Ivana Pločkinić šesta je latica ovogodišnjeg Splitskog cvita. Profesorica je engleskog jezika u MIOC-u, gdje već 20 godina prenosi znanje svojim učenicima. I ne samo to, s njima realizira i brojne projekte.
Podsjetimo, Splitski cvit manifestacija je koja se održava već devetu godinu zaredom, a u prvi plan stavlja žene koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo za svoju okolinu.
Jeste li do sada pratili Splitski cvit i je li vas iznenadila nominacija?
"Iskreno, pratila sam i prije. To je jedna lijepa akcija na nivou lokalne zajednice odnosno grada Splita, to je nešto što svakako treba popratiti i cijeniti. Pogotovo pratim otkako mi je kolegica Magda Maver postala Splitski cvit, nakon toga sam se i osobno angažirala jer mi je ona jako draga osoba. Pratim redovito i baš sam se iznenadila nominacijom. Redovito pratim preko Facebook stranice i Radio sunca, izuzetno sam počašćena, ali ne vidim neki veliki razlog zašto se mene kandidiralo."
Kako bi se predstavili našim čitateljima?
"Već 20 godina sam profesorica povijesti i engleskog jezika, ali predajem samo engleski u MIOC-u. Iskreno, dosta sam se identificirala sa školom u kojoj radim, mislim da mi je to veliki plus, velika sreća u životu. Radim sa predivnim kolegama i djecom, radite na kraju krajeva samo svoj posao. Dolazite na posao u prekrasnu atmosferu, u predivno sređenu školu, među djecu koja vas dočekaju sjedeći i čekajući kad ćemo započeti raditi. Nema disciplinskih problema i mislim da me to diže na dnevnoj bazi i da je to ono što me čini sretnom i zadovoljnom.
Otkad je online nastava došla, najviše me smeta što ne mogu ući u razred i ostvariti kontakt s djecom, ali i sa kolegama. Tako da sam prvenstveno profesorica u MIOC-u, to me definira i kao osobu i kao stručnjaka. Radeći u pozitivnoj i motivirajućoj sredini, pogotovo sa djecom koja kriju ogromne potencijale u sebi, onda vam dođe da radite svašta, da se bavite svačim, da krenete u sto smjerova jer vas oni vode, imaju potencijala, treba samo osjetiti šta njih interesira i krenuti u tom smjeru."
S kakvim znanjem engleskog jezika djeca danas dolaze u srednju školu? Jesu li danas djeca bolja u engleskom zbog društvenih mreža i svih ostalih alata koji su im dostupni, a gdje su izloženi engleskom jeziku?
"Mi profesori engleskog jezika primjećujemo ogroman napredak, što se tiče znanja engleskog jezika, ali to moramo zahvaliti našim institucijama jer je 2004. godine engleski uveden kao obavezni od 1. razreda osnovne škole. Mislim da se malo govori koliko je nacija profitirala od toga, koliko su se djeca digla u znanju engleskog. Oni nama dolaze u srednju školu kao gotovi proizvodi. Mi s njima radimo isključivo na finesama, uljepšavamo, oni svi dolaze fluentni i to na visokom nivou. Tako da šta se mene tiče ogroman je napredak.
Danas je doći do znanja jednostavno, neograničene su mogućnosti. Djeca danas posjeduju znanje na jedan operativan način, znaju pristupiti informacijama, obrađuju ih, ima i negativnih aspekata društvenih mreža, ali iz moje perspektive napredak je silan i ja stvarno moram istaknuti, a to je ono što se malo ističe u medijima, da su djeca sve mirnija i smirenija, više zainteresirana i stvarno se s njima može jako puno raditi. Ja bih rekla da stvari idu na bolje, iz moje perspektive."
Da ponovno možete birati profesiju, bi li nešto mijenjali?
"Ne bih ništa mijenjala, ispunjena sam na toliko nivoa. Profesor sam engleskog jezika i nerealizirani profesor povijesti jer nikad nisam imala priliku predavati povijest, ali djeca vas vuku. Radili smo i koncert za Pedijatriju KBC-a Split, to smo vrhunski napravili. Odradili smo i koncert, i domjenak, i medije. Tu su pokazali više vještina. Snimali smo filmove, film sa ulomkom iz McBetha je završio u Guardianu. Prije par godina smo se bavili prevođenjem, pa je moja učenica osvojila prvu nagradu, putovali smo u Bruxelles za nagradu.
