U srcu Komiže, tog najribarskijeg grada na Jadranu, živi tradicija koja u sebi nosi i miris soli i težinu povijesti. Običaj spaljivanja starog broda, već stoljećima neodvojiv od komiške duše, zrcali univerzalni ciklus života – rađanje, rast, propadanje i obnovu. Svaki će vam Komižanin reći da je to više od običaja, to je trenutak kad vatra postaje simbol života, a pepeo starog broda blagoslov za novi početak.
Od davnina, još od poganskih vremena, spaljivanje broda značilo je žrtvu bogovima mora. Za ribara je brod mnogo više od stvari – to je dio obitelji, njegova sudbina na valovima života. Iako su s vremenom tradiciji nadjenuli kršćansko ruho, smjestivši je u čast svetom Nikoli, zaštitniku pomoraca i grada Komiže, duh običaja ostao je isti. Svakog 6. prosinca, na blagdan ovog sveca, Muster, prostrano uzvišenje pokraj crkve sv. Nikole, ili kako Komižani kažu Mikule, postaje pozornica na kojoj se prošlost i sadašnjost isprepliću.
Ribari, ti ljudi prirode i mora, znaju: ništa ne traje vječno. Drveni brodovi, čak I oni najtvrđi među njima, podlegnu zubu vremena, plimama i olujama. Spaljivanje broda podsjeća na taj neminovni krug, ali i na nadu koja nikad ne gasne. Pepeo starog broda koristi se za blagoslov novih plovila – simbol da svaki kraj nosi i početak. U tome se krije čarolija ovog običaja, prožeta tugom, ponosom i dubokom zahvalnošću prema moru i životu. Ipak, neki su povjesničari zamjerali tradiciji spaljivanja broda, smatrajući da je ona odgovorna za nestanak starih brodova. No, kako nam je jedan starosjedilac pojasnio, brodovi su nestali jer je tehnologija uznapredovala i jer se broj ljudi drastično smanjio, a ne zbog spaljivanja.
– Brod od drva prije nije mogao trajati više od deset godina. Plastika nije postojala, a staro je moralo ustupiti mjesto novom. Tradicija je uvijek imala svoju svrhu i nikad nije bila razlog gubitka autohtonih brodica – zaključuje naš sugovornik, s ponosom što običaj opstaje.
Godinama su entuzijasti i čuvari tradicije vraćali na scenu falkušu, autohtonu komišku brodicu koja je simbol mediteranskog pomorstva. Njezino ljuljuškanje u luci donosi spokoj u srcima onih koji vjeruju da se prošlost može živjeti i u sadašnjosti.
I dok kolone vjernika u prohladno prosinačko jutro hodočaste prema crkvi sv. Nikole, na Musteru svoje posljednje trenutke broje dva stara drvena broda. Jedan iz pedesetih, jedan iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Utihnuli su vjetrovi, isti oni koji su dizali velike valove juga i garbina, valove koji su ih desetljećima nemilosrdno tukli i odredili njihovu sudbinu. Kao da im je vjetar dao posljednju počast i dopustio da dim njihova izgaranja dosegne nebeske visine. Na ovaj način Komižani poručuju moru: „Hvala ti na svemu.”
Ove su godine svoj red na spaljivanje broda dočekala dva Komižanina. Prvi je nadaleko poznati komiški pjesnik i umjetnik Ante Božanić, svima poznat kao Pepe Kalafot, a drugi je Lucio Greget, poznatiji kao Madona.
„Ako u malom mistu ne rečeš nadimak, ništa nisi reka”, kažu nam otočani. Pepe će na „žrtvenik” pred crkvom Sv. Nikole predati svoga guca, a Madona svoju pasaru. Posjetili smo ih u njihovoj Komiži tri dana uoči ovogodišnjeg blagdana sv. Nikole, upravo na dan kada su svoje brodove uputili prema Musteru.
