Deveta latica ovogodišnjeg Splitskog cvita je Vinka Fabjanac. Žena je to koja je cijeli život u sportu, od 2009. do 2019. godine bila je predsjednica ŽNK Split, a sada je počasna predsjednica kupa. Stvoriti klub i održati ga nije bilo lako. Vinka se sasvim dala u to, a kroz klub su prošle generacije djevojčica.
Zbog svog truda i zalaganja Vinka se našla u društvu žena koje su ove godine nominirane za Splitski cvit. Manifestacija je to koja u prvi plan stavlja žene koje su učinile mnogo za svoju okolinu.
Je li vas iznenadila ova nominacija?
- Iznenadila me. Ruku na srce, zaista je. Kad nešto radite, radite to iz ljubavi, radite nešto šta volite, ne očekujete nešto ekstra sa strane. Mene je u jednu ruku iznenadilo, u drugu mi je bilo drago, dapače. Iznenađena malo jesam, jer nisam davala važnosti nečemu šta mislim da čovjek radi iz ljubavi.
Kako ste se odlučili baš za nogomet?
- Ja sam davnih godina, sa svojih 14, bila članica Rukometnog kluba Split, do svoje 18. godine. I pojavom ženskog nogometa, s obzirom na druženja, školu, školska natjecanja u to vrijeme, manje više svi smo se znali. Kako je osnovan prvi ženski nogometni klub u Splitu 8. mart, prvu utakmicu su igrali u Rijeci. Nakon toga se igralo u Splitu, tada je na Splitovom igralištu bilo više ljudi nego kad je Split '62. ispa iz lige. Valjda iz kurioziteta sam se priključila, istrčala na taj teren, ali nakon toga se više nisam vratila rukometu. I tako sam 10-ak godina igrala.
Bilo je to je to jedno lijepo životno iskustvo, poslije sam se udala, došla su djeca. Formirali su se prioriteti, međuti srce je ostalo srce, došlo je do formiranja novog kluba. Deset godina borbe za egzistenciju, do naslova prvaka i kupa. Deset godina bila sam predsjednica tom klubu, napravio si kap, jednu sitnicu, ali ipak za korist društva, djece, za njihovu socijalizaciju. S njima radiš, smiješ se, ima ih od 7 do 27 godina. Jedan lijepi dio života kojeg se rado sjećam.
Koliko su cure danas zainteresirane za nogomet, ipak je to više muški sport?
- Ja mislim kod nas još uvijek ima predrasuda, iako sve manje i manje, s obzirom na situaciju u svijetu i ulaganja u taj ženski nogomet, što je počelo i kod nas. Po prvi put se formirala jedinstvena hrvatska liga za pionirke i kadetkinje, što do sada nije bilo. Imali smo reginalne razine, bilo je podijeljeno na jug i istok i zapad, radi smanjenja troškova. HNS je počeo ulagati u te mlade uzraste tako da ovaj klub danas broji stotinjak curica. Problem je infrastrukture, bilo bi ih i više, ali jednostavno nema mogućnosti za to proširenje da bi pružili svakome adekvatno mogućnost za uspjeh, bez obzira hoće li ona sutra biti nogometašica ili neće, ta djeca imaju pravo na sport, na rekreaciju.
Lijepo ih je vidjet, uniformirane, socijalizirane, druženja, uspone i padove, to ih sve čeka u životu, pa eto malo ih kroz klub i sportove inače, bez obzira o kojem se sportu radilo, približavaš jednoj situaciji iz života. Nisu na ulici, nisu na ti pošastima današnjice kakva je, za razliku od moga vrimena kada smo svi bili u sportu. Cijeli grad je bio u sportu, sve škole, danas je ta infrastruktura problematična, sve se više komercijalizira, vezano za održavanje i tih školskih prostora, pa se daju raznim klubovima, djeca nemaju mogućnosti.
Koronakriza nas je unazadila.
- Unazadila je i nas velika, a kamoli njih male. Oni su zatvoreni, ne vidim razloga za mnogo toga, međutim ne možete utjecati na ništa, propisi su postavljeni takvi kakvi jesu, teško ih je kršiti, međutim ovo nas je vratilo godinama unazad. Ne mogu zamislit da čovik može živit u kući. Malo si stariji pa razumiš, ali kako ćeš to objasnit ditetu od 10 godina.
Koliko je bilo teško pokrenuti klub?