Trenutno radimo na projektu Noć karijera, doveli smo stručnjake sa Harvarda prošle godine. Zanima nas kako nečija karijera izgleda, da naši učenici budu upoznati sa konkretnom pričom. Jedna je stvar kad se o određenoj profesiji raspitujete kroz određene kanale, ljude koje poznajete, roditelje i medije, a drugo je kada vam dođe neka nepoznata osoba koja je uspješna na nekom polju pa s vama podijeli svoje životne strahove, puteve, sve ono što vas zanima. Tako da, djeca vas vuku u svim smjerovima, jedne godine osjetite to, pa dobijete iskru pa krenete u tom smjeru,... Mi profesori engleskog realno danas i radimo engleski na jedan način širenja vidika i uživanja u životu. Manje radimo jezik i književnost, a više opći pristup."
Je li vam žao što ne radite kao profesor povijesti?
"Jako mi je žao što ne radim kao profesor povijesti, ali da pitate moje učenike, oni bi vam rekli - o da, ona radi kao profesor povijesti."
Kako je proljetni lockdown utjecao na djecu?
"Sigurno je djeci, kad ih na prvu pitate, draže ostati doma i ne doživljavati stres odlaska u školu, ali mislim da im je nakon dan-dva bilo jasno da škola nije samo kontakt s profesorima, nego da je i to putovanje u školu i iz škole, druženje s prijateljima, provođenje vremena, dijeljenje iskustava, potreba da se sredite, da izađete, da ste među ljudima, dišete zrak, hodate, gibate se, to je sve ono što škola je, ti međuljudski odnosi, socijalizacija, fizička aktivnost.
Oni su svi sad jako utučeni, jer oni ujutro kad se ustanu sjednu, i onda sjede...a onda popodne opet sjede i uče. Tako da mislim da ovo svakako nije dobro ni za fizički ni za psihički aspekt jer im fali fizička aktivnost, pa barem ta minimalna - od škole, do škole, a o socijalnom aepektu da ne govorimo. Mislim da smo se u proljeće prvi put svi, cijela struka, cijeli svijet, susreli s tom groznom, strašnom krizom i da nam je trebalo malo vremena da u sve uđemo.
Mislim da smo sad kad je krenula nova školska godina, sa iskustvom od proljeća, puno kompetentniji, puno organiziraniji i mislim da je i nama i učenicima to sve sada manje zahtjevno nego što je bilo na proljeće. Bio je u potpunosti promijenjen koncept profesije koja ovisi o kontaktu. Mislim da smo u 9. mjesec svi bili spremni, pronašli smo svoj modus, sve je puno zgodnije, ali svakako je prošlo puno vremena, patimo i mi i djeca."
Kakvi su vam planovi za budućnost? Koje projekte planirate?
"Planiramo nastaviti Noć karijera, centralni projekt na kojem radimo. Prošle godine su nam bili gosti doktori, četiri subspecijalista iz splitske bolnice, nakon toga smo imali humanističke teme, zatim dva doktora sa Harvarda. Ove godine planiramo nastaviti, jer to može ići i online, to je dugogodišnji projekt. Pošto je moja ljubav prevođenje, ono na čemu ću sad raditi, čim se uspiju učenici vratiti, planiram raditi na projektu koji će istraživati tko je odlučio za područje bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatske, da će se koristiti 'subtitles', a ne sinkronizacija. Tko je bio, dakle osoba ili tijelo, koje je donijelo tu odluku.
Zanima nas i na kakav način smo mi onda u boljoj situaciji negoli druge zemlje koje su se odlučile na sinkronizaciju medija. To je projekt kojeg pokrećemo ovu godinu, sudjelovat će učenici i bavit će se istraživačkim radom, bavit će se kontaktiranjem s institucijama. Ako dobijemo uopće informaciju tko je to i kada odlučio, pokušali bismo se takvoj osobi ili tijelu javno zahvaliti. Bavili bi se razlikom između sinkronizacije i 'subtitles' u medijima i koliko to utječe na narod. Mislim da je to jedna neobrađena tema koja svakako zaslužuje malo dublju analizu."
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
"Mama sam dvojice dječaka, od 3 i 7 godina. Jasno je da slobodnog vremena nemam. Kad ne radim i kad ne obavljam nešto stučno, onda se družim s djecom."