[VELIKO-SLOVO-POV]B[KRAJ-VELIKO-SLOVO]ez posla sam duže vrijeme. Ne bunim se. Odmorila sam mozak. Opušten život, nema stresa, nema rada s ljudima, mada volim svoj posao. Nakon više od dva desetljeća, ovo mi je baš dobro došlo. Baš razmišljam. Što bi bilo da sam podstanar? Morala bih odmah počet radit da bih mogla platit stan i režije, a kad se sve to plati, od plaće gotovo da ništa i ne ostane. Kako ljudi prežive? Odeš u dućan, potrošiš sto eura, i kad dođeš kući, sa tom spizom ne možeš biti miran dan ili dva, pogotovo ako je u obitelji više članova. Došlo je baš teško vrijeme.
Nekretninu možeš imati samo ako si je naslijedio. O kupnji mogu sanjati samo rijetki. Uvjeti za podizanje kredita su rigorozni. A bez kredita ne možeš ništa. Šta preostaje? Skuplja verzija, podstanarstvo. Ljudi naprosto nemaju izbora. Mjesec prođe za tren, a ti radiš da bi preživio. Jedino što možeš ostaviti sa strane su svi snovi koje si imao. Na žalost. Gledam oglase, i ne mogu se načuditi. Kako netko može platiti podstanarstvo tisuću eura? Kolika mu je plaća? Ili se jadnik ubije radeći nekoliko poslova da bi mu obitelj imala koliko toliko pristojan život.
Postoje podobni i nepodobni podstanari
Kredit je dužničko ropstvo, ali mi je ipak prihvatljivije od podstanarstva. Rata nije veća, a ne moraš strahovati kada će te gazda izbaciti, i hoćeš li se morati seliti prije sezone? Imajući na umu da je krov nad glavom prvo što moramo rješavati, ja sam pola života radila po nekoliko poslova da bih imala svoj mir. Umor se zaboravio, ali sam tom svojom tvrdoglavošću kupila sebi nekakvu sigurnost, a ona mi je na prvom mjestu, naravno, iza moje obitelji. Nisam ni ja naslijedila ništa, ali sam bila dovoljno luda da se odvažim na rizik. Nisam ležala i kukala da nemam. Barem sam učinila sve da imam ono osnovno.
Lako je dok si mlad i možeš raditi, a šta kada ostariš? Da budem nekomu na teret? Ne dolazi u obzir. Naravno, velik vjetar u leđa mi je bila i činjenica da me nitko nije htio primiti u podstanarstvo sa troje djece. Tražila sam godinama, i ništa. Hvala im i na tome. Postoje podobni i nepodobni podstanari, nažalost. Ljudi iznajmljuju neadekvatne prostore po suho zlato. I to prolazi, jer podstanari i nemaju nekog izbora zbog sezone. Strašno, baš mi je to horor. A ako imate životinju, rijetki vas primaju. Zašto? Ako niste ništa naslijedili, velika je vjerojatnost da ćete ostati doživotni podstanar. Nema nam država nikakav plan, a pohlepa uzima maha.
Čudimo se da nam mladi odlaze
Koliko je kvadrat stana, ne u Splitu, nego u okolici? Tisuće eura? Kupuje li ih itko, i ako je, kako? Na koji način? Da cijelu godinu šparaš, odrekneš se puno toga, možeš li ušparati za jedan kvadrat? Koliko bi nam života trebalo za jedan pristojan stan? Jadna naša mladost. Zašto država ne gradi i iznajmljuje po nekoj pristojnoj cijeni koja ne bi smjela prijeći jednu trećinu plaće? I onda se čudimo što nam mladi odlaze. Ne trebamo se čuditi. Ali se čudim ljudskoj bezosjećajnosti, nedostatku empatije, čudim se tome što je sve važnije od čovjeka.
„Ondje gdje ti puno obećaju, malu torbu ponesi!“ Svi znamo da je tako, i koliko toga ostane nakon praznih obećanja. Krenimo samo od vlade, pa redom.
Riječi odnese vjetar… a djela nema. A život je sve teži i teži.
