Bio je to posljednji kolovoški vikend 1954. godine i predzadnji vikend školskih praznika. Splitska djeca znala su da uskoro kreće nastava i da trebaju dobro iskoristiti zadnje dane dragocjenog predaha od škole. Jučer nije se moglo kupati jer je padala kiša i pokvarila mnoge planove pa mladi Splićani nisu mogli dočekati nedjeljno jutarnje
sunce te su, usprkos tramontani koja je ohladila more za dobrih pet stupnjeva, svojim dvokolicama dojurili do kupališta Bačvice, najelitnije gradske plaže u Splitu.
Dvokolice, odnosno romobile, izrađivala su sama djeca i momci pa im je vožnja bila poseban gušt. Ipak je to njihovih ruku djelo. Timun i daska dimenzijama su bili prilagođeni veličini pojedinca, balinjere su bile kola, a „gozd“ bi ima napravila dobra duša u škveru ili nekoj gradskoj radionici. Ništa se nije prepuštalo slučaju pa se iznad zadnje balinjere zakucavao komad gume koji je imao ulogu kočnice. Pitanje je prestiža bilo imati što ljepšu dvokolicu pa su je sami maštovito pituravali.
Iako se ulaz na plažu naplaćivao 100 dinara, splitski su mulci dobro znali kuda se provući i izbjeći platiti čak i onu jeftiniju, dječju kartu. Usprkos tramontani i kraju kolovoza, plaža je već oko 10 sati bila pristojno popunjena. Skoro da nije bilo furešta, domaći ljudi bili su svjesni da je ljetu vrlo brzo kraj i godio im je svaki sat sunčanja i kupanja.
Na razglasu, odnosno zvučnicima postavljenim na stupove, puštala se domaća glazba, a povremeno i Radio Split. Puno se govorilo o današnjem derbiju, Hajduk je otputovao u Beograd na sraz sa Zvezdom, a oni najvjerniji, koji su prije četiri godine osnovali navijačku skupinu Torcida, otputovali su u glavni grad tadašnje države bodriti Bijele.
Prošle sezone Hajduk je završio na 4. mjestu, a Split i Hajduk u novu su sezonu ušli s velikom ambicijom osvajanja prvenstva. Kako i ne bi kad su ih predvodili Vladimir Beara, Bernard Vukas, Frane Matošić, Ljubo Kokeza i ostali hajdukovci.
Mokre mudantine
Iako su sanjali dan kada će i oni moći na gostovanja, Meja, Ozren, Pero, Zoki, Ile, Igor i Zvone, tada 14-godišnjaci i 15-godišnjaci, prepustili su se ljetnim razbibrigama na Bačama.
Obožavali su picigin, koji je još od dvadesetih godina svetinja na ovoj plaži, a svojim vještim potezima i bacanjem u plićak pokušavali su zadiviti vršnjakinje koje bi vrištale kada bi ih zalili mlazom mora. Nisu se morali brinuti da će im netko ukrasti robu i stvari s plaže jer je svaki kupač imao svoj ormarić, a svatko je dobio svoj broj na aluminiju koji bi nakon odlaganja stvari zavezao za mudantine u kojima se kupao. Mudantine su na boku bile vezane kurdelama. Ova plaža imala je baš sve što ti zatreba, od muških i ženskih zahoda, tuš kabina, nudili su se i hrana i piće, a osobito je zanimljivo da je na plaži postojao frizerski salon za sve one koji nakon kupanja i odlaska s plaže žele imati lijepu frizuru.
„Meja, amo doma, podne je i uskoro će mi obid. Dosta mi je kupanja, vrime je za poć“, povikao je Pero. Potom su mladi momci uzeli svoju odjeću; hlače na tregere i majice koje nisu ni obukli. Preskočili su zidić, uzeli svoje dvokolice te su kod Toća i Biskupove palače, uz „Realku“, preko Tolstojeve, zalomili prema njiovom dijelu grada, Manušu. Mudantine su im bile još mokre od mora pa im je posebna vrsta zadovoljstva bila osramotiti svoga prijatelja i to tako da bi mu odvezali laštik i vezice te ga ostavili gologuzog. No vragolijama tu nije bio kraj. Sada im je na pamet pala puno opasnija ideja.