LUCIO GREGET MADONA
Madona nas je dočekao na „groblju brodova”. Bio je to oblačan dan u kojem se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li nas kiša pustiti snimiti premještanje broda prema crkvi sv. Nikole. Prijetila je ustrajno, a kad su kišne kapi pale na staru pasaru, pomislili smo da će nam poseban trenutak u povijesti ovog broda ostati nezabilježen. No kiša je ubrzo prestala i naša je priča mogla krenuti.
U mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji:
Pasara (mlet. tal. passara), drvena brodica šiljasta pramca te krme koja završava ravnim zrcalom. Tradicionalno služi za ribarenje i prijevoz tereta duž hrvatske obale Jadrana, a danas i za športski ribolov, jedrenje i veslanje. Kadšto se izrađuje i od stakloplastike; završetak krme prikladan je za postavljanje izvanbrodskoga motora. Najmanje pasare, duljine 3 do 4 m, nemaju palube, a one veće, duljine 5 do 6 m, djelomično su opalubljene (obično prednja trećina brodice). Na jarbolu se najčešće razapinje oglavno jedro, a ispred njega katkad i flok.
Sada trošna pasara napravljena je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a izradio ju je postolar Andrija Cimprion. Iako je bio gluh, to ga nije sprječavalo da postane pravi meštar od zanata, mnogi su se zapisivali za njegove usluge blanjanja. Brod je potom kupio Petar Greget, otac našeg Lucija Madone. „Volio je svoj brod više nego ženu”, u šali su nam kazali Komižani. Pasaraom se išlo u lignje, s njega se bacao parangal, polazilo u lov na tune, kanjce i drugo morsko blago.
„Brod smo koristili u sportske svrhe. Znate kako je bilo, cilu si plaću dava u kuću, ne možeš ženi ne dat sve, sto ti problema! (Smijeh). Mora si nešto dodatno zaradit za kupit duvan, za popit kavu, za svoje gušte, amo reć za popravit kućni budžet. Ulovljena riba bi se pojela ili prodala u Komižu. Moj otac je radio u firmi, ali izlazio je brodom na more skoro svako popodne kad je učinilo vrime, iša je na lignje ili druge ribe. Šta se tiče ulova, kad staviš 100-200 udica, onda uloviš dvi-tri lipe škarpine, zubaca, kantara. Prosječno se nije puno ulovilo, bilo bi 6 do 8 kila, digod se dogodilo i 15 kila, sve je pitanje sriće i vrimena”, otkriva nam Lucio Madona.
Pasara koju je odučio spaliti nije bila njegov jedini brod. Imao je ih je nekoliko, uključujući „galeba” od sedam metara, ali sve ih je prodao kada je kupovao stan u Splitu.
„Mora san ih se riješit, nažalost, gotovo je vrime drvenih brodova. Recimo, sad se nudi jedan drveni brod s povlasticama i papirima za profesionalni ribolov za 20.000 eura, neće niko da ga pogleda zato šta je drveni. Još ga ni proda, kad će ga prodat, ko zna. Doć će neko od vanka... Nema više tih kalafati, nema ko popravljat”, sjetno zaključuje Komižanin.
Foto: Miroslav Lelas, Igor Jakšić
Priča nam da je spaljivanje broda na blagdan sv. Mikule prije bilo puno zanimljivije nego u današnje doba.
