Na području Imotske krajine, točnije u selu Runovići, živi Mladenka Puljiz, žena koja je velik dio svog života posvetila očuvanju i njegovanju tradicijskog znanja o samoniklom jestivom bilju. Za mnoge koji su odrasli u gradovima, priča o odlascima na livade i rubove polja kako bi se nabralo svježe „zelenjave“ (divljeg zelja) može zvučati romantično ili egzotično. Međutim, za obitelji iz dalmatinskog zaleđa nekada je to bio jednostavan dio svakodnevice: umjesto današnje kupovne salate ili blitve, ljudi su posezali za onim što je izniknulo posve prirodno, tik do kućnog praga.
Mladenka je rođena 12. travnja 1958. u Zmijavcima, samo nekoliko kilometara od Runovića. Najzaslužnija za njezin prvi doticaj s prirodom i samoniklim biljkama bila je njezina baka, Ana Gudelj „Postoluška“, koja je od starine prenosila praktična znanja – od branja i raspoznavanja divljeg bilja, preko tkanja i pletenja, do kuhanja tradicionalnih jela koja su hranila generacije ljudi.
“Baka je bila, kako se u narodu kaže, ‘znana’ žena: tkala je, šivala, plela, išla u vunu i stvarala sve što je bilo potrebno za seoski život. S njom sam od djetinjstva išla brati divlje zelje i zahvaljujući njoj danas znam prepoznati na desetke vrsta jestivih samoniklih biljaka.”
U novom nastavku "Pečata od vrimena" ispričat ćemo priču o Mladenkinu djetinjstvu, njezinu odrastanju uz ovdašnju tradiciju, otkrićima koja su slijedila tijekom godina, ali i izazovima koji danas stoje pred onima koji se žele baviti branjem divljeg bilja. Mladenka nas je podsjetila kako je nekoć izgledalo selo Dalmatinske zagore, kako su se ljudi snalazili oko prehrane, kolika je bila važnost samoniklog bilja u kuhinji, ali i koje se opasnosti kriju u neznanju te što suvremene analize kažu o ljekovitim svojstvima bilja.
Učenje od bake
Kad biste prije pedesetak i više godina zavirili u kuće dalmatinskoga zaleđa, nerijetko biste naišli na veliku, mnogobrojnu obitelj. U Zmijavcima, gdje je Mladenka provela djetinjstvo, na okupu su bila braća, sestre, rođaci, stričevi, strine i bake, a svi su dijelili međusobne poslove i brige. Dio obitelji bio je na radu u inozemstvu – netko u Kanadi, netko u Njemačkoj, neki su radili u Imotskom, a ostali su obrađivali zemlju. U kući se tako neprestano razmjenjivalo sve što se moglo: novac pristigao iz svijeta, ali i savjeti o tome kako najbolje iskoristiti ono što nikad nije zakazivalo – plodnu zemlju, stoku, suho meso i sezonsko povrće koje je raslo u vrtovima.
Upravo je tu nastupila baka Ana. Kako su se najčešće žene u obitelji brinule o hrani i kućnim poslovima, Ana je bila glavni izvor znanja: kada i gdje ubrati maslačak, gdje pronaći ljukelj, divlji luk, što učiniti ako se dogodi da se među listovima kukurika ili grzdulje pronađe i neka otrovna vrsta. Za djevojčicu Mladenku ta su saznanja bila i igra i lekcija koja joj je, pokazat će se kasnije, obilježila život.
Foto: Milan Šabić
“Baka mi je pokazala niz korisnih trikova. Primjerice, kako raspoznati šurlin (rusomaču) od sličnih biljaka, kako pronaći divlji bob, gdje se obično skriva cikorija (žutinica) i koliko je zaista ljekovit koromač. Svaka od tih biljaka ima svoju priču i svoju svrhu.”
Sjećanje na bakino kuhanje vezano uz divlje zelje, obično u kombinaciji s komadom suhe svinjske plećke ili rebara, za Mladenku ima posebno značenje. Dok bi se meso kuhalo, miješalo bi se s nekoliko vrsta samoniklog bilja. Rezultat? Poput vrhunskog restoranskog specijaliteta, ali sasvim obična svakodnevica u to vrijeme.