Izrada i vožnja dvokolice
Puno rizika radi malo bombona
„Ljudi, ako želite šta čvaknit prije obida, iman plan“, odjednom će Zoki. Svi su zastali, a on je nastavio govoriti. „U ovu uru je parkiran kamion pape mog prijatelja Tonča Plazibata. On ga uvik tu parkira nediljom prije nego u ponediljak ujutro ode u Vlašku.“
„A šta ima unutra?“ upitao je Ile.
„Neman pojma, uvik nešto ima, ili su konzerve ili je slatko.“ Nekoliko sekundi su razmišljali, a onda su potrčali prema Općini, čvrsto odlučivši da će svoj plan provesti u djelo.
Dvoje najmanjih i najmršavijih poslali su do kamiona, ostali su se skrili iza zida i ćirili. Kada su dobili znak da je zrak čist, Zoki i Ile krenuli su u akciju i ušuljali se ispod cerade parkiranog kamiona.
„Jesu ušli?“
„esu, jesu…“ šaputalo je nestrpljivo društvo.
Mrtva tišina je trajala manje od minutu, a onda je dvojac iskočio iz kamiona. Ile je ponosno uzviknuo: „Uzea san škatulu!"
„Čega?“ dobacili su mu.
„Puna bombona“, odgovorio je trčeći im u susret. No točno kada su Zoki i Ile stigli do ostatka ekipe, uslijedio je hladan tuš. Pred njima se pojavio Tonči Plazibat, glavom i bradom.
„Kuda ste krenuli, mulci?“ ljutito je kazao ugrabivši i Ilu i „slatku“ škatulu. „Kako vas nije sram krest, sve ću van kazat roditeljima“, povikao je u sav glas. Djeca su se strašno prepala gospodina Plazibata te su pobjegla kućama glavom bez obzira, a zadržao je samo Ilu.
„Da van ovo nikad više nije palo na pamet, jesi me čuja, mulac jedan Neodgojeni“, zaprijetio mu je oštrim glasom, a potom i pustio, nakon čega se i Ile dao u sprint. Svima su na Općini ostali dvokolice, sada je bilo bitno samo izvući živu glavu, a o svom će omiljenom prijevoznom sredstvu razmišljati kasnije.
Talijanska riba
Da ne bi previše okasnili na ručak, svi su se vratili svojim kućama do 1 sat poslijepodne. Meju je dočela njegova majka Zlata, a ulazak u kuću nije mogao bez pitanja:
„Di si dosad?“
„Majko, bili smo na Bače do maloprije, Ile nije tija odma doma pa smo malo produžili.
Nemoj se idit, vidiš da san doša skoro na vrime. A ča nam je za obid?“ radoznalo je upitao.
„Danas ćeš jist špare. Donija mi je jutros susid Roko, pa san ih pofrigala.“
„Ali on ne radi na teretnom brodu, a ne na ribarskon?“
„E, moj Miljenko, sve propituješ šta ti mater kaže. Samo takav ostani, bit ćeš mi profešur jednog dana. Naš Roko ti radi na brodu 'Ušće' koji svaki tjedan plovi od Stobreča za Pescaru i Molfetto u Italiji. A ka šta ti sama rič kaže, Pescara je centar ribarskog svita.
Jedan Talijan mu je u zamjenu za više tupine nego je naručija napunija noćas cilu škrinju špari. Cilo jutro ih dili po portunima da mu se ne pokvare“, odgovorila mu je majka, nakon čega su uživali u komadima koji su težili oko 40 dekagrama.
