Dr. Ivana Šegvić peta je latica Splitskog cvita, manifestacije koja u prvi plan stavlja žene. I to one žene koje su svojim radom i zalaganjem učinile puno za ljude oko sebe. Jedna od njih je Ivana Šegvić, liječnica koja dugi niz godina radi s djecom s najtežim tjelesnim oštećenjima.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Jeste li prijašnjih godina pratili manifestaciju Splitski cvit i je li vas nominacija iznenadila?
"Pratila sam, sve su to žene koje ja znam, sve drage žene, tako da sam ja od početka to pratila. Pratila sam prije 9 godina kada je Splitski cvit dobila moja Dijana Aničić, predsjednica Udruge Anđeli, jer sam i ja volonter u Udruzi, gdje su djeca s najtežim invaliditetom. Kako je ona prva dobila, pratila sam. Sve su to drage žene koje su radile za dobrobit ljudi.
Normalno da me iznenadilo, kad su me zvali, bila sam u šoku, iznenađena. Prvi tren sam pomislila 'Šta, kako, di?' A onda nakon dva dana ti bude drago da te je netko prepoznao u tom svom radu. Normalno da sam bila iznenađena prvi tren, a poslije te obuzme nekakav ponos jer ti je drago da si dio te lijepe priče."
Kako bi se predstavili u par rečenica našim čitateljima?
"34 godine radnog staža imam, već sam 22 godine u ovoj poliklinici za djecu sa smetnjama u razvoju. Cijeli život mi je bila želja raditi s djecom tako da su mi se želje uslišile. 11 godina sam radila u ambulantama školske medicine i nakon toga sam, 1998. godine, došla u polikliniku koja se osnovala i tu je počeo moj specijalistički staž. Specijalist sam fizikalne medicine i uglavnom radim s djecom. Želja mi je uvijek bila raditi s djecom, najsretnija sam kada mogu nekome pomoći, to su jako teški slučajevi, obitelj te djece pati, zajedno su hendikepirani i onda im moraš biti, ne samo likar, nego i potpora, biti s njima. Kad me zovu u ponoć, šta god treba - tu sam, i za sve druge stvari u životu."
Kako ste se odlučili baš za tu granu medicine?
"Moja specijalizacija se dogodila spletom okolnosti. Kad smo se odvojili od Doma zdravlja, onda je moja bivša ravnateljica rekla - Ivana ti ćeš doć ovdje. I prije toga sam radila s djecom, ali kad vidiš jedno teško dijete, recimo s cerebralnom paralizom, onda je to motiv da im što više pružiš i omogućiš. Tako da sam ja već u danima dok sam bila liječnik opće prakse išla prema tome da zapravo mogu takvoj djeci pomoći. Na kraju mi se želja ostvarila, došla sam do te specijalizacije koja mi omogućava da nešto dobro napravim."
Koliko je teško raditi s djecom s najtežim oštećenjima? Teško je čovjeku odvojiti emocije?
"Nije lako sve to. Moraš biti suport, nekad ne možeš ni reći sve što misliš, ali moraš davati ljudima nadu. Kad dođem uvečer kući nakon takvih pregleda, pomislim 'Bože, nema velikih problema, sve se može riješiti'. Ovo je životni put koji roditelji s djetetom proživljavaju, dakle ne možeš se emotivno isključiti. I kad dođeš kući razmišljaš 'jesam li dobro napravio, je li se moglo bolje?'. To su uvijek pitanja u glavi, emocije su tu prevelike. Ali kad vidiš kako napreduju, kad ih vidiš kako rastu...
Neki su sad već odrasli ljudi, a ja ih rođenja pratim, sad vidim da su u nekoj svojoj sretnoj fazi, da su se naučili živjeti s tim svojim problemima. To unosi neku posebnu energiju u rad. Rad s djecom nije lagan, dosta je iscrpljujući. Treba stvoriti dobar odnos s roditeljima, da te prepoznaju i kao prijatelja i kao nekoga tko vodi brigu o njima."
Osim posla, volonitirate i u Udruzi Anđeli. Kako sve stignete?
"Nekad od ujutro do navečer budem van kuće, ali važna je organizacija, potpora obitelji. Sve čovjek može stići kad se dobro organizira. Ja povremeno odem u Udrugu jer tamo su najteži slučajevi, napravim što mogu, na usluzi sam im kad god treba."
S kakvim slučajevima ste se susretali u svojoj praksi? Jesu li vam neka djeca ostala u sjećanju?
"Ja obožavam mog Duju, Dijaninog sina, on je sad već odrastao. Svaki put kad ga vidim mene preplave emocije i ja s njim komuniciram kao da je on urednog zdravlja. To su posebni osjećaji. Ima dosta djece koji su sad već veliki, od 15, 16, 20 do 30 godina. Rado s njima popričam o svim drugim životnim stvarima."
Čeka li se dugo na terepije? Nedostaje li kadra?
"Nedostaje jer su potrebe sve veće. Liste jesu velike. Mi smo zapravo jedina županijska ustanova koja pokriva djecu cijele županije, od Metkovića, od Zadra, otoci, priobalje, Zagora, nastojimo sve udovoljiti."
Ima li danas više slučajeva negoli ih je bilo kada ste tek počeli raditi?
"Mislim da zadnjih 15-ak godina nema toliko teških oštećenja jer je trijaža dobra. Na vrijeme se uoče i blaga odstupanja od normalnog razvoja, tako da mi odmah upućujemo djecu u tretmane, bilo logopeda, defktologa, sada imamo i senzornu integraciju, neurorazvojnu terapiju i puno je manje djece sa teškim oštećenjima jer se na vrijeme prepoznaju stvari i sa određenim tremanima i vježbama ukloni neke patološke obrasce.
Zadnje vrijeme, zadnjih godina sigurno ima manje cerebralnih oštećenja, ali nažalost zadnjh 10-15 godina je više pervazivnih razvojnih poremećaja, tipa autizam gdje znanost još nije dokazala uzroke. S druge strane život je takav da roditelji imaju sve manje vremena za djecu jer su svi u nekom stresnom životu tako da se i manje s djecom priča, puno su pred televizorom, na mobitelu... Na našem odjelu dječje prihijatrije imamo više pervazivnih razvojnih poremećaja nego tjelesnih oštećenja, ima dosta oštećenja sluha i govora jer djeca ne pričaju, to je taj usporeni razvoj govora. Manje je pravih teških tjelesnih oštećenja, zbog ispravne trijaže."
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
"Slobodnog vremena nažalost nemam puno, ali volim pročitati dobru knjigu, pogledati seriju, malo, kako ja to zovem, muzikoterapije. Tako se opustim, koliko stignem. Ova godina nas je sve malo više vezala uz kuću, ali ne pada mi teško biti u kući jer sam više kućni tip. Smanjila sam sve te druge stvari, ali nastojiš naći modele kako se stresa riješiti."