Išle "u vunu" u Hercegovinu, tajna plave boje
Žene iz Imotske krajine nekada su "išle u vunu" po hercegovačkim brdima i planinama. "Uz moju baku Postolušku išle su i Ganga Milasova, Jurezača Lončinova i Zorka Lončinova. Za razmjenu su nosile rakiju, duhan – 'škiju', DDT prašak i 'ćar'. U 'ćar' su spadali razni uporabni predmeti: iglice, šivaće igle i igle za pletenje, ukosnice ili 'vorkete', ogledala i razna bižuterija. Najbolje im je išao DDT prašak jer je u to vrijeme bilo puno buha. Donesenu vunu bi oprale i osušile, a potom nosile u Imotski u češljaonicu. Vunu su koristile za pravljenje jorgana i 'štramaca' – madraca, tkanje zovnica, torba, vreća, sukanjaca, pletenje čarapa, džempera i pulovera... Višak su prodavale na imotskom pazaru", otkriva nam Mladenka detalje robne razmjene koja je život značila.
Dok se nisu pojavile boje za "tanganje", odnosno bojanje, koje su se prodavale u galanteriji u Imotskom, koristile su se prirodne boje koje su se dobivale od biljaka:
- maslinastozelena dobivala se kuhanjem listova i zelenih plodova oraha
- crna se dobivala kuhanjem kore i listova jasena
- kuhanjem listova murve dobivala se žućkasta boja
- crvena se dobivala kuhanjem zrelih plodova višanja i plodova kupine koji još nisu bili posve zreli
Ispredena vuna motala se u "kančila" koja su se uranjala u boju i zatim sušila.
“Moja susjeda Nada Micukića Ždero mi je pokazala zovnicu od svile koju je njena mater donila u dotu dvadesetih godina prošlog stoljeća. Na toj zovnici nije bilo plave boje. Rekla mi je i da su jedini koji su znali napraviti sve boje bili obitelj iz zaseoka Gabelice u Podbablju. Zvali su ih Kalelići, od kaliti, što u Imotskom govoru znači bojati. To su svoje znanje ljubomorno čuvali i prenosili generacijama. Zahvaljujući tome bili su za ono vrijeme jako bogati i slali su svoju djecu na školovanje u Zagreb”, otkriva nam sugovornica.
Kako je divlje zelje nestajalo iz kuhinje
Poslije Drugoga svjetskog rata, a osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, život u Dalmatinskoj zagori počeo se mijenjati. Ljudi su se sve češće zapošljavali u gradovima, djeca su odlazila na školovanje, a dio se stanovništva trajno iselio, bilo u prekomorske zemlje poput Kanade i Australije, bilo u veće hrvatske gradove. Iako je netko uvijek ostajao „u selu“ održavati polja i kuće, samoniklo bilje polako je gubilo svoju primarnu ulogu u prehrani.
Dolaskom supermarketa i lakše dostupnosti najrazličitijih namirnica sve se manje ljudi oslanjalo na ono što izraste „spontano“ na obližnjoj livadi ili na rubu vinograda. Uz gradsku svakodnevicu, žurbu i radne obveze imalo se manje vremena za biranje savršenih lokacija divljeg bilja.
U poljoprivredi se, s ciljem povećanja prinosa i smanjivanja truda, počeo primjenjivati cijeli niz kemijskih sredstava koja su istiskivala ono što se smatralo „korovom“. S korovom je međutim nestajao i čitav niz jestivih, dragocjenih vrsta. Drugačije se počelo kušati, drugačije kuhati. Odjednom se činilo praktičnijim kupiti glavicu salate nego proći pola sata voćnjakom u potrazi za šurlinom i maslačkom.
