Kako mi je za nedavnog posjeta kazala Talijanka Nicole Pauline Falcioni, Gargano promijeni ljude na bolje. s obzirom na to da sam treću godinu tamo i da su uvijek želim vratiti, njene riječi su mi došle kao potvrda moje intuicije. Taj komad talijanskog kopna zabodenog u Jadran teško je opisati tekstom. Iako spada u južnu Italiju i dio je Apulije, nije "divlji" kao ostatak juga ove države. Čim sam prvi put stigao rekao sam da me puno toga podsjeća na Dalmaciju. To je bio prvi dojam koji me i danas "drži", a sve što se kasnije dogodilo samo je produbilo tu moju konstataciju i još više me privuklo drugom najvećem jadranskom poluotoku. U ovoljetnu avanturu upustio sam se s članovim udruge Žrvanj.

Kako uopće doći do Gargana? Jednostavnog načina, naravno, nema. Po meni je najmanje zanimljiva doći autom i zapravo proći gotovo cijelu obalnu liniju Jadranskog mora. Možda za motoriste, ali automobilom je jednostavno predugo. Drugo rješenje je jednom od dviju mogućih trajektnih linija: Split - Ancona ili Dubrovnik - Bari. Ako od Splita do Ancone idete Jadrolinijinom trajektom noću, putovanje je skoro 12 sati, danju je kraće, nešto manje od devet sati. Od Ancone do Gargana ide autocesta i prosječnom vožnjom stići ćete za oko 3 i pol sata. S druge strane, od Dubrovnika do Barija je oko 8 sati, a od Barija do, recimo, Vica del Gargano nešto više od dva sata vožnje.
Jadrolinijin konobar oduševio: "Sada smo u hrvatskim vodama i govorimo hrvatski"
GARGANO U BROJKAMA:
Površina: oko 2015 km2 – to je svojevrsni „poluotok na poluotoku“ jer izlazi iz same Puglie u Jadransko more.
Dužina obalne linije: približno 140 km, razvedene obale s brojnim uvalama, plažama, špiljama i rtovima.
Najviši vrh: Monte Calvo – 1.065 m nadmorske visine.
Najveći gradovi na Garganu (po broju stanovnika):
Manfredonia (~57.000 st.) – glavni lučki i gospodarski centar.
San Severo (~54.000 st.) – često se ubraja u širu zonu Gargana iako leži više u unutrašnjosti Tavoliere.
Cerignola je također veliki grad, ali se nalazi južnije, izvan užeg Gargana. Zato se za “garganske” gradove najčešće spominju:
San Giovanni Rotondo (~27.000 st.) – poznat po sv. Padre Piju.
Vieste (~24.000 st.) – turističko središte i najveće mjesto na obali Gargana.
Monte Sant’Angelo (~12.000 st.) – UNESCO lokalitet s poznatom špiljom sv. Mihaela.
Rodi Garganico i Peschici (manji, ali važni turistički centri).
Ukratko, Manfredonia, San Giovanni Rotondo, Vieste, Monte Sant’Angelo i Peschici obično se navode kao glavna urbana i turistička središta Gargana, dok je San Severo administrativno velik, ali na rubu poluotoka.
Velika fotogalerija:
Jezera Lesina i Varano
Kada se Garganu pristupa iz smjera Ancone, prvo na što ćete naići je jezero Lesina (Lago Lesina). Zanimljivo, ovo jezero Talijani nazivaju istim imenom kao i otok Hvar. Budući da su Venecijanci stoljećima vladali istočnom obalom Jadrana i svakodnevno komunicirali sa slavenskim stanovništvom, mnoge su slavenske toponime jednostavno preuzeli u svoj jezik. Dakle, talijanski naziv Lesina je slavenskog podrijetla, preuzet od lokalnog stanovništva i odnosi se na drvo odnosno šumu. Nema znanstvenih dokaza da naziv jezera Lesina ima veze s talijanskim nazivom za otok Hvar, no povijesna poveznica ipak postoji. Stoljetne migracije ribara „s one bande“ (s otoka Lesina/Hvar) na talijansku stranu Jadrana, uključujući apulijsku Lesinu, mogla je pojačati upotrebu oblika „Lesina“, ali je to socijalno-povijesni utjecaj, ne dokaz etimona iz slavenskog les. Iznad jezera Lesina nalzi se arheološki lokalitet Devia, poznat i kao "Mrtvi slavenski grad", a o tome ponešto možete pročitati u ranijoj reportaži.O migracijama iz Dalmacije na Gargano bit će riječi nešto kasnije u tekstu.

Nakon Lesine slijedi jezero Varano (lago Varano). Oba garganska jezera – Lesina i Varano – od Jadranskoga mora dijeli uski pojas pijeska i dina, svojevrsna prirodna barijera nastala taloženjem nanosa i oblikovana morskim strujama i vjetrovima. Taj pojas dug je više kilometara, na nekim mjestima širok svega nekoliko stotina metara, i zapravo tvori lagunske obale kakve nalazimo i drugdje na Jadranu. U njemu se otvaraju kanali koji povezuju jezera s morem: Lesina ima kanale Acquarotta i Schiapparo, a Varano Varano i Capoiale. Upravo zahvaljujući tim kanalima voda u lagunama „diše“ s morem, iako u Lesini izmjena često nije dovoljna da spriječi zagušenje i manjak kisika.

