Malo je poznato kako Splitsko-dalmatinska županija na svom jadranskom pučinskom dijelu dijeli zajedničku granicu s provincijom Foggiom u talijanskoj pokrajini Apuliji. Naime, oko 70 km južnije od Visa smještena je Palagruža, dok se 45 km jugozapadno nalazi Pianosa – jedan od otoka talijanskih Tremita, a 50-ak km južno od Palagruže Spiagga di Crovatico („hrvatsko žalo“) – toponim znakovita imena na sjevernom dijelu poluotoka Gargana. Navedeno otočje Tremiti, kao i cijeli poluotok Gargano dio su provincije Foggie, koja na zapadu graniči s pokrajinom Molize.
Upravo na tom dijelu Apeninskog poluotoka s druge strane Jadrana, od Monte Gargana do Montemitra (hrv. Mundimitar), smještena je „mala Dalmacija“ u kojoj nalazimo cijeli niz toponima koji podsjećaju na stoljetne veze i migracije slavenskog ili hrvatskog stanovništva s istočne prema zapadnoj obali Jadranskog mora. Primjerice, na Tremitima se i danas nalazi Cala degli Schiavoni, a na Garganu jezero Lesina (što je ujedno i stari naziv za Hvar slavenskog podrijetla), kao i Valle Ragusa (što je srednjovjekovno dalmatoromansko ime Dubrovnika, preuzeto i u druge jezike: talijanski – Ragusa, francuski – Raguse).
Na samom vrhu Gargana je drevni grad Peschici (imena izvedenog od hrvatske riječi za pijesak ili možda pećinu), dok su u Molizu naselja: Tavela, Filič, Kruč i Mundimitar u kojima se i danas čuje specifični hrvatski govor – moliškohrvatski. Naselje Filič (tal. San Felice) se tako sve do 1929. službeno nazivalo San Felice Slavo, dok je nekadašnji naziv mjesta Vico del Gargano u blizini Peschica bio Coppa Schiava. Između Filiča u Molizu i Lesine na poluotoku Garganu smješteno je naselje San Giacomo degli Schiavoni (hrv. Štijakov)! Tako, poput (daleko poznatijeg) Gradišća na sjeveru, i na jugu (s druge strane Jadrana) u kontinuitetu na udaljenosti od oko 130 km također nalazimo niz mjesta s prepoznatljivim tragovima hrvatskog identiteta.
Treba istaknuti kako se tijekom ljeta i ove godine već tradicionalno u mjestima „male Dalmacije“ održavaju izložbe, manifestacije i događaji koji podsjećaju na stoljetne „među-dalmatinske“ veze. Tako je primjerice u prostorijama palače Della Bella u Vico del Garganu 6. kolovoza 2025. godine otvorena izložba fotografija „Uniti dal Mare – la Croazia vista dall’Italia, l’Italia vista dalla Croazia“. Međutim, prvotno otvaranje iste izložbe, pod nazivom „Ujedinjeni morem – Italija iz Hrvatske, Hrvatska iz Italije“ održano je još 31. prosinca 2024. godine u Fotoklubu Split. Tada je šest fotografa iz Hrvatske i jedan iz Italije po prvi put prezentiralo 28 fotografija na kojima se vidi druga strana Jadrana.
Tako je ova vrijedna izložba nakon sedam mjeseci „preplovila“ Jadran, dok je 9. kolovoza bila otvorena i po treći put, ovom prilikom na drugom kraju prekojadranske „male Dalmacije“ – u moliškohrvatskom Mundimitru, točnije tamošnjem „Kafe leterarj“, gdje se već desetljećima okuplja književna zajednica moliških Hrvata. Osim toga, u središtu Mundimitra je 10. kolovoza bila organizirana tradicionalna „Večera na-našo“, manifestacija na kojoj su dodijeljene nagrade književnog natječaja „Fondazione Piccoli“ (kojim se njeguje stoljetni moliškohrvatski govor), predstavljena knjiga „Ovo je jezik ke govoremo – na-našo“ autorica Lucije Šimičić i Ivane Škevin Rajko (koja govori o opstanku moliškohrvatske zajednice) te na kojoj je nastupila Kulturno-umjetnička udruga „Mosor – Gata“ iz poljičkih Gata, čiji su članovi odigrali više plesova iz svih krajeva Hrvatske kao i svoju nagrađivanu predstavu „U sudnici“ (prema djelu „Libar Marka Uvodića Splićanina“ iz 1940. godine).