Mladenka ističe da je upravo tim putovima nestajalo i znanje. Stari su vješto raspoznavali biljke, točno su znali što treba ubrati u rano proljeće, što sredinom ljeta, a što pred jesen. Nove generacije nisu imale vremena ili volje to naučiti. A ako se znanje ne prenese – gubi se, nestaje…
“Bila je prekretnica kad smo shvatili da sve više hranimo životinje kupovnim proizvodima, a sve manje im dajemo svježu travu ili 'manemo grm', odnosno otkidamo mlade vrške jasenovine ili dubovine. Nema više krava koje pasu uz šumarak ni kokoši koje slobodno šeću i čupkaju zeleno pred kućom. Biljke su se promijenile, nestale su s tih staza jer je zemlja zapuštena ili poprskana herbicidima. Sve je to doprinijelo drastičnom smanjenju samoniklog jestivog bilja.”
Otrovno ili jestivo?
Jedno od važnih pitanja koje se nameće svakom tko se želi okušati u branju divljeg bilja jest – kako izbjeći zamku otrovnih vrsta? Mladenka se kroz život susretala i s opasnima poput divljeg peršina ili kozlaca. Priznaje da je čak i ona jednom zamijenila određenu biljku s tzv. “ljutom travom” te ju je jezik pekao satima. Kad se govori o otrovnim biljkama, često se spominju i mala kukuta i velecvjetna moračina, koje rastu na sličnim staništima kao i neke jestive vrste. PlantNet i ostale mobilne aplikacije mogu pomoći u prepoznavanju, no Mladenka upozorava da se ni na što ne treba posve oslanjati bez iskustva i učenja na terenu.
“Za svaku biljku, pogotovo ako ste početnik, preporučujem da prvo potražite stručnu osobu ili iskusnijeg berača. Uvijek valja pomirisati, provjeriti listove, razmisliti o staništu. Ima biljaka koje mirišu na luk (npr. medvjeđi luk), ali opasno je zamijeniti ih s đurđicom koja izgleda slično. Samo iskusno nepce i nos mogu osjetiti razliku.”
U prošlosti se ljudi nisu toliko bojali otrovnih biljaka, ponajviše zato što su točno znali gdje i koje vrste uspijevaju. Tada je, objašnjava Mladenka, cjelokupni krajolik bio „uređen“ posve drukčije. Blizina životinja i neprekidno korištenje polja te staza sprječavali su masovno širenje štetnih ili sumnjivih vrsta.
Škola fitoaromaterapije: Spoj tradicije i suvremenosti
Mladenka nije ostala samo na onome što je naučila od bake. Kad je u jednom trenutku svog života ostala bez posla, odlučila je krenuti na školu fitoaromaterapije u Splitu, u okviru učilišta Pro-Fokus, tijekom tzv. korona-razdoblja, oko 2020. godine. Ondje je dobila suvremeni uvid u botaniku, anatomiju i primjenu ljekovitog bilja u izradi različitih pripravaka – od čajeva i tinktura do krema i masti.
“Kombinacija narodnog znanja i moderne znanosti dala mi je širu sliku. Shvatila sam da su mnoge od biljaka koje sam brala kao ‘obično divlje zelje’ zapravo i ozbiljno ljekovite. Recimo, šurlin (rusomača) ima niz dokazanih blagotvornih učinaka, dok je maslačak izvrstan za čišćenje jetre. Lucina pica (divlji matovilac) sadrži obilje željeza, folne kiseline i vitamina C, što ju čini odličnom kod anemije.”
Na taj se način Mladenka dodatno specijalizirala za područje koje je već poznavala „praktično“. No sada je dobila i okvir u znanstvenoj terminologiji, latinskim nazivima i suvremenim spoznajama o spojevima u biljkama. Dobar je primjer i grzdulja (bunias erucago). Njezina ljekovita svojstva danas su potkrijepljena laboratorijskim ispitivanjima – pokazalo se, među ostalim, da ima pozitivan utjecaj na prevenciju i liječenje nekih vrsta tumora i da sadrži enzime korisne za zdravlje mozga.
Ima li nade za očuvanje tradicije?
