Dok se u hrvatskom javnom prostoru posljednjih tjedana uglavnom otvaraju političke teme, gotovo nezapaženo prošla je vijest da svijet ima novog nobelovca hrvatskog podrijetla. Riječ je o fizičaru Johnu M. Martinisu, jednom od vodećih svjetskih stručnjaka za kvantnu tehnologiju, čovjeku koji je svojim radom omogućio da se kvantna fizika napokon pretoči u inženjersku stvarnost. Njegovo ime od 2025. godine stoji uz Nobelovu nagradu za fiziku, a uz ime – i jasna rečenica: „Podrijetlom sam Hrvat, iz Komiže na otoku Visu.“
Za Hrvatsku, malu zemlju s velikom znanstvenom dijasporom, Martinis je možda najvažnija međunarodna znanstvena priča desetljeća.
Nobelova nagrada za temelj kvantnih računala
John M. Martinis, zajedno s Johnom Clarkeom i Michelom Devoretom, nagrađen je Nobelovom nagradom za fiziku 2025. godine za otkriće makroskopskog kvantnog tuneliranja i kvantizacije energije u supravodičkim strujnim krugovima. To su temeljni fenomeni na kojima počivaju današnja kvantna računala. Njihov rad omogućio je da se kvantna stanja, nekoć promatrana isključivo u mikroskopskim atomskim sustavima, stabiliziraju u elektroničkim sklopovima vidljivima ljudskom oku.
Ta povijesna transpozicija iz laboratorijskog ideala u tehnološki prototip otvorila je put novim industrijama, od kriptografije i medicine do optimizacije energetskih mreža.
Američki fizičar hrvatskog podrijetla
U prvim danima nakon dodjele nagrade dio stranih medija opisao je Martinisa kao Grka, drugi kao znanstvenika „istočnoeuropskih korijena“. Zbrku je on sam razriješio jednostavno i izravno: „Nisam Grk, nego Hrvat. Moj je otac iz Komiže na otoku Visu.“
Njegova obitelj pripada velikoj komiškoj zajednici koja se nakon Drugog svjetskog rata preselila u San Pedro, lučki dio Los Angelesa. Danas ondje živi, prema procjenama, i do deset puta više Komižana i njihovih potomaka nego u samoj Komiži. Zato ne čudi da se upravo u Kaliforniji najglasnije čuje komiški dijalekt – i da je upravo ondje odrastao novi nobelovac hrvatskog podrijetla.
Od San Pedra do Santa Barbare: nastanak znanstvenog velikana
John Matthew Martinis rođen je 1958. godine u SAD-u. Diplomirao je i doktorirao fiziku na University of California, Berkeley, jednoj od najprestižnijih američkih institucija. Tema njegova doktorata – makroskopsko kvantno tuneliranje u Josephsonovim spojnicama – već je tada nagovijestila smjer karijere koja će definirati buduća kvantna računala.
Nakon postdoktorata u Francuskoj i u američkom NIST-u, 2004. prelazi na University of California, Santa Barbara, gdje stvara laboratorij koji ubrzo postaje jedan od svjetskih centara kvantne tehnologije.
Godine 2010. njegov rad časopis Science proglašava jednim od najznačajnijih znanstvenih proboja godine.
Čovjek koji je Googleu donio „kvantnu nadmoć“
Svjetsku slavu Martinis stječe 2019. kao vodeći znanstvenik projekta Google Quantum AI, gdje je razvio supravodički procesor Sycamore. Upravo je taj procesor izveo zadatak koji bi najbržem klasičnom superračunalu trebao tisućljećima, dok je kvantno računalo to obavilo za nekoliko minuta.
Taj trenutak, poznat kao kvantna nadmoć, postao je povijesni prijelom: prvi put je stroj vođen kvantnim fizikalnim pravilima nadmašio sve što može proizvesti klasična tehnologija.
Martinis 2020. napušta Google zbog strateških neslaganja, ali ostaje u znanstvenoj orbiti kao profesor i osnivač tvrtke QoLab, uvjeren da se kvantna rješenja moraju razvijati i izvan velikih tehnoloških korporacija.
Komiška loza kao neočekivani most prema Nobelovoj pozornici
Zanimljivo je koliko se teško hrvatska javnost navikava na činjenicu da je novi nobelovac dijelom „naš“. Dok su Leopold Ružička, Vladimir Prelog i Ivo Andrić u kolektivnoj svijesti duboko ukorijenjeni, Martinisova se priča tek otvara. On je prvi nobelovac hrvatskog podrijetla koji dolazi iz dijaspore nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, a jedini koji je svoj hrvatski identitet izrazio potpuno eksplicitno.
Njegova priča snažno odjekuje u Komiži, gdje se prezime Martinis i danas nalazi u dokumentima, ali i u San Pedru, gdje se komiška zajednica prepoznaje u njegovu postignuću.
Martinisov znanstveni doprinos nije samo u Nobelom nagrađenim eksperimentima, nego i u tome što je postavio temelje za cijelu generaciju kvantnih tehnologija.
Njegov je rad omogućio razvoj stabilnih supravodičkih kubita, revoluciju u arhitekturama kvantnih procesora, ali i stvaranje potpuno novih polja primjene – od dizajna lijekova do analize klimatskih modela. Njegova vizija uvijek je bila šira od pojedinačnog otkrića: izgraditi sustav koji stvarno može raditi u svijetu, izvan laboratorija.
Što Martinis znači Hrvatskoj i može li njegova priča postati poticaj?
Pitanje je hoće li Hrvatska ovu priču prepoznati kao vlastitu prekretnicu. Martinis dolazi iz dijaspore koja je često znala ostati nevidljiva ili nedovoljno istaknuta u matičnoj zemlji. No on je odabrao jasno reći odakle potječe, a time je otvorio prostor da Hrvatska njegov iskorak pretvori u poticajni simbol – kao što su to nekoć činili Ružička i Prelog.
Od popularizacije znanosti, škola koje nose imena nobelovaca, pa sve do mogućih novih stipendijskih fondova ili suradnji sa sveučilištima, potencijal je velik. Hrvatska rijetko dobije priliku povezati se s najvišim vrhom svjetske znanosti – a sada se ta prilika ukazala i treba je iskoristiti.
John M. Martinis tako postaje dio duge, tihe niti koja spaja hrvatske znanstvenike rasute svijetom. Od kalifornijskih laboratorija do dalmatinskih otoka, njegova priča pokazuje da se znanost i identitet mogu ispreplesti na neočekivane načine – i da je ponekad potrebno samo dovoljno pažnje da prepoznamo vlastite velikane.