- Ja sam došla u situaciju, nakon 4 godine kluba da ne znam više šta napravit. Možete vi do neke granice sufinancirat taj klub vlastitim sredstvima, ali dođe kraj kad više ni ti ne možeš. Bez obzira na ljubav. Međutim, uslijedila je nagrada grada Splita 2015. godine, za najbolju ekipu u gradu, a onda kad dobijete takvu nagradu u svom gradu, onda to ima poseban značaj, meni osobno. Ja ne mogu taj dan zaboravit u životu, toliko me emotivno potreslo, od suza nisam mogla govoriti, mislili su da je netko umra. A ja nisam mogla reć da su mi javili da smo izabrani za takvu ekipu.
Dalo mi je to ponovno motiva i snage i eto digli smo se, bila sam na granici da li ovako ili onako, no međutim, malo je tu i Grad uletio sa sredstvima, pa smo nekako opet kuburili. Vozio si kombije, nisi mogao sebi priuštiti autobuse i slične stvari. Tako da smo se u klubu žrtvovali maksimalno. Sad zamislite kad sjednete u kombi u Splitu, idete u Osijek i nazad, a imate 60 godina. Nije baš malo i nije baš lako. Prvenstveno i odgovornost za tu djecu, to je posebna priča, ali život je takav, nije bilo izbora.
Teško mi je bilo napustit, nakon svih nedaća i problema, i sa terenima i sa opremom i sa svim, ali malo po malo. Mislim da smo napravili dobar posao, danas imamo prvoligaša i to dva puta zaredom. Nakon 12-13 godina uzeli smo primat Osijeku, to je prvi trofej prvaka u Dalmaciji od 2013. godine, nije mala stvar. Sve vas to motivira da idete dalje, ali u jednom momentu dođete pred zid i vidite da to dalje više ne ide. Treba to podignut na višu instancu, ali uvijek je bilo - koliko para toliko muzike.
Unatoč svemu, napravili ste veliku stvar.
- Sretna sam da je to tako, željela bih samo da taj klub opstane, što vjerujem da hoće. Mi kad smo došli u Ligu prvaka, tek onda vidite gdje ste.
Čime ste se još u životu bavili, osim sportom?
- Sport je sastavni dio života, sve one obiteljske stvari koje imamo, bavili smo se i privatnim poslovima kroz život, od proizvodnje meda, cvijeća, svega čega. Na kraju se život svede na to da imaš jedan dobar klub, dvoje djece, dvoje unučadi, imaš dobar brak. Smatram da je život učinio dobro šta se mene tiče.
Jesu li i djeca krenula vašim putem?
- Kćer je antitalenat, sin se bavio nogometom. Imam unuka od 6 godina, on je povukao gene, muž je isto bi sportaš, vaterpolist Mornara u svoje vrijeme i tako.
Drugačija su vremena došla, manje su djeca sportu posvećena. Čini li se to i vama?
- Istina je. Vidim ja po unucima. Vidim čime se bave, gdje vrijeme provode, tako da je preporuka svim roditeljima, bez obzira o kojem sportu se radilo, to uopće nije važno, važno je da djeca imaju ekipu, svoje društvo, obavezu, da mogu isplanirat svoje vrime i da se nalaze vani. To je najvažnije. Evo gledam male pionirke, u dobi od 9 do 13 godina. Odlaze u Osijek, Zagreb, Rijeku, igraju utakmice, to su puste pripreme, uzbuđenja. Kad sam ih prvi put vodila u Dubrovnik. Njima je bilo 7-8 godina, a meni 60. Predsjednice, možemo li naručit čokoladu? Kako ne bi mogli, kažem ja njima. Dala bi i svome, a kako ne tuđem, a one naručile čokoladu sa šlagom, dobro su preživile do Dubrovnika od muke i povraćanja. Doživiš jedno iskustvo, htio bi im dati sve, a moraš znati gdje je granica.
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
- Trenutno sam u Lokvi Rogoznici, uživamo, malo se igram po kući, renoviram. Opuštena sam, vrimena koliko hoćeš, netko drugi brine o klubu, zabavljam se. Ovo je u koroni bio spas.
SPLITSKI CVIT Slobodanka Boba Đuderija: "Pisanje nije stvar odluke, to je duboka unutarnja potreba"
SPLITSKI CVIT Branka Brekalo: "Volim Muzej, kolege, svoj Split, obitelj. Kultura je dio mene"