Iako na prvi pogled djeluju kao blizanci, njihova unutarnja priroda je drukčija. Lesina je plitka laguna, duga dvadesetak kilometara, s prosječnom dubinom od jedva metar i pol. Slabo je povezana s morem, pa ljeti u njezinim vodama ponestaje kisika, zbog čega u pojedinim dijelovima gotovo nestaje života. Ipak, kad izmjena vode s Jadranom proradi, laguna se pretvara u izvor bogatog ulova, posebno jegulja i cipala. Varano je, za razliku od nje, dublje i stabilnije jezero, najveće u južnoj Italiji, s površinom od 55 četvornih kilometara. Njegovi kanali osiguravaju bolji dotok svježe vode, pa ovdje ribari već stoljećima love brancine, lubine i jegulje, a danas se uzgajaju i školjke. Na otočiću usred Varana smješteno je i svetište Santa Maria di Varano, povezano s legendama i ukazanjima. Oba jezera nastala su zatvaranjem starih zaljeva pjeskovitim sprudovima i danas su važno utočište za ptice močvarice i selice, što ih čini ne samo prirodnim već i kulturnim blagom Gargana.
Neke može začuditi da se na ovom području mogu vidjeti cijele šume eukaliptusa. Eukaliptus je stablo koje je u Italiju stiglo iz Australije u 19. stoljeću i ubrzo postalo poznato kao “zeleni drenažer”. Sadio se u močvarnim predjelima, posebno u južnoj Italiji, jer svojim snažnim korijenjem upija goleme količine vode i pomaže u isušivanju tla. Tako je pridonio borbi protiv malarije, koja je tada harala močvarnim područjima. Na Garganu i u Apuliji i danas se mogu vidjeti čitavi redovi eukaliptusa posađenih upravo u to doba, kao živi spomenici jednoj posebnoj fazi borbe čovjeka s prirodom.
60 milijuna stabala maslina
No, ništa se ne može mjeriti s maslinarstvom ovog kraja. Kud god da pogledate, vidjet ćete nepregledna prostranstva maslina. Do te mjere da je s obzirom na dalmatinsku perspektivu teško povjerovati da ne gledate šume nego nasade maslina. Za naše pojmove masline su gusto posađene, a gotovo sve krošnje su spojene cijevima za navodnjavanje. Berba se odvija automatski, pa se količine ulje proizvedene ovdje ne mogu uspoređivati s našima. No tek su sljedeći podaci impresivni. Apulija, ima stabala maslina približno koliko cijela Italija ima ljudi – procjenjuje se između 50 i 60 milijuna. Gdje god da kreneš, krajolik je prekriven maslinicima, od mladih nasada do drevnih stabala čije su krošnje oblikovali stoljeća vjetra i sunca. Neka od njih stara su i preko tisuću godina, pa ih mještani doživljavaju kao žive spomenike, jednako vrijedne kao i kamene crkve ili dvorci.
Apulija danas proizvodi oko 40 posto ukupnog talijanskog maslinovog ulja, a svaka obitelj na selu ima barem nekoliko stabala, bilo za vlastite potrebe, bilo za prodaju ulja na tržnicama. Hodajući ovim pejzažem, čovjek shvaća da maslina ovdje nije samo biljka – ona je kulturni znak, hraniteljica i simbol života koji se prenosi s generacije na generaciju. Maslinovo ulje je ekstra djevičanske kvalitete, a na kućnim vratima brojnih proizvođača maslinovog ulja litru ćete platiti umjereno niže nego kod nas.
U blizini obala Varana, tek koji kilometar od mora smjestio se gradić Carpino s prekrasnom povijesnom jezgrom na brežuljku. Upravo iz Carpina dolazi jedan od naših domaćina, veliki prijatelj Vittorio Fusilo kojeg smo upoznali lani i koji je samo ove godine boravio dvaput u Hrvatskoj. Teško je opisati koliko je naš talijanski domaćin zaljubljen u Hrvatsku, ali ako kažem da je naučio Gršine hitove, dovoljno sam rekao! Mi smo se Gargana "dočepali" 4. kolovoza u večernjim satima, a nakon morske večere u Lesini, Vittorio nas je dočekao u Carpinu. On i njegov otac pokazali su nam put do našeg budućeg smještaja u Agroturizmu Falcare. Mi smo se u traženje smještaja upustili usred sezone, a nije bio nimalo lagan zadatak naći smještaj koji nas neće "oderati" te da svi budemo na jednom mjestu. Tako da je ovaj smještaj u seoskom gospodarstvu bio ok rješenje, ako izuzmemo činjenicu da te se ne upozori da nedostatak pitke vode, i da je jačina tuša tek nešto jača od sustava navodnjavanja "kap po kap". Samo seosko imanje smješteno je na oko 500 metara nadmorske visine unutar nacionalnog parka, a večeri su u početku bile prilično hladne. Nakon prvog spavanja uslijedilo je razgledavanje poluotoka.
Monte Sant'Angelo
Prva postaja bio je grad Monte Sant'Angelo. Grad posjetitelje ostavlja bez daha – i doslovno i preneseno. Smješten na gotovo 800 metara nadmorske visine, na samom rubu planine, ovaj labirint bijelih kućica, kaleta i kamenih stepenica stoljećima čuva uspomene na mistična ukazanja i slavnu prošlost. Njegovo najveće blago je svetište sv. Mihaela Arkanđela, jedno od najvažnijih hodočasničkih odredišta u Europi, upisano i na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Prema predaji, arkanđeo se ovdje ukazao krajem 5. stoljeća u špilji koja je i danas središte vjerskog života i molitve, a hodočasnici iz cijeloga svijeta dolaze osjetiti njezinu posebnu duhovnu energiju. Ulaz je besplatan, postoje tek plaćene ture po svetištu.

