S Cvjetnicom stigao nam je i Veliki tjedan u kojem se spominjemo posljednjih dana Isusova života. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom. O uskrsnim običajima Velikog tjedna u Donjim Kaštelima popričali smo s gospodinom Antom Klišmanićem iz Kaštel Štafilića, za kojeg moramo reći da je hodajuća enciklopedija.
- Uskrsni običaji počinju u subotu prije Cvjetnice, kada su momci curama pjevali serenade, počinje šjor Ante. Određen broj momaka okupio se u malu ''klapu'' te bi išli pjevati kod djevojke koja im se sviđala. To je bio jako lijep običaj, a u drugu ruku i humorističan, jer ponekad se dvojici momaka sviđala jedna djevojka, kroz smijeh pojašnjava. Pjevale su se stare ljubavne pjesme kao "Cviće moje", "Tiho pojte slavuji moji" i druge. Čak su znali, dok su dolazili do te djevojke, uzeti pitare iz susjednih dvora te curi donijeti na dar, što bi opet izmamilo negodovanje, a mnogi su brali rascvjetane grane trešnje i donosili djevojci. Bilo je simpatično to iščekivanje hoće li se cura pojaviti na ponistri.
Na Cvjetnicu se išlo u procesiju i na blagoslov maslinovih grana, a nosio se i lovor. Jedan poseban snop maslinovih brana bi se blagoslovio za Crkvu, te bi se čuvao za pepeljanje. Blagoslovljene grane stavljaju se u kuće, konobe, pojate, brodove te nose u polje, čak i na groblje.
Na Veliki tjedan, kad sam ja bio dijete, već u ponedjeljak, mi djeca smo se tucali jajima i to je trajalo cijeli tjedan. Bile su posebne tehnike tucanja, na zub smo probavali koliko su jaja tvrda i svaki dan smo imali natjecanje tko će biti bolji i čije jaje će biti tvrđe.
- Razlikuju li se običaji nekad i sad na Veliki četvrtak, petak i subotu?
Pa do 1952. godine crkvena zvona su se vezala u srijedu, a nakon 1952. godine zvona su se vezala u četvrtak do subotnjeg bdjenja. Na veliki četvrtak obred je pranja nogu, gdje se apostolima peru noge, i to je bio još jedan humorističan dio kojeg se sjećam iz svog djetinjstva. Većina apostola bili su stariji ljudi koji su nosili duge mudante s kurdelama, onda se mi djeca gurkamo i smijemo, vidi ga sad će zapet za kurdelu. Kasnije je nekako postao običaj da se za apostole biraju krizmanici. Kad bi misa završila bilo bi ''rušenje'' oltara, gdje se svi ukrasi s oltara odnesu, Sveto Otajstvo bi se premjestilo u oltar do glavnoga i nastala bi tišina.
Na Veliki petak u 15 uri bila bi procesija Donjih Kaštela, poklon Isusovu grobu. Štafilićani su išli u Novi, Novljani u Stari, a Stari u Štafilić. I dugo je trajao taj običaj, oblačila se lijepa odjeća i nosilo kvalitetno crno vino. Bili smo obučeni u tunike, košulje koje su imale kapuljače, bile su bijele i bordo boje. Članovi bratovštine čak su se i sahranjivali u tim tunikama. Obred Velikog petka počinjao je u 18 uri, čitala se Muka, po Ivanu, gdje svećenik legne okrenut licem prema dole i tiho se moli. Do 1962. god. čitao se Isusov testament, koji je trajao skoro pola ure i pjevala ga samo jedna osoba. Slijedi ljubljenje križa, gdje se pjeva: Evo drvo križa…, a puk odgovara: Dođite, poklonimo se. Pjevalo se još ''Tebe propeta molimo'', ''Puče moj''. Pričešćuje se hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Na Veliku subotu išli smo na vazmeno bdjenje, koje pripada u obrede Uskrsa. Bdjenje je spomen na Isusovu muku i smrt, te na njegovo uskrsnuće.Obred počinje paljenjem i blagoslovom ognja, paljenjem uskrsne svijeće, koju svećenik pali na ognju, te s njom ulazi u crkvu. Na Veliku subotu ponovno počinju svirati orgulje, pale se svijeće, zvone zvona.
