Jučer smo objavili nekoliko priča koje smo u Domu na Zenti povodm Valentinova napravili s tamšnjim korisnicima, a danas prestavljamo još jednu. Umirovljeni učitelj Branko Ivkošić uz smijeh i suze prisjetio se svoje ljubavne prošlosti. Počevši od “sijela” - ili, kako su ih zvali u njegovu kraju, “sila” - večernjih okupljanja koja su u selima dalmatinske Zagore bila način upoznavanja mladića i djevojaka. Djevojke bi sjedile kući, a momci bi im dolazili u posjet te bi se međusobno nadmetali za njihovu naklonost.
Branko je opisao svoj prvi odlazak na sijelo sa samo petnaest godina i neobičnu gestu koja ga je tada potresla.
Na sijela je, međutim, nastavio odlaziti i godinama kasnije, a tih se vremena danas rado sjeća.
“Bilo je neobično poštovanje, nije bilo šporkih riječi”, istaknuo je.
Kao mladi učitelj u Jasenovcu upoznao je djevojku koja mu je postala supruga. O njoj priča s posebnim žarom.
Branko je u razgovoru podijelio nekoliko osobnih priča ljubavne tematike, a sve su redom prepune emocije. Osobito je emotivna priča o tome da je zbog tuberkuloze od koje je obolio bio spreman odreći se žene u koju se zaljubio i to samo zato da je ne bi zarazio. Odlučio se za vrlo težak potez, poslati joj pismo u kojoj će joj pojasniti svoju situacija te joj sugerirati da je najbolje za oboje za prikunu. No onda se dogodilo ono čemu se nije nadao...
“Nema toga što ljubav ne može”, odlučan je Branko. A kad vam to kaže čovjek njegova iskustva, morate mu vjerovati. Pogledajte iskreni razgovr s Brankom u nastavku...
