SPLITSKI CVIT Slobodanka Boba Đuderija: “Pisanje nije stvar odluke, to je duboka unutarnja potreba”

Predstavljamo vam sedmu laticu Splitskog cvita. Riječ je o poznatoj spisateljici Slobodanki Bobi Đuderiji. Kroz razgovor smo se dotaknuli njezinih spisateljskih početaka, a otkrila nam je i svoje planove za budućnost


Spisateljica Slobodanka Boba Đuderija sedma je latica Splitskog cvita.


Splitski cvit je manifestacija koja se održava već devetu godinu zaredom, a u prvi plan stavlja žene koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo za svoju okolinu.

DEVETO IZDANJE SPLITSKOG CVITA Milena Mratinić: “Uskoro ćemo predstaviti žene i djevojke koje svojim radom inspiriraju ljude oko sebe”

Slobodanka Boba Đuderija je rođena u Šibeniku, a od 1965. godine živi u Splitu. Prvi javni literarni počeci bili su joj na blogu “Marčelina” i u Slobodnoj Dalmaciji gdje je objavljivala kratke humoreske u podlisku “Pomet”. Pisala je za razne portale i tiskane medije, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Pisala je u kolumnu u sarajevskom tiskanom časopisu “Pozitiv”, beogradskim „e-novinama“ na portalu Lupiga, Dalmacija News, Marginalac, Sućuraćki portal i mnogim drugima. Tri godine imala je stalnu kolumnu na hrvatskom portalu Net.hr.



Trenutno piše kolumnu na portalu RTL televizije. U ljeto 2010. godine pobijedila je na natječaju Casanovafesta za najbolju blogersku erotsku priču. Objavila je Zbirku poezije “Morske erotske”,  zbirke  kratkih priča: „Marčelina“, „Zovem u vezi posla“. Nakon toga objavila je i zbirku kratkih priča „Marčelina – Nisam vam sve rekla“ te  roman „Da se ne baci“.

Imate uistinu bogato iskustvo u spisateljstvu. Kako to da ste se prvotno odlučili pisati blog?



Više od 10 godina sam aktivna na hrvatskoj književnoj sceni. Sve je započelo s mojim blogom koji se zvao “Marčelina”. Taj blog dosta dugo sam pisala i on je bio jako čitan. Prikupljajući sve materijale došla sam na ideju da izdam prvu knjigu. Ubrzo sam tu ideju i realizirala te predstavila knjigu koja se zvala baš kao i blog – „Marčelina“.

Zanima nas kada je započela vaša istinska ljubav prema pisanju, odnosno spisateljstvu?

Kao i kod većine pisaca, oduvijek sam pokazivala talent za čitanje i pisanje, a sve je počelo u osnovnoj školi. Tada nisam imala nikakvu svjesnost niti namjeru da se bavim spisateljstvom, jednostavno, bez nekog razloga sam manijakalno sve čitala na što bih naišla. To mi je bila prava ljubav. Sve je došlo samo od sebe.

Zbog velike popularnosti društvenih mreža blogovi su otišli u zaborav. Vi danas dosta pišete na Fejsu?

To je istina, danas mi Facebook dosta pomaže u idejama, ali i izricanju vlastitih stavova i mišljenja. Svoju ljubav, a to je pisanje potpuno sam preselila na Facebook. Međutim, moja ideja i stil pisanja ostao je isti.

Koje su vam najdraže teme koje volite obrađivati?

Nemam neku određenu temu uz koju sam vezana, nego volim prepričavati sve što me okružuje. Zapravo, takve teme su mi najdraže. Nerijetko mi neka ideja sama od sebe dođe i ja je odmah zapišem. Takve stvarne teme s kojima se svakodnevno susrećemo su mi baš drage.

Imate li sada neku ideju. Zapravo, što bi ste iduće željeli pisati, a da je ipak malo drugačije?

Tema odnosa između odraslih i djece mi se čini uistinu zanimljiva i željela bih je malo detaljnije obraditi na svoj način. Nerijetko postavljam sebi pitanje: kako se mi „veliki“ odnosimo prema „malim“ ljudima? To je za mene bitna problematika. Postoji velika mogućnost da će se moj sljedeći roman baviti tom, nazvala bih je tako – problematikom.

Zašto vas je baš ta tema zaintrigirala?

Davno sam na nekom portalu pročitala misli jednog filozofa. Naime, on je rekao da će svijet jednog dana biti sretan, a to će se dogoditi kada se mi odrasli počnemo drugačije odnositi prema svojoj djeci. Njegova izjava, pa samim time i stav je sličan mome. Smatram da većina nesreća i tuga proizlazi iz odnosa starijih prema vlastitoj djeci, odnosno mladima.

