Danas je na Poljudu predstavljen Goran Vučević kao novi sportski direktor – hajdukov fantazista iz devedesetih, pa i kasnije, početkom dvijetisućitih. Volio je Poljud, a osobito Stari plac i one "desetke", igrače vica i duha, što bi se u Splitu reklo – "koji znaju balun". U to smo doba morali objašnjavati kad bismo se makli dalje od Splita, pa bi nam netko rekao: "Ovaj Vučević vam je isti igrač kao onaj Asanović kojeg ste imali prije." A kako objasniti neupućenima da su to sve bili izdanci Hajdukove omladinske škole, koji su učili od Biće Mladinića, Andrije Ankovića, Tomislava Ivića, Dragana Sliškovića, Sergija Krešića i ostalih bardova Hajdukove struke?
Škola baluna, doktrina još od barba Luke Kaliterne – balun na špagu, udarci o zid i sve druge monade iz onoga starog dvora kraj Plinare. I pamtimo te fantaziste, bijele "desetke" i "osmice", još od Jerkovića, Jovanića, Rukljača, Sliškovića, Asanovića, Gračana, Nike Kranjčara, Računice…
Neki su, doduše, došli kao pojačanja, a neki su rasli među nama.
Goran Vučević svakako spada u red onih nogometaša koji su ostavili neizbrisiv trag na Poljudu. Možda pomalo nedorečen, možda se mogao ostaviti još dublji pečat na terenu, za takvog znalca, predvodnika generacije, prvo ime onog prvog HNL-a ratne 1992., kada je Špacin i Ikin Hajduk osvojio povijesno prvo Prvenstvo Hrvatske.
Onda je otišao – ni manje ni više – nego u veliku Barcelonu, koja ga je kasnije znala angažirati i u svom stručnom stožeru. Sjećamo se tog ljeta kad su novine objavile fotografiju s Camp Noua: na slici Vučević, kao novi igrač Barcelone, u društvu Johana Cruyffa i Ivice Šurjaka. Bili smo ponosni, ali i tužni, što smo ostali bez takvog igrača i što nam odlazi tako mlad.
Onda je i Hajduk otišao na turnir u Barcelonu i istrčao na Camp Nou sav u bijelom, elegantan "a la Real", kako su javljali splitski novinari – isti oni koje je te večeri umorio Barcelonin Brazilac Romario u Barcinih 4:0.
A možda je opet za legendu dovoljan onaj bogovski pas Aljoši Asanoviću za gol Steaui u Bukureštu – gol koji nas je trasirao u Ligu prvaka 1994./95., kad je Tomislav Ivić stekao puno povjerenje u trenera Ivana Katalinića, kad su se uz hajdukovce Asanovića, Štimca, Gabrića, vratili i Vučević – da povede Bijele do jednog od najvećih Hajdukovih europskih uspjeha.
I emotivno je bilo danas na pressici na Poljudu. Malo je i Vučeviću glas zadrhtao – "Emocije su zafrkane", rekao bi pokojni Bukle. I drago nam je što se baš Vučević vraća u klub, nakon šesnaest godina. Hajdukovac je to dokazani – svojedobno je i svoj kultni "Stellon" na Bačvicama nazvao po jednom od osnivača Hajduka, Lucijanu Stelli, i još izvjesio i uokvirio odluku Carskog namjesništva u Zadru od 13. veljače 1911., kojom se odobrava osnivanje Hrvatskog nogometnog kluba "Hajduk" – da dočekuje goste tog nekad iznimnog mjesta, koje danas itekako nedostaje Splitu.
Sretan povratak, Gorane – i još ćemo mi broditi bijelim brodom, i to punim jedrima...