„Sv. Mikula je zaštitnik pomoraca i naše Komiže i ova tradicija seže stoljeća u prošlost. Sada dođe kamion, a prije bi se dan prije sv. Mikule, iza večere u 8 uri, skupilo 30-ak ljudi. Brod bi se do po noći vuka bez ikakve tehnike, to je bilo nešto za doživit. Sad tokom dana dođe kamion, dođu trojica, niko drugi u mistu i ne zna kad je brod otiša ni kako. Rekli smo miljun puti da se to tako ne radi, da je tradicija drugačija, ali ne moš ti nikom ništa objasnit. Drvenih brodova je sve manje pa smo ih čak počeli nabavljati od vanka; iz Visa, Splita. Kada neko baca brod, javi se i onda se ti brodi čuvaju. Za pet-šest godina više neće bit drvenih brodova za zapalit i niko nema pojma šta će tad bit. Ko bude živ, vidit će... Još sam lani prijavio spaljivanje broda, ali nisu tili. Reka san da ga ove godine triba odnit ća, kad se gori raspadne onda svi imaju problem”, priča nam naš Madona, zadovoljan da je ovoga puta konačno došao na red. Doživio je on i bonaca i oluja na moru, a Komiža je zbog svog položaja najranjivija na garbin, koji se u drugim dijelovima Dalmacije naziv lebić. To je silovit vjetar koji puše s jugozapada s prednje strane ciklonalnog centra, a iako obično ne potraje duže, zbog puhanja okomito na obalu iznimno je opasan za sve brodice u luci. Tako se sjeća 1999. godine kada je boravio u Splitu, a njegovu pasaru napunilo je more do pola brodice. Iako je pasara bila privezana, ništa se ne može suprotstaviti takvoj sili prirode i valovima od nekoliko metara. Stvar je tada spasio susjed pa je pasara još godinama vjerno služila svojim vlasnicima.
No Madonin brod neće jedini u oganj. Sudbinu će dočekati s Pepeovim gucom.
„Pepea znam cili život, ka pravi umjetnik, bokun je šempjan u glavu, ali zato ga svi volimo. On je zafrkant cili život. Prije bi mu škodilo jugo, a sada meni škodi kad puše. Čini mi se da se, otkad je otiša u penziju, malo prominija. Drago mi je da će naši brodi zajedno izgarat...”
ANTE BOŽANIĆ - PEPE KALAFOT
Tko još ne zna Antu Božanića? Ako nije jasno na koga mislimo od njih četvorice živućih u Komiži, to je onaj pjesnik, Pepe Kalafot. Rodio se u Komiži, školovao za kalafata u Zadru, potom se vratio na otok. „Bili smo maranguni, ali nešto smo i naučili. A to da sam pisnik, to vam je tako od rođenja. Kolike noći ne bi spava, dignem se i napišen pismu”, uvodno će Pepe.
Njegove pjesme, protkane mirisom soli i borovine, osim u njegovim zbirkama, našle su dom u „Hrvatskoj zori", „Komiškom vjesniku" i eteru Radio Splita. Pepo je bio i ostao simbol komiške duše – jednostavan, a veličanstven poput mora koje ga je nosilo. Zahvaljujući njegovoj ljubavi prema moru i tradiciji stari viški guc ponovno je zaplovio, obnovljen i spreman, da bi ponosno predstavljao hrvatsku brodograditeljsku baštinu na smotri u Brestu 2008. godine.
PROŠLOST KOMIŽE I RIBARSTVA
„Ćaća mi je liti iša na srdele na plivarici. On je bija šijavac (veslač koji vesla unatrag i tako održava željeni položaj ribarice nasuprot vjetru i valovima). Plivarica ima četiri broda; leut, dvije svjećarice i manju barku koja more bit i batana ča baca sidro. Bez ta četiri broda se nije moglo radit. Na brodima je tada bilo 10 do 12 ljudi. Tada se veslalo za zapasat mrižu, sve se dizalo na ruke, bili su to veliki trud i procedura. Kada su došli velebrodi, smanjio se broj potrebnih ljudi na osam, a mirže su bile duplo veće. U Komiži se u to doba lovilo puno ribe. Najpoznatija pošta je bila Trešjavac na Biševu. U ono vrime lovilo se po 3-4 vagona ribe. Možete li virovat da bi se onda pola ribe bacalo u more, pola bi se spremalo u brode, nije se imalo di s ribom u tako malim barkama...
Dok smo imali fabriku, Komiža je bila vezana uz srdelu. Sada smo okrenuti na parangal. Danas imamo 100 ribara, što znači da 100 barki ima dozvolu za ribanje. Pet ih ima dozvolu za tune, brodovi imaju GPS i sve ostalo moderno. Sada su samo po dvojica na brodu, a ima ih puno da idu sami. Srdela nas je hranila i prehranila dugo desetljeća, a od Domovinskog rata ribari su napravili svoje barke i ribaju na parangal od Dugog otoka do punte Oštro, vanka prema Italiji dokle god imamo pravo. Ti ribari su aktivni i jedini su koji proizvode novi novac. To i turizam su glavne ekonomske grane u Komižu. U gradu su četiri otkupne stanice za ribu, a riba ide po ciloj Europi. Na parangalu se love moli, kokoti, a rombi su se izlovili. Slično je i s ražom koje skoro pa više nema. Jedan brod bi prije na parangale ulovio po 2-3 kvintala ribe. Šta se tiče mriža, nema to veze više sa starim vrimenima. Meće se puno mriža, čak i na kilometre, a ulove se dvi kašete”, govori nam u dahu Pepe čiji će guc uskoro u vatru.
Guc je manji morski ribarski čamac sličan gajeti, zaobljena trupa i šiljata pramca i krme, s jednim parom vesala i jarbolom s latinskim jedrom. Može biti i djelomično opalubljen.
Kada se već činilo da su sve priče o gucu tužne, stigla je jedna jako lijepa iz Betine, bastiona drvene brodogradnje. Ondje je obnovljen guc star više od stoljeća. S tih 105 godina iza sebe, „Marija“ se ove godine vratila moru, oživljena trudom i ljubavlju prema našoj pomorskoj baštini. Na obnovi ovog ponosa radilo se dvije tisuće sati. Brod od 1,7 tona opet plovi te sa sobom nosi priče prošlih vremena kada je prevozio radnike od Ražnja do Visa, nošen jedrima i nadom. Obnova je bila monumentalna – zamijenjeno je gotovo 98% građe, od rebra do oplate. Drvo hrasta i ariša udahnulo je novi život starcu koji sad blista, spreman pričati nove, modernije priče našeg Jadrana.
Pepe nam je potom otkrio povijest svoga guca, a njegova veza s brodom seže u devedesete godine kada je bio u najmnu brodograđevne radione.
„Taj guc dugačak 4,70 metara napravio je Mije Vitaljić 1956. po nalogu mladog policjota. Njima su se lovile lignje, stavljale vrše. To je mali ribarski brod za gavune, za stavljat mrižicu ili bacit udicu. U ono vrime je bio od velike pomoći jer bi čovjek ujutro radio u firmi, a popodne otiša ulovit koje kilo ribe kojim bi doma obogatio jelovnik.
Ovaj brod je kupio Ante Božanić – Ribica. Držao ga je par godina i onda je završio u Ive Kučića – Amana koji ga je, pak, dao Andriji Muriću – Teći. Svi su pokojni osim Murića. Bili su to 'zlatni' guci koji su se mogli vozit na vesla, bez obzira na to što je imao montiran motor od pet do šest konja. Kako su brodi stajali na žalu radione, devedesetih sam pitao mogu li jednog uzet 'za ić po kraju’. Nakon dopuštenja odnio sam ga doma te učvrstio. Meni to nije bio brod za po moru, mislin da sam jedini koji bi iša brodon po kraju. S tim brodom činio sam pefromanse, ali to, virujte, nije bilo lako”, povjerava nam komiški pjesnik. Njemu je ovo drugi put da daje brod na spaljivanje, prvi se put to dogodilo 2018. Tada je donio donio brod iz Visa koji je namjerovao urediti, ali je svojoj družini rekao da moraju voditi računa o njemu.