Unatoč činjenici da je polja i vinograde sve teže naći obrađene, Mladenka nije pesimistična. Naprotiv, tvrdi da postoji ohrabrujući trend povratka prirodi, posebice zadnjih 15-ak godina. Kada je s udrugom žena „Cvit u kamenu“ organizirala prve radionice branja i kuhanja divljeg zelja, interes je iznenadio i nju samu.
Na jednoj od radionica pojavilo se više od 80 ljudi, ne samo iz Imotske krajine, nego i iz Splita, Zagreba, pa čak i iz inozemstva. Ljudi žele naučiti raspoznavati biljke, doživjeti šetnju netaknutom prirodom i otkriti stara jela. Pojavila se televizija, novinari iz različitih novina, portali. Vijest o „povratku divljeg zelja“ u Imotskoj se krajini brzo proširila.
Danas neki hoteli, poput hotela Ambasador, pozivaju Mladenku da njihove kuhare educira o samoniklom bilju, kako bi mogli gostima ponuditi jedinstvena jela s potpisom autentičnog dalmatinskog zaleđa. Divlje zelje je zahvaljujući mladom chefu Roku Nikoliću, koji je shvatio potencijal i nutritivnu vrijednost divljeg zelja, na velika vrata ušlo u gastro ponudu renomiranih restorana kao što je „Tri sunca“ u Imotskom i „Zoi“ u Splitu. Na menijima se tako mogu vidjeti krem juhe od divljeg zelja, ravioli punjeni kukurikom ili grzduljom, salate s divljom gorušicom i maslačkom.
Jela roka Nikolića temeljena na divljem zelju
Nedavno je kuhar Paško Šuto kao temu za završni rad na Kulinarskoj akademiji u Makarskoj izabrao primjenu divljeg zelja u kulinarstvu.
No uz svu tu pozornost, pojavljuju se i problemi. Mladenka upozorava kako se u želji za „zdravom hranom“ i egzotičnim sastojcima može pretjerati u branju i tako nanijeti šteta biljnom svijetu, pogotovo kad se organizira skupna berba za 50 ili više ljudi. Neke biljne vrste, kao što je divlja maćuhica ili Lucina pica, već se smatraju ugroženima u pojedinim predjelima jer je njihov broj drastično opao.
“Nekoliko radionica i neodgovorno branje može posve opustošiti staništa. Važno je ljudima objasniti da trebaju brati samo onoliko koliko im zaista treba. U prirodi se uvijek mora ostaviti dovoljno biljaka da se one oporave i razmnože.”
Fra Silvestar Kutleša i starine Runovića
Da tradicija branja i pripreme samoniklog bilja nije tek puka navika, svjedoče i povijesni zapisi iz Imotske krajine. Jedan je od važnijih autora svećenik i etnograf fra Silvestar Kutleša koji je početkom 20. stoljeća, na poticaj Antuna Radića, zapisivao životne običaje u Runovićima. U svojim bilješkama detaljno opisuje kako su seljanke sadile i skupljale grzdulju, raštiku, blitvu te koje su sve vrste povrća i biljaka bile važan dio njihove svakodnevice.
Fra Silvestar spominje i otrovne biljke, poput velebilja (belladonne) i abdovine (s crnim bobicama) i naglašava kako su se ljudi podjednako služili prirodom u korist i u opasnosti. Također spominje i podlanicu, biljku koju je Mladenka kasnije otkrila preko profesora analitičke kemije Nikole Kujundžića, a koja se pokazala potencijalno korisnom u borbi protiv tumora. Nekad su je nazivali „škodnom“ jer je, raste li uz pšenicu, mogla začepiti starinske žrvnje. Danas se, međutim, upravo ta „škodna“ biljka uzgaja na plantažama, laboratorijski ispituje i stavlja na tržište kao koristan čaj.
Ovakvi nas primjeri podsjećaju da je narodno znanje dugo bivalo zabilježeno u usmenoj predaji i ponekoj crkvenoj ili etnografskoj bilješci. Nekada je služilo preživljavanju i svakodnevnim potrebama, a danas se često vraćamo tim spoznajama kroz znanstveni pristup i potvrdu suvremenih laboratorijskih analiza.
