Priča o Igoru Boraski, veslaču i bob guraču, kuglaču, judašu, atletičaru…

Svjetski prvak u veslanju nastupio je na zimskoj i ljetnoj olimpijadi. Na ljetnoj je veslao, na zimskoj gurao bob, bio član reprezentacije. Luda ideja Ivana Šole. Bilo je još olimpijaca i ljeti i zimi, ali Boro je jedinstven jer nosi odličje iz Australije. Još uvijek vesla, a u 51. godini života postao je državni prvak u seniorskoj konkurenciji. Igor Boraska nova je tema Sportskog komentara Dalmacije Danas. Donosimo inervju.

GALERIJA

Kliknite za pregled

Jesi li se u mladosti bavio još kojim sportom i kojim ako jesi?

Tekst se nastavlja nakon oglasa

- Kao mnoga splitska dica, između 10. i 15. godine trenirao sam nogomet, 4 godine u Hajduka i 1 godinu u RNK Split.

Jesi li imao sklonost prema drugim sportovima?

- Između nogometa i veslanja (koje sam započeo tek s 15 godina), par mjeseci sam trenirao u Kuglačkom klubu Brodosplit (gdje mi je i otac bio kuglač, a kasnije dugogodišnji trener... KK Brodosplit bio je 1980. prvak Jugoslavije), obavio sam i nekoliko treninga u ASK-u i Judo klubu Student, ali tek sam ponovo ozbiljno zagrizao za sport, (nakon nogometa) kad sam došao na veslanje u Gusara.

Zašto veslanje?

- Veslanje se mi odmah svidjelo iz nekoliko razloga: Ekipa mlađih juniora koja je sredinom 80-ih godina trenirala u Gusara bila je većinom iz mog kvarta (Split 3), i bilo mi je lakše prilagoditi se napornim treninzima uz momke koje sam već poznavao. Osim toga, zaljubio sam se u more i predivnu prirodu koja nas je okruživala dok smo veslali u Kaštelanskom zaljevu i na dugim destinacijama. Najbitnije od svega - veslanje je sport u kojem uglavnom vlada meritokracija - dakle, mjesto u momčadi dolazi na temelju tvog rezultata i sposobnosti na veslačkoj stazi, a ne na temelju drugih parametara, npr. obiteljskih ili drugih veza. To mi je bilo najvažnije od svega - znao sam da mi nitko ne može uzeti mjesto u ekipi dvojca, četverca ili osmerca ako budem među najbržima na stazi.

Veslanje dok si bio u Americi na studiju?

- Stipendiju na prestižnom američkom sveučilištu Brown (jedan od 7 najstarijih sveučilišta u SAD, član tzv. Ivy League) dobio sam zahvaljujući tome što sam bio član veslačke reprezentacije ali također zbog toga što sam s odličnim završio srednjoškolsko obrazovanje u MIOC-u (Ćiro Gamulin). Imao sam ponude nekoliko najjačih sveučilišta, ali sam izabrao Brown jer nam je trener bio legendarni Steve Gladstone, koji je baš zapeo da me dovede prije Harvarda i Princetona. Steve je početkom 90-ih složio sjajnu ekipu studenata-veslača u kojoj je bilo i nekoliko stranaca (iz Engleske, Švicarske, Hrvatske, Slovenije i Srbije), koji su kasnije u karijeri osvajali svjetske i olimpijske medalje. Sve u svemu, bilo je uživanje studirati i veslati u Americi, školovati se u najboljem sveučilišno-sportskom sustavu na svijetu i osvojiti titule prvaka Amerike - i to po prvi put u dugoj povijesti mog sveučilišta. Brown University bio je prvak SAD-u u osmercu tri godine za redom (od 1993. do 1995.) a bili smo ujedno i prvi koji su u jednoj godini osvojili tzv. "Triple Crown" - trostruku krunu - Prvenstvo Istočne divizije, IRA Regata i Prvenstvo SAD. Prije dvije godine imali smo 30-godišnjicu tog pothvata i svi mi veslači iz tog osmerca okupili smo se ponovo u Providenceu, družili preko vikenda, zabavili i zaveslali zajedno.