Znači li to da autoriteti često stvaraju veliki problem u tim odnosima?

Ako djeci ne dozvolimo preispitivanje našeg autoriteta, ne možemo sutra očekivati da oni preispituju druge (često lažne) autoritete. Mi ne možemo djecu zaštititi od svijeta, ali ih možemo opremiti da izađu spremni u taj svijet. Moramo im ugraditi samopoštovanje i kritičku svijest.

Mediji nekad i danas?

Sjećam se subotom kad je bio neradni dan, uvijek sam imala ritual čitanja tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije. To je bio jedan poseban osjećaj za mene. Danas toga više nema, sve je na portalima i društvenim mrežama. Fizički, mentalno i duhovno su se promijenili odnosi u medijima, tj. odnosi čitatelja prema istima.

Koje su po vama pozitivne i negativne strane društvenih mreža?

Nisam sklona izjavama u kojima se izričito dolazi do zaključka da je prije bilo bolje. To je prije svega subjektivna procjena svakog pojedinca. Recimo, meni je Facebook dosta pomogao u životu. Puno sam divnih osoba upoznala na toj društvenoj mreži i to su zasigurno, kako za mene, tako i za ostale ljude pozitivne strane društvenih mreža. S druge strane, ako vam se cijeli život preseli na društvenu mrežu, to nikako nije dobro, niti zdravo.

Planirate li izdati neki novi roman u skorijoj budućnosti?

U prosincu sam izdala svoju četvrtu knjigu i to je ujedno moj prvi roman. E, onda sam sama sebi rekla da se želim pošteno odmoriti. No, sada je već vrijeme da počnem razmišljati o svojim novim projektima. Imam vrlo dobrog i kvalitetnog izdavača iz Rijeke i on je uvijek otvoren za sve moje ideje i inicijative. Tako da, još sam uvijek u jednoj dilemi, iako sam vam već ranije natuknula o čemu bih željela pisati u skorijoj budućnosti. Osim toga, volim pričati kratke priče i s tim sam zapravo započela svoj put. Možda ću se i na to odlučiti. Još moram o tome razmisliti.

Jedna ste od latica manifestacije Splitski cvit. Je li vas iznenadila ova nominacija?

Moram priznati da me nominacija uistinu iznenadila. Uvijek sam mislila da velike nagrade dobivaju one žene koje se ne bave riječima kao ja. Tako da, ovo me razveselilo, počašćena sam što sam jedna od nominiranih latica.

Nalazimo se u ovim teškim vremenima. Kako provodite vrijeme?

Pokušavam svakodnevno raditi na sebi. Počela sam učiti novi jezik, pokušavam samu sebe zaposliti nekim novim aktivnostima. Istina, nalazimo se u teškom vremenu, ali i dalje trebamo biti pozitivni. Bitno je raditi na sebi, tada nećemo misliti o negativnim stvarima koje nas okružuju.

Ako neka vrlo mlada osoba sada čita ovaj intervju i sanja o svojoj spisateljskoj karijeri, što biste joj željeli poručiti?

Pisanje nije stvar odluke, to je duboka unutarnja potreba. Ako ima tu potrebu, neka krene i ne odustaje. Neka se ne zamara uspjesima i neuspjesima, ne treba ga biti ničega strah. Iskreno, nikad nisam pisala jer sam to morala, to mi je uvijek bila ljubav i potreba. Jednostavno, jače je od vas. To je poruka čitatelju, kratka i jasna.

SPLITSKI CVIT Miranda Barac: “Nastojite da i vaši učenici budu sretni, da se dobro osjećaju s vama u učionici, kad osjetite to – znate da ste napravili dobar posao”

SPLITSKI CVIT Mihaela Pfeifer “Ja živim taj poziv i meni je to nešto prekrasno – kad sudjelujete u liječenju, kad osjećate da ste nešto dobro učinili”

SPLITSKI CVIT Ana Marija Botteri: “Umjetnost je ključni začin koji ovaj svijet čini mirisnijim i ukusnijim”

SPLITSKI CVIT Jasna Malec Utrobičić “Još sam se kao curica zaljubila u glumu. Ljubav moje publike uvijek me ispunjavala”

SPLITSKI CVIT Dr. Ivana Šegvić: “Želja mi je uvijek bila raditi s djecom, najsretnija sam kada mogu nekome pomoći”

SPLITSKI CVIT Ivana Pločkinić: “Djeca kriju ogromne potencijale u sebi, treba samo osjetiti šta njih interesira i krenuti u tom smjeru”

Moja reakcija na članak je...
Vau
5
Haha
1
Hagić
1
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime