Biti dio stvaranja jednog sportskog uspjeha je uvijek privilegija i čast. Praćenje stvaranja, rada, treninga, sportskog dostignuća i života sportaša može biti na različitim razinama. Od onog pukog izvještavanja do sudjelovanja na neposredan način u stvarnom životu. Što bi to bilo stvarni život? To je kad si blizu i iz prvog reda, uz dozu edukacije učiš kako se stvara rezultat i uspjeh. Što to znači sudionicima, pratiteljima, što to znači za postojanje i život sportaša. Koliko je stvaran, koje su zamke i previdi. Gdje se griješilo u procesu gdje je rezultat došao mukotrpnim radom. Svakako, nikome ništa nije poklonjeno. Postoje sportovi gdje je rezultatski uspjeh stvorio tim. Momčad ili ekipa, kako hoćete. Postoje sportovi, a to je u nas Hrvata naglašeno gdje je rezultat stvorila obitelj uz dobru ili nedostupnu infrastrukturu. Primjer su Vlašići i Kostelići, odnosno glave obitelji, Jole i Gips. U ovoj priči naša je tema atletika, malo i nogomet. Kostelići nekom drugom prilikom.
Joško Vlašić – Nostradamus s Mertojaka
Kad je Joško Vlašić prognozirao uspješnost svoje djece nije puno pogriješio. Jole i Venera imaju četvero djece: Blanka, Marin, Luka i Nikola.
Rekao je da će Blanka biti najbolja na svijetu i da će Nikola igrati za Real Madrid. Rekao je i da će sin Marin igrati košarku u Americi. Luki nije ništa prognozirao jer njega vrhunski sport nikada nije ni zanimao. Blanka je opravdala ulog, skočila u vis 208 cm što je drugi rezultat svih vremena, bila svjetska prvakinja, najbolja atletičarka na svijetu, nosila medalje s europskih prvenstava i olimpijskih igara.
Za Nikolu je govorio da će zaigrati za Real Madrid i Niksi još ima vremena odseliti u La Ligu. Jer kako dobro igra, zabija i asistira – tko zna? Možda mu se otvori transfer života. Jer, kako je počeo sezonu u talijanskom Torinu i reprezentaciji, možda ga poželi kraljevski klub. Niksi je pričao kako je bio sušta suprotnost Blanki kada govorimo o odnosu s ocem Joškom. Dok je Blanka sve slušala, manje-više, Niksi je bio divlji, neobuzdan, u jednom trenutku čak i prestao trenirati.
Ali, u njemu se krio čudesan talent koji nije smio biti zanemaren. Jole je imao drugačiju taktiku sa Nikolom. U pomirljivom tonu stalno ga je vraćao na put koji mu je bio suđen. Brat Marin je u očima oca Joška Vlašića važio kao sjajan košarkaški talent. E, Jole je priznao da je tu pogriješio. Marina je trebao usmjeriti u atletiku, u skok u dalj. Troskok recimo. Tako je Marin bacao disk, bio dobar, htio na Olimpijske igre, ali se nije plasirao.
Crvene ruke i magareće mlijeko
U doba kad su Blanka, Jole i Bojan stvarali uvjete za velik rezultat postojao je režim života kojega se Blanka morala pridržavati kako bi zacrtani cilj ostvarila. Joško Vlašić kupovao je svježe magareće mlijeko, sam cijedio ciklu za zdravu krv svoj svjetskog šampiona. Spavanje, praćenje treninga, mjerenje laktata, svakodnevna briga o Blanki u trenažnom procesu. Joško Vlašić ostavio je kosti za svoje čedo. Ne samo da ima arhiviran svaki trening od njenih početaka, nego i sva mjerenja, bilješke, promatranja, snimanja, analize… Sve je to nevjerojatnom preciznošću uklopio u sustav koji je na koncu rezultat mora pokazati. Blanka je živjela režim. Bez toga se ne penješ na pobjednički tron.