Početkom ljeta, 23. lipnja 2025. u obližnjoj Palati moliškohrvatski književnik Rino John Gliosca tamošnjoj je publici predstavio dvije teme: „Prepiska Giovannija De Rubertisa (1853.-1864.)“ i „Sant'Angelo in Palazzo“. U okviru prve autor je izložio prepisku Giovannija De Rubertisa (koji je godinama aktivno radio na zaštiti identiteta hrvatske jezične zajednice u Molizu) s Graziadiom Isaijom Ascolijem, istaknutim talijanskim lingvistom i znanstvenikom 19. stoljeća. Također, manifestacije „Sagra della zuppetta“ i „Varak“ kojima je prezentirana kulinarska baština moliških Hrvata održane su 26. srpnja u Filiču (Zuppetta) odnosno 7. kolovoza u Kruču (Varak), dok je 1. rujna u Taveli predstavljen dokumentarni film o lokalnom štovanju svetog Ante (St'Andon).
U garganskoj općini Vieste (na području koje se i danas nalazi Spiagga di Crovatico ili „hrvatsko žalo“) smještena je slikovita kula Porticello (Torre di Porticello) u kojoj je od kraja kolovoza pa do sredine rujna moguće još jednom vidjeti izložbu „Uniti dal Mare – la Croazia vista dall’Italia, l’Italia vista dalla Croazia“, odnosno: „Ujedinjeni morem – Italija iz Hrvatske, Hrvatska iz Italije“. Naposljetku, na kraju ovog pregleda ljetnih prekojadranskih zbivanja vrijedno je prisjetiti se blaženika rođenog na tlu Dalmacije, koji je svoj život okončao upravo u današnjoj „maloj Dalmaciji“ prije otprilike sedam stoljeća ujedinjujući obje obale, a čiji se spomendan obilježava također početkom mjeseca kolovoza.
Naime, rijetki su pojedinici hrvatskog srednjovjekovlja kojima se mogu pripisati vrline poput: velike učenosti, iznimne dobrote, obzira prema siromašnima, vrijednih doprinosa u glazbi i znanosti, zalaganja za prosvjećivanje puka kao i protivljenja bahatosti moćnika. Doista, sve to bio je čuveni Augustin Kažotić, rođen 60-ih godina 13. stoljeća u Trogiru, a preminuo 3. kolovoza 1323. godine u apulijskoj Luceri. Životna sudbina ga je prvo odvela u udaljene krajeve Europe, dok je svoj smiraj našao na suprotnoj obali Jadrana!
No, prije svih svojih putovanja studij teologije i filozofije započeo je u obližnjem Splitu, desetak godina nakon što je u njemu preminuo Toma Arhiđakon. Augustinovu ljubav prema učenosti zorno opisuje podatak kako mu je 1286. baka Stana Saladini u oporuci za knjige ostavila čak 50 zlatnika! Godinu potom je, na putu za Pariz, bio napadnut u blizini Pavije, ali to ga nije spriječilo u njegovoj potrazi za znanjem. Tako od 1287. polazi više studije na Sorbonni, a potom propovijeda po Francuskoj, Italiji i hrvatskim krajevima.
Krajem 1303. papa mu je prvo povjerio upravu Zagrebačke biskupije, a tek potom imenovao za biskupa. Iskazao se sređujući vlastite i biskupijske imovinske prilike, ali pritom suočio s brojnim poteškoćama, prvenstveno presizanjima velikaša u crkvena prava i imovinu. Time nezadovoljni biskupi hrvatskih i ugarskih krajeva oko 1318./1319. izabrali su ga za svoga poslanika papi Ivanu XXII. u Avignon. Smatrajući to neprijateljskim činom, kralj Karlo Robert mu je potom zabranio povratak u domovinu.
Iako se papa zalagao za njegov povratak, vladar je bio ustrajan, pa je Kažotić umjesto u Zagrebu svoje biskupovanje 1322. nastavio u talijanskom gradu Luceri – nadomak poluotoka Gargana. Tada se to mjesto nazivalo Luceria Saracenorum, zbog mnoštva Saracena doseljenih sa Sicilije koji su prakticirali islam i koji su nekada bili u službi cara Fridrika II. (1194.-1250.). Kažotićevo nepokolebljivo nastojanje da u tom kraju obnovi kršćanstvo izazvalo je bijes jednog Saracena, koji ga je udario željeznim drškom. Tako je biskup preminuo od ozljeda 3. kolovoza 1323., da bi nakon četiri stoljeća – 1700. godine papa Inocent XII. odobrio kult blaženog „Augustina Dalmatinskog iz Reda propovjednika“!
