Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić, naš sugovornik u serijalu Kako su nastali splitski kvartovi, veliki je poznavatelj oružja, plakata, medalja, značaka, pečatnjaka, fotografija, razglednica i još puno toga.
Registrirao je šest svojih zbirki kao kulturno dobro Republike Hrvatske, te je autor stalnog postava nekoliko zbirki oružja. Bio je autor brojnih izložbi fotografija na temu Splita, a za svoje je sugrađane posebno važan jer je predstavio katalog u tri dijela koji prikazuje Split kroz fotografije.
Prvi tom knjiga je Povijest pisana svjetlom: Split od Prisce do Adriane, dok se u sljedeća dva toma knjiga koncentrirao na znanstveno-istraživačke tekstove. Grad Split danas ima 27 gradskih kotareva i ovoga puta obrađujemo Bol.
Najstariji zapisi i podrijetlo imena Bola
Gradska četvrt Bol prvi je put zabilježena 1030. godine u oporuci nadbiskupa Pavla, kao i u Marulićevoj oporuci 1521. godine. Poslije su splitski težaci iskrivljenim latinskim „a Ballo“ pretvorili u „Abal“. Ime potječe od latinske riječi „vallum“, što bi značilo obrambeni nasip ili šanac.
Zaklonište Martinis Marchi i socijalna uloga predjela
Na krajnjem zapadnom dijelu toga predjela polovicom 19. stoljeća postojala je samo jedna zgrada Javne dobrotvornosti – zaklonište za siromašne Martinis Marchi, dovršeno 1870. godine. Zaklonište je svečano otvoreno sljedeće godine.
Nešto kasnije, 1913. godine, na području današnje Vukovarske ulice, koja je tada bila samo poljski put okružen vinogradima, izgrađena je i svečano otvorena nova zgrada zakloništa kao jedina veća zgrada u tom predjelu.
U siječnju 1921. godine u zgradi Martinis Marchi otvoren je dječji dom, a otvorenju je nazočio načelnik Ivo Tartaglia. U dom se moglo smjestiti stotinu djece. Pri otvorenju je bilo njih 82, i to 44 bez oca i majke. U prizemlju zgrade odgajalo se 25 siromašne djece od 6 do 18 godina, pretežno bez roditelja.
Djeca su pohađala pučku školu, zatim obrtnu, pa bi se nakon završetka zanata otpuštala iz zavoda. Izučavali su razne obrte poput postolarskog, krojačkog i drvodjelskog. Odmah nakon Drugoga svjetskog rata zgrada se daje na uporabu ratnim vojnim invalidima, a od 1954. godine u njoj je osmogodišnja škola.
Ratna razaranja i gubitak umjetničke baštine
Od 1924. pa do bombardiranja 1943. godine, na uglu tadašnje Balkanske ceste, na mjestu današnje zgrade Splitsko-dalmatinske županije, nalazile su se tri općinske zgrade sa svojim uredima, koje su od 1951. godine zamijenjene novim zgradama Općine Split.
U Drugom svjetskom ratu, 11. rujna 1943. godine, definitivno je prestala talijanska vlast u Splitu, a toga popodneva zgrade su bombardirane. Ono što nisu uništile bombe, uništio je požar.
Uništene su mnoge umjetnine, a u pepeo su pretvorene i slike koje je općini ostavio splitski slikar Paško Vučetić. Vatra je uništila i jednu od najboljih slika grada i njegove luke slikara Emanuela Vidovića, a izgorjeli su i svi portreti splitskih gradonačelnika od 1882. do 1940. godine, kao i razni radovi domaćih slikara.
Od Čehove livade do moderne gradske četvrti
Na velikoj neizgrađenoj površini tadašnje Čehove livade održavani su razni politički mitinzi, sportske i cirkuske priredbe koje su uveseljavale Splićane. Početkom 20. stoljeća to je bio i predio raskošnih vila splitskih poduzetnika, među kojima je najljepša bila ona obitelji Brajević.
Kuća poduzetnika Josipa Brajevića na Mažuranićevom šetalištu podignuta je 1907. godine u secesijskom slogu. Eduard Žagar izradio je nacrt za ulazna vrata od kovanog željeza i ogradu stubišta, pa je moguće da je bio i projektant cijele vile. Vila je imala lijepi park sa staklenikom u pozadini.
Izgradnja modernog stambenog kompleksa započela je 1959. godine i predstavljala je najveće gradilište u dotadašnjoj povijesti Splita. Zgrada Ekonomske škole podignuta je 1962. godine uz Vukovarsku ulicu, a radove su izvodili radnici poduzeća Ivan Lučić Lavčević. Škola s krovnom terasom na 71 metar nadmorske visine bila je tada, nakon meteorološke stanice na Marjanu, najviša zgrada u Splitu.
Nakon višemjesečnih analiza 1958. godine odlučeno je da poduzeće Ivan Lučić Lavčević u predjelu tadašnje Balkanske ulice izgradi 14 zgrada s 466 stanova. Radovi na ravnanju terena za rukometno igralište ispred škole započeli su u ožujku 1965., a završili u travnju 1969. godine.
U razdoblju od 1948. do 1949. godine na Bolu je izgrađeno stambeno naselje za iseljenike povratnike, smješteno između Puta Plokita i Tršćanske ulice. Bile su to drvene prizemnice na betonskim temeljima, s izolacijom od Jugolita, a izvođač radova bila je Tehnogradnja.