Šta ti je najbolje u tom sportu?

- Najbolje u veslanju je kao i u svakom drugom sportu - prijatelji koji su tu zauvijek... prijatelji iz Splita, iz Hrvatske i iz cijelog svijeta. Druženja, treninzi, putovanja i regate diljem svijeta dolaze vremenom, a naravno da je poseban gušt kad počneš pobjeđivati u serijama, kad uz domaće trofeje počneš osvajati svjetske i olimpijske medalje. Budući da jako volim putovati, još jedna stvar zbog koje volim veslanje su fantastične lokacije tj. gradovi i veslačke staze gdje sam nastupio na svih 6 kontinenata npr. London, Boston, Rio de Janeiro, Viktorijini slapovi u Africi, Hong Kong, Sydney i još mnogi drugi.

Najdraži uspjeh u čamcu?

- Dvije su mi najdraže medalje - zlatna medalja u dvojcu s kormilarom (Tihomir Franković i korm. Mile Ražov) iz Indianapolisa 1994. jer je to bila prva hrvatska zlatna medalja sa SP u veslačkom sportu u povijesti a također i jer smo je izveslali u fenomenalnoj utrci pritom oborivši svjetski rekord u toj disciplini koji je stajao idućih 20 godina (sve do 2014.)... i brončana medalja s Olimpijskih igara 2000. u Sydneyu. Ova medalja je osvojena u najprestižnijoj veslačkoj disciplini, osmercu - bilo je zaista čudo da jedna zemlja s tako malom bazom veslača osvoji olimpijsku medalju u disciplini koja je "rezervirana" samo za nacije čiji je broj ozbiljnih veslača nekoliko desetaka ili stotina puta veći od našeg.

Do kad si aktivno veslao?

- Moja zadnja reprezentativna regata u klasičnom, olimpijskom veslanju bila je u rujnu 2008. na Europskom prvenstvu u Ateni gdje smo s osmercem osvojili 5. mjesto. No, nakon toga sam niz godina veslao u obalnom (coastal) veslanju, gdje još uvijek aktivno nastupam u seniorskoj konkurenciji a posljednju utrku u klasičnom veslanju na 2 km za seniore odveslao sam 2021. godine na Prvenstvu Hrvatske u osmercu, kada sam imao skoro 51. godinu.

Kako si dospio u bob i na zimsku olimpijadu?

- Volim te brze adrenalinske sportove kao što su skijanje i bob. Krenuo sam u bob školu nakon Olimpijskih igara u Sydneyu 2000. (jer sam tada mislio da je moja veslačka karijera zaključena) na sugestiju Ivana Šole koji je još sredinom 90-ih počeo okupljati našu bob ekipu. Potrudio sam se pratiti ekipu na treninzima i natjecanjima u idućih godinu-dvije jer sam vjerovao da se možemo plasirati na ZOI 2002 u Salt Lake Cityju, što se na koncu ispostavilo točnom prognozom (ali uz puno nevjerojatnih događaja, za koje ovdje nemamo dovoljno prostora).

Koliko si još vezan u veslanje

- Kao što sam već spomenuo, još uvijek aktivno treniram i nastupam u obalnom veslanju u seniorskoj konkurenciji na stazama od 6-8 km, kao i na veteranskim utrkama u klasičnom veslanju. Član sam Povjerenstva HVS-a za obalno veslanje, koje će po prvi puta biti prisutno kao disciplina (beach sprint) na olimpijskim igrama u LA 2028.

Kako je jedan kondicijski trener stvorio svjetsku prvakinju u atletici i nogometnog reprezentativca: "Svaki dan je nabavljao magereće mlijeko i cijedio ciklu"