Ručak je bio za prste polizati, a nakon kolača majka Zlata je otišla na pižolot. Možda bi i Meja ubio oko da se nije začuo udar kamenčića o staklo prozora njegovog stana, a potom i zvižduk. Odmah je znao da je to bio netko od njegove ekipe. Iako više nisu bili djeca, i dalje im je bilo zabranjeno izlaziti iz kuća u podnevnim satima. Valjalo je poštivati vrijeme za odmor, no ništa nije bilo slađe od iskradanja iz kuće kada ti roditelji spavaju. Još kad se tome pridoda briga o tome jesu li dvokolice ostale ondje gdje su ih bacili kada ih je hvatao gospodin Plazibat, dileme nije bilo. Vrijeme je za novu rundu po ulicama grada.
Turska kula, punoglavci i plojke
Većina jutrošnje ekipe spontano se okupila, kao da su čitali misli jedni drugima. Na njihovu sreću, pronašli su dvokolice i spremili ih na sigurno. Potom je pao dogovor da naprave đir do Turske kule. Prošetali su od sjevernog mosta kod Općine, pratili šine, prošli uz rampu kraj Elektrodalmacije, uz kuću Tončić te preko „Vicka“ (Današnji Park mladeži) stigli do Turske kule.
Kako se tamo nekada nalazila kava iz koje se vadila tupina, nastala je velika rupa (nedaleko od poligona) koja je zbog svoje nepropusnosti čak i ljeti zadržavala vodu. Čim su došli do ovog „jezera“, izvadili su svoju „opremu“ koju su prethodno skrili duboko iza stijene - špurtil i staklenke, te se bacili u lov na punoglavce i žabice. Njih je bilo u izobilju u ovoj bari, a ni to ni nimalo bistra voda nisu smetali njihovom poznaniku Lenku da se okupa. Kad bi skočio u baru, sve bi se žabe odmah razbježale. Kada su im žabe i punoglavci dosadili, veseli i mladi Splićani odlučili su igrati na plojke.
Plojke
Da bi se ovo igralo potrebno je imati važ (limenku), plojke (ravne, glatke, kamene ploče) te ravni prašinasti teren. Igrači bi stavili centu na važ i od važa bacali plojke prema crti udaljenoj između 6 i 8 metara. Crta je na krajevima bila oivičena. Onaj tko je bacio najbliže crti igrao je prvi itd. Ako bi netko bacio plojku van označene crte, igrao bi zadnji.
Prvi bi igrač gađao važ plojkom. Ako bi promašio važ, ostavio bi plojku ondje gdje je pala. Ako bi pogodio važ, one cente koje su bliže njegovoj plojki bile su njegove. Ono što je bliže važu ostaje. Ne miče se ni važ ni cente ni već bačena plojka. Drugi igrač nastoji svojom plojkom doći centima bliže od važa. Pri tome se opet može pogoditi važ. Zna se dogoditi da se prethodna plojka zateče kao najbliža nekoj centi i ona pripadne njoj.
Nakon toga se redaju ostali igrači dok god postoji i jedna centa. Ponekad se dva igrača udruže u igri govoreći: „Oćemo šapa?“ To znači da daljnji dobitak podijele popola pa tako i usklade svoju igru.
Garbura
Meja i njegova družina satima su se zabavljali igrajući ovu staru splitsku igru, no nisu bili jedini na Turskoj kuli. Bilo je tu još nekoliko grupa djece iz susjednih kvartova, a oni nešto mlađi od njih igrali su crnu kraljicu. Iz šume se svako malo čulo „crna kraljica – jedan, dva, tri“, a djeca su potom pokušala pobjeći pogledu „crne kraljice“. Naime, kada se igrač koji je crna kraljica naglo okrene nakon „…tri“, a vidi da netko trči ili korača, vraćao ga je natrag na početak. Ostali su igrali graničare ili na franje, a oni nešto stariji bili su posebne face kada bi donijeli garburu. Za to je bilo potrebno imati važ s poklopcem i komad garbure. Važ je bio veličine od oko litre, a dnu mu se napravi rupica. Pljune se na garburu, stavi poklopac i prostom začepi rupa na dnu važa. Kako bi vlažna garbura ispuštala plin, na rupu se stavi zapaljena žigica, što izazove eksploziju prilikom koje poklopac odleti u zrak.
