško da će ovo moje stablo ikad narasti u išta fokusno, i to zato što su se skakavci fokusirali baš na njega. Ništa od idile na verandi, kave, kolačića, nogu na stolici i pogledu na stablo naranče!
Drugi problem je moj On. Čim se pojavila prva, ej - prva! - žuta mrljica na mojoj naranči, On svaki dan, prije ručka i prije večere, postavlja isto pitanje:
„Kad se mogu počet brati naranče?“
Svaki dan isto pitanje.
A ne dira i ne jede već prezrela „prepeličja jaja“ sa svog obožavanog kumkvata, ne, fokus mu je isključivo na mojoj naranči.
I trajalo je to, prilično trajalo, sve dok mi frustracija nije narasla kao balon i dok mu konačno nisam rekla:
„Nikako.“
– Kako nikako?
– Eto nikako.
– Nešto s njima nije u redu?
– S njima je sve u redu.
– Onda s tobom nešto nije u redu?!
– Naravno da nije! – izjavim mu skoro plačnim glasom. To su naranče za gledanje.
– Čije gledanje?
– Moje gledanje. A ti gledaj i jedi svoj raskošni kumquat.
I tako, umjesto silne radosti, naranča je postala kamen spoticanja. Svađam se sa skakavcima, svađam se s Njim, i iskreno — mislim da ću tu svoju naranču prepustiti skakavcima da je dokrajče, a ja ću početi razmišljati o novom, ovaj put zajedničkom fokusnom stablu u našem vrtu.
Fusnota jedne opsjednute vrtlarice:
Naranča, ta moja posebna diva, porijeklom je iz jugoistočne Azije, odakle je stoljećima putovala prema Mediteranu i ovim našim toplim podnebljima. Voli sunce, zavjetrinu i nježnu ruku, ali ne podnosi ni skakavce, ni nestrpljive ljude. Najbolje uspijeva u dobro dreniranu tlu, uz redovito zalijevanje i malo ljubavi. A, ako je suditi po mojoj, dobro bi joj došla i zabrana pristupa svima koji pitaju: „Je l’ već?“
Kapula izazvala kulinarske svađe od Zagreba do Splita: Kad recepti postaju diplomatski incidenti