Štraca, pregače i tkalački stanovi: zaboravljene vještine
Među brojnim aktivnostima koje je Mladenka naslijedila od bake Ane veliku važnost imaju i ručni radovi – šivanje, pletenje i tkanje. Kao djevojčica s posebnom je znatiželjom promatrala kako baka iz starih krpa (rezanih u trake širine prsta) stvara „štrace“ – debele, šarene tepihe koji su mogli trajati godinama, a od štraca su se pravili i pokrivači za krevet.
“Kad bi se stare košulje, hlače ili posteljina raskrojile na trakice, ništa se nije bacalo. Baba bi upregnula tkalački stan, a ja bih joj pomagala tako što sam joj dodavala klupka. Nastali bi tepisi koji su bili iznimno topli i čvrsti. Danas bismo rekli da je to održiva moda, recikliranje. Za nju je to bila svakodnevica, nije imala luksuz bacati dobro platno.”
Ovakve vještine svjedoče o tome koliko je način života u selu bio isprepleten s prirodom: ono što je zemlja davala za jelo, životinje za vunu i mlijeko, a ljudi za vještinu – sve je stvaralo složenu mrežu održivosti, davno prije nego što je taj pojam uopće ušao u suvremeni vokabular.
Okus tradicije: savjeti i recepti
Za mnoge čitatelje možda je najzanimljiviji dio priče upravo upotreba divljeg bilja u kuhinji. U nastavku donosimo neke inspiracije i recepte kakve Mladenka rado predlaže:
-
Divlje zelje s janjetinom
- Sastojci: komad janjetine (najbolja je plećka), suho rebro ili pršut, mješavina divljeg bilja (grzdulja, šurlin, koromač, ljukelj, kukurik, kostrič, kokosja volja, zečije mudance, volujsko uvo, škripavac, vranija noga, žutinica, maslacak...)
- Priprema: Janjetinu, suho meso i krumpire staviti kuhati u većem loncu s vodom. Dok se meso kuha, očišćeno divlje bilje kratko prokuhati (blanširati), pa spojiti sve zajedno i začiniti solju, paprom ili maslinovim uljem. Okus je iznimno bogat, a aroma juhe nezaboravna.
-
Pupoljci maslačka kao ‘kapare’
- Sastojci: pupoljci maslačka, voda, sol, ocat.
- Priprema: Pupoljke maslačka, dok su još zatvoreni i čvrsti, kratko prokuhati u vodi sa solju, zatim ih staviti u staklenku s mješavinom vode, octa i malo ulja. Dobivate okus nalik kaparama, sjajne za salate ili predjela.
-
Krem juha od grzdulje
Sastojci:
- 1/2 kg grzdulje
- 2-3 krumpira
- 2 domaća poriluka
- 2-3 ljukelja
- malo koromača
- maslinovo ulje
- sol
- šareni papar
- cvjetovi ljubičice (za garniranje)
-
Krem juha od grzdulje (Foto: Braco Ćosić)
Priprema:
Krumpire napola skuhati, zatim dodati grzdulju, poriluk, ljukelj i koromač. Posoliti i kuhati dok se krumpiri ne raskuhaju. Sve usitniti štapnim mikserom, dodati maslinovo ulje i svježe mljeveni šareni papar. Na kraju ukrasiti cvjetovima ljubičice. (Napomena: umjesto grzdulje može se koristiti i drugo samoniklo jestivo bilje.) -
Salata od divljeg zelja
Sastojci:
- Lucina pica (divlji matovilac)
- kokošja volja (divlja maćuhica)
- zečije mudance (Venerina zrcalica)
- koromačika (češljika)
- kukurik (divlji mak)
- cvjetovi ljubičice
-
Pura, pečenica, divenice i salata od divljeg zelja (Foto: Braco Ćosić)
Priprema:
Za salatu se koriste vrste divljeg zelja nježne teksture i ugodnog okusa. Nakon što se začini prema ukusu, salata se posipa cvjetovima ljubičice. (Napomena: može se koristiti i drugo divlje zelje po želji.) -
Rižot od gljiva i divljeg zelja
Sastojci:
- 50 dkg gljiva
- 50 dkg divljeg zelja
- nekoliko komada žbuna
- 2 domaća poriluka (može i iz trgovine)
- nekoliko komada ljutike ili mlade kapule
- 20 dkg riže
- maslinovo ulje
- svježe mljeveni šareni papar
Priprema:
Sitno nasjeckati žbun, poriluk, ljutiku ili mladu kapulu pirjati na maslinovu ulju dok ne omekša. Dodati narezane gljive, poklopiti i pustiti da gljive puste vodu. Sitno nasjeckati koromač (listove i mlade stabljike) i pirjati zajedno s gljivama te malo posoliti.Divlje zelje kratko prokuhati i ostaviti dio vode u kojoj se kuhalo. Kad su gljive gotove, dodati nasjeckano divlje zelje i dio vode od kuhanja, pa sve zajedno prokuhati. Dodati al dente kuhanu rižu i po potrebi još malo tekućine. Sve zajedno još kratko prokuhati na laganoj vatri i začiniti svježe mljevenim šarenim paprom.
