Kolumne

albert altarac
Nije se pitalo o radnom vremenu, o prekovremenim satima. Mi smo bili sretni prvo što radimo, a zatim smo bili beskrajno sretni što radimo baš taj posao. Svaki dan si na drugom mjestu susrećeš druge ljude, stvaraš prijateljstva, stvaraš ogroman krug poznatih ljudi, s kojima hoćeš - nećeš, postaješ prisan. Beskrajno zadovoljstvo je taj posao bio. Ja ne mogu zamisliti neki posao koji bi mi stvorio toliko zadovoljstva koliko je bilo u tom poslu
luiza
Možda je čista slučajnost da su u kući u Mihovilovoj širini 7a na prvom katu stanovali Blaćani, tek pristigli povratnici iz Brazila Franulovići i Šeparovići, a moji su stanovali na drugom katu. I svi smo se lipo slagali i družili. I Lučani i Blaćani! I ta naizgled dva svijeta, imaju nekih dodirnih elemenata koji nas vezuju. Mene, primjerice, za Južnu Ameriku „veže“ dida koji je u onim čuvenim korčulanskim selidbama zauvik otišao u Urugvaj, u Montevideo, tako da ga nisam nikad u životu nisam upoznao ni video. Osim na slici!