Crna kraljica
Kad je sunce počelo padati prema zapadu, preko Kaštelanskog zaljeva, djeca su još uvijek bila zaokupljena igrom na Turskoj kuli. Jedni bacali plojke prema limenci, dok su drugi, umorni od igre, sjedili na kamenju i promatrali prizor pred sobom. Vrućina dana počela je popuštati, a maestrotramontana nosila je miris mora i soli. Meja je, s rukama u džepovima, stajao sa strane, promatrajući kako se njihova igra polako gasi. Zrak je bio ispunjen smijehom, ali i nekom tihom nostalgijom koja ih je obavijala.
„Ili, ajde, baci još jednu!“ povikao je Zoki bacajući plojku koja je promašila limenku. Ile se nacerio, uzeo svoju plojku i pripremio se za bacanje, no prije nego što je zamahnuo, Meja ga je zaustavio.
„Judi, dosta je. Igra smo se cili dan, amo dalje“, rekao je Meja promatrajući sada već crvenkasti horizont iznad grada. Svi su na trenutak zastali, osjetivši da dolazi kraj nečemu, ne samo ovom danu, nego cijelom ljetu.
„Ma samo još jednu, Meja“, povikao je Igor, ali svi su znali da je to zadnji pokušaj. Ile je bacio plojku i ona je, uz britki zvuk udarca, pogodila limenku. Time je igra konačno okončana.
„Dokad mislite ostat?“ pitala je neka djevojka iz susjedne ekipe, igrajući „crnu kraljicu“ sa svojim prijateljicama. „Večeras je neka fešta na Rivi, rekla mi je mater.“
„Možda odemo posli“, odgovorio je Meja, ali nije bio siguran. Misli su mu već bile negdje drugdje. Sutra je ponedjeljak, dan povratka u školske klupe. Pomisao na to ispunila ga je mješavinom tuge i uzbuđenja. Ostavit će za sobom ljetne igre, more i dvokolice, ali će ga dočekati nova školska godina, nova uzbuđenja, novi planovi.
Gradilište u Gajevoj
„Ajmo se spustit do Prve vode“, predložio je Zvone, „mogli bi se bacit u more prije nego totalno padne mrak.“ Svi su se složili pa su se uputili prema Marjanu. Dvokolice su gurali kraj sebe, pomalo iscrpljeni od današnjeg dana. Radoznala kakva jesu, djeca su usput željela vidjeti kako izgleda veliko gradilište u Gajevoj ulici gdje su se počele raditi zgrade. Bio je to početak velikog zamaha stanogradnje u Splitu u koji su se ljudi počeli masovno doseljavati.
„Ma je li moš virovat, kaže mi mater da će kroz par godina samo u ovoj ulici izgradit zgrade za priko ijadu judi.“
„Istina je. Moj pape radi u Urbanističkom birou pa znan. Nije ti teško izračunat da fali stanova. Split ima oko 81 ijadu stanvnika i samo 16 ijada stanova, pa ti računaj”, dobacio je Ile.
Dok su tako prolazili kraj kuća u kojima su se počela palila svjetla, vidjelo se da se neki spremaju za večeru, ali dominirali su povici djece koja su se već vraćala s plaže. Kad su stigli do Prve vode, sunce je već bilo zašlo, ali na nebu su ostale posljednje crveno-narančaste pruge. Puhalo je iz smjera Trogira, valovi su lagano udarali o žal i plaža je bila gotovo prazna. Samo se nekoliko ljudi još kupalo ili sjedilo uz obalu, promatrajući idiličan smiraj dana. Momci su bacili svoju odjeću na pijesak i bez razmišljanja uskočili u plićak. Vladala je gotovo potpuna tišina, jedini zvuk bio je zvuk bacanja u more i povremeni smijeh.