Svima koji žele iskušati slične recepte Mladenka savjetuje da budu maštoviti. Kaže da se većina samoniklog bilja može kombinirati s raznim vrstama mesa, ali i ribe, žitaricama, tjesteninom ili jednostavno poslužiti u salati. Zbog različitih gorčina i specifičnih aroma, takva jela često oduševe i najzahtjevnija nepca.
Zdravlje u svakoj stabljici
Uz gastronomsku vrijednost, Mladenka uvijek ističe i zdravstvene dobrobiti mnogih biljaka:
- Lucina pica (divlji matovilac) – iznimno bogata željezom, folnom kiselinom i vitaminom C, a sadrži i minerale: Ca, Na, K, P, Mg, Zn. Tu je i eterično ulje i provitamin A. Posebno je korisna kod anemije, pomaže u detoksikaciji organizma, potiče metabolizam i ima umirujuće djelovanje.
- Maslačak – listovi i korijen pomažu u čišćenju jetara, a pupoljci su ukusni i kao kiseljeni dodatak jelima.
- Grzdulja – sadrži sumporne spojeve koji su korisni za prevenciju raznih bolesti.
- Podlanica – istraživanja upućuju na moguću pomoć u borbi s nekim oblicima tumora jer potiče organizam da se bori protiv nenormalno bujajućih stanica.
- Cikorija (žutinica) – korijen se prži i melje kao zamjena za kavu (Divka), a listovi se mogu kuhati ili jesti sirovi. Djeluje povoljno na probavu i jetra.
"Moja teta Danka, Danica Petric, pričala mi je kako je u djetinjstvu sa svojim sestrama išla po uzoranim njivama iskapati žutinicu i maslačak. Baka Postoluška znala je gdje je prethodne godine bilo puno maslačka i slala ih da tamo iskapaju stabljike maslačka koje su bile prekrivene zemljom nakon oranja. Takve stabljike imale su svijetle, hrskave i ukusne listove. Nakon što bi se dobro oprale, pripremale su se na salatu s tvrdo kuhanim jajima.
Koromač je neizostavan sastojak imotske mišancije. Iznimno je bogat vrijednim nutrijentima, vitaminima A, B, C, D, E i K, a sadrži i brojne minerale: kalcij, kalij, željezo, magnezij, fosfor, cink, bakar, mangan i druge. Povoljno djeluje na gotovo sve tjelesne organe i sustave i zato se oduvijek koristio u narodnoj medicini. Danas se, osim u fitoterapiji, koristi i u službenoj medicini, kao i u kozmetici, prehrambenoj industriji i industriji likera. Sjemenke koromača dodavale su se u divenice, ne samo da bi dale aromu i okus, nego i da bi olakšale probavu tog teškog jela od svinjskih crijeva, krvi, kukuruznog brašna i komadića nasjeckane slanine. Koromač se smatra najboljim lijekom u dječjoj medicini kod probavnih tegoba dojenčadi i male djece povezanih s grčevitim bolovima.