- Što se prije jelo u Velikom tjednu?
Pa nakon obreda Velikog petka išli smo kući, jeli smo pršurate (uštipci) tijesto koje se peče u ulju i pravokutnog je oblika, radile su se i fritule. Na Veliki petak uvijek je post, bilo je bakalara i druge vrste ribe. Veliki četvrtak zelje. Na Veliku subotu žene su se dizale rano i mijesile trvenice. Zovu se tako jer se tijesto trvi (mijesi) jer gledao sam kako to radi moja mater, moja žena i od davnina je to tako. Za djecu, žensku djecu je bila pletenica u koju se stavi jaje, a za mušku djecu ,,kolač'' u kojeg se, također, stavi jaje. Moja žena to i danas pravi za sve ukućane. Trvenice i jaja su se nosile na blagoslov. Za Uskrs se peklo meso, kozletina najčešće, riža na dobrom mesu (teleći rižot). Od slatkoga je bila trvenica, nije bilo kolača kao danas.Farbala su se jaja, nekad davno čak i nisu, nego onako samo kuhana, a onda su se počela bojati u ljusci od kapule. Na Veliki petak pilo se samo crno vino, i to kvalitetno, te je to jedini dan kad nam žene nisu ''žugale''koliko pijemo jer na taj dan vino se pretvara u krv, pa ni žene nisu mogle protiv vjerovanja i običaja.
Kad se svežu crkvena zvona na Veliki četvrtak, kako se označavalo vrijeme molitve?
Pa nekad i sad imamo frčajke, onda smo imali i barabane. Baraban je šiba koja se radi od trsa vinove loze i s njim smo tukli po klupama. Na Veliki četvrtak i petak, mi djeca smo išli s frčajkama po selu pa na nekoliko mjesta smo vikali ''prva''. To je bilo jedno uru prije obreda. Onda smo za 15 minuti išli i vikali ''druga'' te petnaest minuta prije obreda bila je ''treća''. To je bio poziv umjesto crkvenih zvona. Nama djeci je to bilo interesantno jer mi nismo tukli samo frčajkama i barabanima, nego i nogama po vratima onih ljudi koji nam baš nisu bili dragi, kroz smijeh pojašnjava.
Kako se radilo u polju na Veliki tjedan?
Nije bilo baš nekih velikih poslova. Na Uskrsni ponedjeljak je blagoslov polja. Išlo se u procesiji blagoslivljati polja kako bi se urod sačuvao od bolesti. Nakon toga bi se pohodile crkve sv. Nofra, sv. Jurja od Raduna te crkvu Gospe Stomorije. Nakon mise ostajalo se na druženju te su se nosile trvenice i jaja, te domaće vino. Običaj je bio putem pjevati nabožne pjesme, što je ostao običaj i danas.
Na kraju možemo zaključiti kako se običaji nekad i danas puno ne razlikuju. Crkveni i pučki običaji su isti, samo je možda uskrsna trpeza, danas, nešto bogatija. Osim janjetine, danas je tu šunka, sirnice, mladi luk, razne vrste uskrsnog peciva, kolači. Jaja se još uvijek bojaju u ljusci luka, u vinu ili kupovnim bojama. I nekad i sad je važno okupiti obitelj i prijatelje te čineći dobra djela u Korizmi dočekati Isusovo uskrsnuće.
Ovim putem zahvaljujemo gospodinu Anti Klišmaniću što je s nama podijelio crtice iz svog života te Mjesnom odboru Kaštel Štafilića.
"KAŠTELANSKE PRIČE" A tek mu je 17 godina: Roko oduševljava domaćim kaštelanskim trvenicama