Ali, nakon što je shvatila tko je i šta je, počela je uživati u svom životu. Naučila je kuhati, bavila se nutricionizmom, od sebe napravila ženu koja se sama brine za sebe na najbolji način. Prilagodila je svoj život uspjehu i u tome je uživala. Ono za čim zapravo stalno žali je činjenica da se od aktivne karijere nije oprostila u velikom stilu. Nekim velikim povijesnim skokom. Zlatnom medaljom sa Olimpijskih igara, na nekom velebnom natjecanju uz ovacije prepunog stadiona. Ozljede su je namučile, onesposobile za veliko finale karijere. Ali, sve osim te činjenice koja zapravo ne određuje veličinu njenog uspjeha, sve ostalo bilo je za anale.
Joško Vlašić precizno je predvidio svaki njen korak od samog početka. Od prvih Olimpijskih igara 2000 u Sydneyu. I onog famoznog papira s uputstvima kako se u olimpijskom selu i na natjecanju ponašati od trenutka kad otvori oči pa sve dok ne zaspe. I što sanjati, naravno.
Konferencija za novinare s pauzom za ručak
Jole je imao silnu želju educirati novinare, pa tako i javnost o svim procesima i uopće disciplini - skok u dalj. Njegova izlaganja samo u uvodnom dijelu na press konferencijama trajala bi po 45 minuta. Jednom sam ga prekinuo i pitao. „Možemo li napraviti pauzu za ručak?“ Prijekorno me pogledao i nastavio svoje izlaganje…
Lik i djelo Joška Vlašića očituje se i po nevjerojatnoj želji za područjem koje se zove – građevina. Silom prilika kad je Blanka za svoje treninge dobila ruševnu halu bivše tvornice Jugoplastika, Joško Vlašić je morao pretvoriti u trening centar. Svojim je rukama, a uz pomoć Ivana Veštića brusio parkete, stavljao prozore, osmislio grijanje i hlađenje dvorane, sagradio zaletište, košarkaški i nogometni dio, poligon. Donio je sprave, rasvjetu, pijesak, trampoline, lopte, medicinke, prepone, kapice, čunjeve, … Ma sve živo. Sjećam se da je Blanka nakon treninga morala u bačvu punu leda kako bi smanjila mikro traume mišićnog tkiva.
Jole Vlašić i Bojan Marinović svako bi jutra slagali tartan kocke na Parku mladeži i u jednom razdoblju u dvorani na Poljudu. Sjećam se da je Blanka skakala trčeći iza okuke ispod tribina stadiona a zapravo ne vidi letvicu nego tek nakon nekoliko koraka - vježbajući za Olimpijske igre. Uvijek me fasciniralo kako splitski sportaši u nehumanim uvjetima stvaraju pretpostavke za vrhunski rezultat. Ali, vizija i opčinjenost „ludog Indijanca“ dovela je do svega toga.
Splitska publika još pamti Miting Blanke Vlašić kojeg smo održavali na Gripama i Spaladium Areni. Baš dolje u Lori umalo je srušila svjetski rekord. Letvica na 2009 cm – jedva je pala.
Jasno je da bez podrške kluba ne bi bilo svega toga, splitskog ASK-a kojemu je danas Blanka predsjednica.
Sportski idoli jednog navijača: "Obožavao si ga prije nego što bi znao objasniti zašto"
Dnevnik jednog navijača Hajduka: Od prvog dolaska na Poljud do prvog gostovanja
Znate li da su isti ljudi osnovali Hajduka i Gusara? Na čelu je bio legendarni Fabijan Kaliterna
Kako to da su "lijeni" Dalmatinci zapravo – najbolji sportaši na svijetu?
Rukometna legenda - Petar Metličić: Rukomet u Splitu? Životarenje!
Vaterpolo u Splitu – zgodni frajeri u kupaćima i još puno, puno više
Jeste li znali da su u Splitu košarku prvo počele igrati djevojke?
KOLEKTIVNO LUDILO NA POLJUDU Evo kako se navija na prepunom stadionu: Imamo snimku