Nekada su se u svim vrtovima Imotske krajine, uz kapulu i luk, obavezno uzgajale i neke specifične vrste lukova: domaći poriluk, žbun, domaća ljutika i ljutika talijanka. Osim što su bile obavezni sastojci mišancije, dodavali su se i u razna druga jela, a posebno u 'zelje', varivo od raštike, blitve i koromača", otkriva nam Mladenka.
U neka teška vremena, obilježena glađu i oskudicom, kada je najvažnije bilo puko preživljavanje, kod branja divljeg važilo je pravilo: „Valja naći malo ljukelja, a ako nema ljukelja, more i balučka. K tomu i nešto zeleno.“
Napominje da ju je o branju zelja u gladnim godinama učila njezina ujna, Neda Begovića Piplica, danas 95-godišnjakinja.
(Ljukelj, vinogradni luk, Allium vineale, jestiva divlja i ljekovita vrsta luka, varivu je davao aromu i okus.
Balučka, metličasti luk, Allium paniculatum, vrsta divljeg luka, slabo aromatičan i zato manje cijenjen.)
Ovdje vidimo kako su se u davnini ljudi oslanjali upravo na prirodu, ne samo za preživljavanje nego i za liječenje. Kad bi netko bio slab ili anemičan, starije bi mu žene pripremale čajeve i juhice od divljeg bilja, vjerujući da će ojačati krv i vratiti energiju u tijelo.
Ne smije sve ostati na razini turističke zanimljivosti
Veliko je pitanje hoće li se ljepota i bogatstvo samoniklog bilja uspjeti sačuvati za nadolazeće generacije. Mladenka vjeruje da je to moguće, ali samo ako ljudi osvijeste važnost održivog branja i prenesu znanje na isti način na koji je ona to naslijedila od svoje bake. Najprije treba brati razumno i brižno, uzimajući tek nekoliko listova s pojedine biljke kako bi ona mogla nastaviti rasti i stvarati nove izbojke. Uz to, presudno je uključiti djecu i mlade u šetnje prirodom, tijekom kojih će im netko iskusniji pokazati da maslačak i šurlin imaju svoje posebno mjesto u kuhinji, ali i upozoriti na otrovne vrste. Time se stvara trajna povezanost s prirodom i podiže svijest o važnosti svake biljke.
Foto: Miroslav Lelas
Istovremeno, branje divljeg bilja ne bi smjelo ostati tek komercijalna zanimljivost za turiste, već dio kulturne baštine koja posjetiteljima autentično dočarava način života ovoga kraja. Također, sve je više kuhara koji prepoznaju vrijednost autohtonih sastojaka i unose ih u svoja jela, pokazujući da se tradicija može na suvremen način uklopiti u gastronomsku ponudu i zainteresirati goste iz cijeloga svijeta. Upravo na tim temeljima – mudroj berbi, edukaciji i ispravnoj promociji – počiva nada da će samoniklo bilje zadržati važnost i za buduće naraštaje.
Vrijedno nasljeđe
Priča Mladenke Puljiz više je od životopisa jedne žene koja je naučila brati zelje na brežuljcima i livadama Imotske krajine. Podsjetila nas na jedan svijet koji je posljednjih desetljeća nestao – svijet u kojem su djeca odrastala u velikim obiteljima, bake prenosile znanja o biljkama i tkanju, a priroda kako tada, tako i sada nudi obilje - ako joj se čovjek posveti sa strpljenjem i poštovanjem.
Danas, kada gledamo kako se ranija tradicija ubrzano gubi, upravo su ovakvi čuvari znanja most između prošlosti i budućnosti. Mladenka svojim radionicama, predavanjima i osobnim primjerom pokazuje da je povratak prirodi ne samo jedan od načina očuvanja stoljetne tradicije ovih prostora, nego i način unaprjeđenja vlastitog zdravlja.