Foto: Miroslav Lelas, Igor Jakšić, Milan Šabić
„Kako su to odbili, pojela ga je vatra sv. Mikule”, šaljivo će Pepe.
TRADICIJA VEZANA UZ BLAGDAN SV. MIKULE
Pojašanjava da običaj spaljivanja brodova postoji otkad je izgrađena crkva sv. Nikole, prije približno 8 i pol stoljeća. „Velika je to tradicija. Neki nam se čude da ložimo stare brode, a oni ih u Murteru obnavljaju. Imamo tri nove gajete u Komiži, iako im ne možemo nać posadu. Na Murteru i Betini ih imaju stotinu. Nema ko, mladi se ne zanimaju za to. Za održavat drveni brod triba veliko vrime – svaku godinu ga triba izvuć vani, ostrugat, opiturat, popravit motor.
Ovaj običaj za sv. Mikulu me oduvik zanima, još otkad sam bio dite. Fascinira me taj oganj. Sigurno iman 40 slika ispod ognja iz različitih godina. Kad smo bili mali, došli bi brojni prodavači, slično ka na Sv. Duju, a sada dođe jedan ili nijedan. Vrimena su se prominila jer nema ko doć, na otoku više nema puno ljudi. Pazite, kad sam iša u školu, bilo je 450 djece do osmog razreda, sada ih je 75. Otac mi se rodio 1912. Bilo ih je 70 muških, 70 ženskih u jednoj generaciji. Jedni su išli ujutro u školu, jedni popodne. Bili su ošišani na ćelu u prvom osnovne radi ušenki, bilo je to kad je završija Prvi svjetski rat. Kad sam ja iša u prvi razred, imali smo tabelu, kredu i spužvu s vodom. Danas radi trgovine triba librić za jedno, librić za drugo, za treće… Dica dođu u osmi razred, a ne znaju da su živi. Vrime je pokvarilo dicu, a tehnika je prominila svit.
Kažu da u Lisabonu isto gore brode ka u nas, to je vezano uz štovanje sveca, sv. Nikole. Govore i da je sve ovo povezano s poganskim vrimenima. Brod se spaljuje da bi iz pepela izašlo novo stablo. Kaže priča: ‘Dok je buška u goru, bit će broda u moru’. Sada su došli karbon i plastika. Na svaki blagdan brodove pali Nikola Božanić. On to tako radi još otkad je bija mali, a s njim sve organizira Petar Mardešić. On sad gre na ribe, a sin mu je marangun. Ljudi bi prije stavili drvo na tovara ili mazgu, stavili bi komad drva na škinu kad bi se išlo put crikve. Nema toga više. Sićan se kad bi velike brode, leute od 8-9 metri, vukli na ruke. Bilo nas je i po 60. Otkad su došle dizalice i auta zadnjih 20 godina, sve je drugačije, ali da toga nema, ne bi ima ko gori donit brod. Vidili ste da je naša crikva visoko.
Na groblju ima još dvanaest brodova koji čekaju svoj red. Pale se većinom svjećarice, ono šta ja kažen loje. Sićan se kada se spaljivala gajeta od Palagruže, bila je uređena za leut, dugačka devet i po metri. S brodom od 7 i po metara nisi moga dobit papire za poć na Palagružu. To je dalek put na otvoreno more, a triba ukrcat barile, triba ukrcat sol, vodit posadu sa sobom. Bija je to najveći brod kojeg je proguta oganj da ga se ja sićan, napominje Pepe.
SV. MIKULA 2021.
Naš drogi Mikula sveti
Oni ca morin voze
Love jidre pliju
U njidra tvoju sliku kriju
Ol postanka
Ol prvega dona
Komiža te slavi
Za svoga padrona
Ispri mustera
Brode store se užiže
Za tvoju slavu
Plomik se do u nebo diže
Bil dož vitar
Joli bonaca
Dom se vidi sa Sveca
Iz Zlatnega raca
Sveti Mikula, viruju tvojim moćima
Kapetoni cilega svita
Mole da im budeš u noćima
UMJETNIČKI PERFORMANSI UZ GUC
Pepe se na gucu nije nalovio ribe, ali mu je bio originalna kulisa njegovih umjetničkih performansa. Radio ih je od 1996. do 2005.