„Moga bi ovako do ponoći, baš je gušt kupat se po mraku“, kazao je Ozren.
„Moramo bit doma do 9“, odgovorio je Meja, iako su obojica znali da će to vrijeme brzo doći. Ozren je tada iz hlača izvadio lopticu picigina i bacio je u plićak.
„Jesi normalan, pa ne vidi se ništa, ne možemo više igrat picigin“, čulo se iz ekipe.
Lopta je samo doplutala do obale, a svi su zastali. Nitko nije želio biti prvi koji će reći da je gotovo, ali svi su to osjećali. Polako su izlazili iz vode, obrisali se i sjeli na zidić uz plažu, promatrajući kako se posljednji kupači spremaju kući.
Dok su sjedili, Meja je osjetio neku čudnu težinu u srcu. Gledao je more i prisjetio se svih lijepih trenutaka koje je proživio s prijateljima ovog ljeta, ali i svih vragolija koje su izveli i koje su mu mamile osmijeh na lice. Prisjetio se i starijih momaka koji su se prošlih godina igrali s njima, a sada su ih „ostavili“. Njihove su dvokolice već odavno zaboravljene, a njihova mjesta u uličnim igrama zauzeli su mlađi. Isto će se dogoditi i njima, prije nego to i shvate.
„Ajmo polako doma“, rekao je Meja tiho ustajući sa zidića. Dječaci su ga poslušali bez ikakve rasprave. Još su jednom podigli svoje dvokolice, spremni za zadnju vožnju toga dana. Meja i njegova ekipa gurali su dvokolice prema kućama, promatrajući užurbani život grada i njegovih stanovnika, istih onih koji nisu imali pojma o njihovim malim avanturama i igrama. Oni su znali da su ovo posljednji trenuci nezaboravnog ljeta.
Povratak doma
Kad su stigli do Manuša, Meja se zaustavio ispred svoje kuće i okrenuo se prema prijateljima. „Vidimo se sutra“, rekao je, a svi su klimnuli glavom, iako su znali da ništa neće biti isto. Svoju dvokolicu ostavio je pred vratima stana, potom je sagnute glave sporo ušao u kuću. Njegova majka Zlata sjedila je za stolom i gledala kroz prozor, ali kad ga je vidjela, odmah mu je uputila strog pogled.
„Nikad nije dosta, a, Miljenko, pa već si triba bit u krevetu“, rekla je strogim glasom, ali u srcu je imala razumijevanja za svog sina koji je iskoristio posljednje trenutke ljetnih školskih praznika. Baš kao što je i sama radila kada je bila njegovih godina. Dok su njih dvoje večeravali, Splitom su odjekivale eksplozije, no bile su zbog oduševljenja kada su Vukas i Luštica zabili Zvezdi u Beogradu. Te će sezone Hajduk postati prvak bivše države, a naša mlada ekipa vjerojatno nije ni pomišljala da će njihove igre postati tek sjećanje zapisano u pokojoj knjizi ili priči baka i djedova. Kroz sljedeća tri desetljeća Split će više nego udvostručiti broj stanovnika i nestat će grad kakav su poznavali. Meja, Ozren, Pero, Zoki, Ile, Igor i Zvone sanjali su tih godina da će jednog dana postati mornari, automehaničari i liječnici. Danas neka nova dica sasvim druge snove snivaju, osim jednog. Taj je u Splitu isti od 1911.[PEČATODVRIMENA]
Posebno se zahvaljujemo gospodinu Miljenku Vujanoviću na ustupljenim materijalima za stare splitske igre, Hrvatskom narodnom kazalištu Split, Brodosplitu d.d., gospodinu Pjeru Peraku, mladim gumcima Lovri Bariću, Petru Šariću i Ivanu Gudelju i svima koji su na bilo koji način pomogli realizaciju ovog članka.