“Uvijek kažem: opasnost postoji jer ima i otrovnih biljaka. Ali veća je opasnost ako zauvijek zaboravimo tko smo i što su radili naši stari. I zato učim ljude kako ne brati previše, kako cijeniti ono što imamo i kako se ne bojati krenuti u istraživanje. Priroda nas može nahraniti, ali i naučiti poniznosti.”
Ovim riječima završava jedna duga priča, a zapravo počinje nova: sve je više onih koji žele vratiti „okus starine“ na svoje stolove, podsjetiti se da maslačak nije tek običan korov te da su polja oko nas izvor pravog malog blaga – samo ako znamo gdje tražiti i kako vrednovati. Bez žurbe, s bakinom mudrošću i Mladenkinim suvremenim znanjem možda ćemo jednoga dana moći reći da smo ponovno otkrili najveće bogatstvo – miris, okus i tradiciju koju su nam ostavili naši preci.
Savjeti za sigurno branje i čuvanje bilja
- Učenje od iskusnih
Nikad ne idite u branje otrovnih ili sličnih vrsta bez stručne osobe. Jedna radionica ili nekoliko izleta s poznavateljem biljaka mogu vas zaštititi od neželjenih pogrešaka. - Oprezno koristite priručnike i aplikacije
PlantNet i slične aplikacije mogu dati preliminarne smjernice, ali oslanjajte se na više izvora (knjige, pouzdane stručnjake) i vlastita osjetila mirisa i okusa. - Poštujte staništa
Divlje biljke često su „antropogeno uvjetovane“, tj. rastu ondje gdje ljudi obrađuju zemlju. Ne uništavajte cijele busene, neka dio biljke ostane za oporavak i nastavak rasta. - Pripazite na termičku obradu
Mnoge biljke imaju neugodan ili opor okus sirove, ali postaju ukusne i sigurne nakon kuhanja ili kratkog prokuhavanja. - Ne zaboravite: sve u umjerenim količinama
Mnoge biljke sadrže snažne spojeve koji u maloj količini pomažu, a u velikoj mogu škoditi. Kao i sa svim ostalim u prehrani, i ovdje vrijedi načelo zlatne sredine. - Čuvanje i sušenje
Ukoliko planirate sačuvati bilje za čaj ili začin, dobro ga osušite na zračnome i suhom mjestu, daleko od izravnog sunca. Tako će zadržati aromu i ljekovita svojstva.
Osvrnite se na zelenilo oko sebe
Sve smo dalje od vremena kada je svaki komadić polja, dolaca i pasika Dalmatinske zagore bio obrađen, kada su štale i pojate bile pune, kada su sijela vrvjela životom. Poljoprivreda se svela na šačicu entuzijasta, a vrtlarstvo na hobističku razinu. Vremena se uvijek mijenjaju, ali vjerojatno nikada nismo prolazili tako velike i brze transformacije kao posljednjih nekoliko desetljeća. Te su promjene dodatno ubrzale moderne tehnologije koje su zamišljene da olakšaju svakodnevicu i zbliže ljude. Umjesto zbližavanja, događa se otuđenje - otuđenje od svega što smo do sada smatrali normalnim, uobičajenim.
Naša Mladenka primjer je kako koristiti blagodati 21. stoljeća, kombinirajući ih sa znanjima i mudrošću naših predaka. Upravo zahvaljujući tim znanjima i vještinama te su generacije preživjele gladi, suše, ledene zime, bolesti, ratove i ostale nedaće.
Sljedeći put kada prošetate oko svoje kuće, zgrade, kada prošetate prirodom, osvrnite se na zelenilo koje niče u svako godišnje doba. Gotovo u svakome gradu ili selu možete pronaći pojedinca ili udrugu koji vas mogu podučiti prepoznavanju samoniklog jestivog, ali i ljekovitog bilja. Tako ćete upoznati nove ljude, tu i tamo imati besplatan i vrlo zdrav ručak, a sve to djeluje pozitivno na vaše zdravlje.
Projekt je realiziran u suradnji s agencijom za vizualno pripovijedanje None Of The Above. Fotografije su snimili Miroslav Lelas i Milan Šabić.