„Prvo je tribalo vidit s kim imaš posla, a onda je tribalo vidit situaciju prema ambijentu ili godišnjem dobu. Liti je jedna priča, zimi druga. Ne može bit performans ako se pisme čitaju, one se moraju govorit iz glave. Prvo napišen pismu pa je naučim. Težaku napišen težačku pismu, nekom drugom drugačiju i onda gledam je li pisma sila ljudima. Pismu naučim napamet, onda napravim perfromans. Napravio bi plakate, nalipio ih pa bi ljudi došli. Perfomans sam uglavnom radio s mojom družinom. Jedan je solija ribu, Vatra je krpa mrižu. Jedan je ložio oganj i glumija vrime kad nije bilo petrolja. Zapravo smo demonstrirali nekakvu scenu prije 200 godina. Došli bi sa cilom opremom i sa sviračima. Moki Karuzma, koji je 40 godina bio kapelnik na otoku Visu, na performansu je svirao sintesajzer. Bili su tu i trubač i bubnjar, svirali bi dalmatinske pisme. Žalo bi obložili starim jidrima da bude zatvoreno, da se manje vidi. Pekli bi i ribu, nudili kruštule, sve to za 20 kuna, a toliko danas košta bevanda u restoranu. Nije to bila komercijala jer koliko bi dobio za ulaznice, više bi para potrošio. Dolazili su nam i naši i furešti, tako je bilo puno Talijana, Engleza, Nijemaca. Normalno, dok sam ja recitira svoje pisme, bend bi ferma, bila je tišina. To su bila neka lipša vrimena kad turisti nisu bili ka danas”, povjerava nam se Kalafot.
Naglašava da nema ništa protiv turizma, kako i bi kada danas ima 12 ležajeva, ali ističe da se u sezoni Komižani osjećaju prenapučeno.
Foto: Privatni album
„Svi se liti sjate na našu rivu, ijade svita. Dobro bi doša još koji hotel, iako su skoro svi uredili kuće za najam. Turizam nam je donio dosta dobra, ali je pokvario poljoprivredu. Niko ništa ne želi radit! Sićan se za vrime Domovinskog rata, poljoprivreda se obnovila na otocima jer tada nije bilo turizma, više se obnovilo na Hvaru nego na Visu. Sada je doša moderni turizam, ali na otocima nema ljudi. Kažem vam, mobiteli su pokvarili svit, gotovo je. Zabiju glave u mobitel, zamantani su, nemaju pojma jel jutro ili večer, a šta ću ti o tome govorit…” komentira nam svakodnevicu Komižanin. Na kraju nam kaže da je staro rivalstvo Komiže i Visa na izdisaju. Nije bitno je li pogača viška ili komiška, veli, dok god je domaća.
„Žene su nam se poudavale u Vis pa su dobar glas o Komiži proširile po cilom otoku (smijeh). Isti problemi danas more i njih i nas, a to je da nas je malo. Bog nam je da ovako lipi otok, i tribamo ga sačuvat, kao i njegove običaje i tradiciju. Zato mi je srce puno da sam vam moga pripovidat o mojoj Komiži, gucu, sv. Mikuli i njegovom ognju…”
Prošlog petka, u ognju Sv. Mikule nestali su i Pepevo guc i Lucijova pasara. Njihov prah zaziva bolja vremena i neke nove brodove, neke nove ribare, neke nove kalafate...
Foto: Miroslav Lelas, Igor Jakšić, Milan Šabić
Zahvaljujemo se Gradu Komiži i gradonačelnici Tonki Ivčević na susretljivosti prilikom nastanka ovog članka.
