Evo nas opet o Bernardu Vukasu. Našem Bajdi. Što ima da smo prije niti mjesec dana pisali o obljetnici njegove smrti, ali danas nećemo o smrti, danas ćemo slaviti Bajdin život, koji je kao rođeni Zagrepčanin dao Hajduku, gradu Splitu, njegovim ljudima, Starome placu, gradu koji ga je prihvatio kao svoga, gdje je živio, družio se, kumovao...
Rodio se na današnji dan prije 99 godina i čujemo da dogodine, na 100. obljetnicu rođenja Bernarda Vukasa, njegov sin dr. Zdeslav Vukas sa skupinom Bajdinih poštovatelja sprema izdavanje monografije i dokumentarni film.
Neka, Bernard Vukas je to zaslužio.
A teško je tadašnji Split prihvaćao došljake, "fetivi" su držali do sebe, bilo je to neko nepisano pravilo onoga Splita kojeg odavno već nema...
Bajdo Vukas nas je napustio rano i iznenada, u 57. godini. Netom prije toga bio je ispred legendarnog "Charliea" na zagrebačkoj špici, tamo je legendarni dinamovac i ikona Zagreba, također danas pokojni Mirko Braun, redovito okupljao nogometno društvo.
Danas, eto, nema ni Charliea kako su zvali Brauna, ni Bajde, ni Ćire, ni mnogih koji su obilježili hrvatski nogomet, ali je caffe "Charlie" ostao pravo stjecište "nogometne kulture sjećanja", sa zidovima prepunim rijetkih fotografija: Pelea, Zambate, Vukasa i ostalih umjetnika nogometne igre.
Pokojni Bajdo Vukas došao je u Hajduk 1947. godine nakon što je zamijećen prigodom jednog gostovanja NK "Zagreb" pored Plinare.
Prvu utakmicu za bijele odigrao je 5. srpnja 1947. u Mostaru, bila je to prijateljska utakmica na proslavi Veleža i odmah bio najbolji.
Sve je kasnije bila povijest, hajdučka i velika.
Osvojena je prva poslijeratna titula u srazu s "Crvenom zvezdom", golovima upravo Vukasa i Brokete. To je utakmica odigrana 28. 10. 1950., već dobro poznata, kada je rođena "Torcida". Upravo je Vukas, prema kazivanju velikog mu prijatelja i svojedobno jednog od najvećih njegovatelja uspomena na Vukasa i Hajduk, jednog od osnivača Torcide, pokojnog Ante Dorića, donio sa Svjetskog prvenstva 1950. u Split vijesti o brazilskim navijačima koji navijaju čitavu utakmicu. Tako da je i Vukas kumovao osnivanju Torcide, najveće navijačke skupine ikad.
Vukas je s "bijelima" osvojio titule prvaka i 1952. i 1955., te bio uz Franu Matošića predvodnik prve hajdukove velike generacije.
Jer "bijeli" su kroz povijest imali četiri velike generacije, tu iz pedesetih (Vukas, Matošić, Beara, Kokeza, Žanetić, Šenauer...).
Onu Ivićevu koju zovemo Zlatna generacija, možda i najveću: (Jerković, Holcer, Šurjak, Buljan, Žungul, Oblak, Mužinić, Peruzović, Džoni, Đorđević, Mešković, Katalinič, Boljat, Jovanić...).
Zatim generaciju koja je osamdesetih godina igrala zapaženu ulogu u europskim kupovima, osvojila dva Kupa, ali nam i ostala dužna titulu prvaka: (Slišković, Zlatko Vujović, Zoran Vujović, Gudelj, Rožić, Simović, Pudar, Vulić...).
I naravno, onu iz početka devedesetih i Lige prvaka (Asanović, Gabrić, Štimac, Mornar, Rapaić, Pralija...).
Mogla je i ona početkom 2000-ih (Pletikosa, Sablić, Srna, Andrić, Deranja, Carević) napraviti nešto više da se karte sudbine nisu drugačije poklopile...
Rođeni Zagrepčanin Bernard Vukas postao je najveći Splićanin, osim što je bio svjetska klasa, neizmjerno je zavolio Hajduk.
Bajdo Vukas otišao je u talijansku "Bolognu" 1957., kao prvi profesionalac kojem je u to doba socijalizma dozvoljeno otići u inozemstvo, ali Vukas se vraća u svoj Hajduk 1959. i ostaje četiri sezone, sve do 1962., kada ga nogometni put vodi u Austriju.
Tolika je bila zaljubljenost Vukasa u Split i Hajduk i Splićana u Vukasa, da je naučio kao Zagrepčanin bolje igrati briškulu i trešetu i pjevati varoške klapske napjeve od rođenih Splićana i Dalmatinaca. Kažu, postao je najveći Splićanin i hajdukovac.
U drugom dijelu svog igranja za Hajduk ponio je i kapetansku traku, što je tada bila rijetkost za igrače koji nisu ponikli u klubu.
Ostalo je u povijesti grada kako se vratio iz Italije s prvom Vespom u Splitu, tako da je Splitu donio i modu Vespi...
Postoje i fotografije Vukasa onako plavokosog na Vespi, nalik na Jamesa Deana, na staroj marjanskoj cesti...
Dvaput je autor ovih redaka vidio Bernarda Vukasa, jednom kad me pokojni ćaća doveo na utakmicu tadašnjeg Kupa kupova Hajduk – Austrija Beč, ono kad smo ispali na jedanaesterce, kad je onaj golman Austrije Baumgartner na Starom placu obranio penal koljenima našemu Juri Jerkoviću, još jednom hajdukovom velikanu, pa još i tada našim mladim lavovima Nenadu Šalovu i Davoru Čopu, pokopavši naše nade o prolasku u polufinale tada prestižnog europskog natjecanja.
Tada ispred restorana "Zagreb" rekao mi je otac: "Ovo ti je, sine, najveći igrač Hajduka svih vremena." Vidio sam tada pred sobom gospodštinu i autoritet... I još jednom u Velikoj dvorani na Gripama, kada se igrala tada jaka novogodišnja revija malog nogometa, pa održao "pedagoško nogometno predavanje" pred klupom jedne tadašnje ekipe hajdukovih veterana, koje se nije baš proslavila na tom revijalnom turniru, a mi dica se tiskali da čujemo što legenda govori (i sad se opet sjetimo nikad prežaljenog Božićnog turnira "Četiri kafića" koji jako nedostaje ovih godina, pa Karamane i Moka, vrime je da se opet pokrene).
Bernard Vukas napustio nas je rano u 57. godini, 4. travnja 1983., nastupao je i za selekciju FIFA-e i Reprezentaciju Europe, što je ostalo popraćeno i zabilježeno.
Sudionik je Svjetskih prvenstava 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj.
Osvajač je srebrnih medalja iz Londona 1948. i Helsinkija 1952.
Malo hajdukologije o legendarnom hajdukovcu, Zagrepčaninu koji je postao najveći Splićanin, koji je ostavio neizbrisiv trag u Hajduku, o čemu svjedoči i spomenik pred poljudskim stadionom. I lipo je da Frane i Bajdo stoje isklesani pred ulazom u hajdukove službene prostorije, da svaki današnji nogometaš zna u koji veliki klub dolazi.
I za kraj ono Bajdino: "Da se ponovo rodim, opet bi bio igrač Hajduka", kao Vukasova ostavština generacijama hajdukovaca.