No Monte Sant’Angelo nije samo grad svetog arkanđela – on je i grad kruha. U njegovim pekarnicama i danas se peku ogromne, zlatnopečene pogače, često teške i do pet kilograma, čija tradicija seže stoljećima unatrag. Ovaj miris svježeg kruha prati vas dok se spuštate niz uličice, a okus kruha u kombinaciji s maslinovim uljem iz okolnih maslinika ostaje urezan u pamćenje poput najfinijeg specijaliteta.

Monte Sant’Angelo očarava i načinom gradnje svojih kuća – bijele, zbijene jedna uz drugu poput kaskada na strmoj padini, s krovovima i pročeljima koji se gotovo preklapaju, stvarajući jedinstvenu arhitektonsku cjelinu kakva se rijetko viđa na Mediteranu.
Pogled s Monte Sant’Angela je veličanstven – s terasa i vidikovaca pruža se panorama velikog dijela Gargana, a osobito dojmljiv prizor pruža pogled na Manfredoniju i njenu prostranu jadransku obalu. More se iz te visine doima poput beskrajnog plavetnila, a u kontrastu s planinskim krajolikom stvara prizor koji ostaje u oku i srcu svakog putnika.

Unatoč ogromnom broju stranih turista, cijene u Monte Sant’Angelu i dalje su iznenađujuće prihvatljive, osobito kad se usporede s hrvatskim turističkim središtima. Bilo da sjednete u lokalni restoran ili kupite svježe pečen kruh u pekarnici, dojam je da ste dobili više nego što ste platili.
Tajanstvena linija sv. Mihovila: Svetišta na istoj crti povezuju Irsku i Izrael
Malo tko zna da svetište sv. Mihovila Arkanđela u Monte Sant’Angelu na Garganu nije jedino posebno mjesto posvećeno ovom svecu. Prema legendi i predaji, niz svjetski poznatih svetišta nalazi se na istoj zamišljenoj liniji – od Irske do Izraela.
Na toj „liniji sv. Mihovila“ smješteni su samostan Skellig Michael u Irskoj, otočna tvrđava Saint Michael’s Mount u Engleskoj, veličanstveni Mont Saint-Michel u Francuskoj, zatim Sacra di San Michele u Pijemontu, svetište u Monte Sant’Angelu na Garganu, kao i manastiri posvećeni ovom arkanđelu u Grčkoj i na Svetoj zemlji.
Zanimljivo je da se linija povezuje i s ljetnim solsticijem – 21. lipnja zalazak sunca navodno prati upravo tu os. Vjernici i mistici u tome vide simbol „mača sv. Mihovila“ koji povezuje Zapad i Istok i podsjeća na snagu vjere.
Bez obzira na to radi li se o legendi ili podudarnosti, posjetitelji Monte Sant’Angela često osjete kako su dio te velike duhovne priče, koja već stoljećima nadahnjuje kršćanski svijet.
Opatija Pulsano - na dva obreda
Nismo propustili kupiti pokoji suvenir, papošu s lokalnim salamama i sirevima, popiti kavu... Ne vidim mogućnost da vas ovaj gradić ne oduševi, stoga ga prvom prilikom posjetite. Povijesti i arhitekture nikada dosta, pa smo nakon Montea posjetili još jednu znamenitost koja pomalo podsjeća na našu pustinju Blace, a to je Abbazia di Santa Maria di Pulsano. Ovaj drevni monaški kompleks, smješten je na osami, na brdu iznad Monte Sant’Angela, osnovan već 591. godine—izgrađen nad ostacima paganskog orakulskog hrama posvećenog Kalkantu.

Njegova priča započinje s monasima sv. Equicija, a razdoblje velikog preporoda doživljava 1129. godine kada ga obnavlja sv. Ivan iz Matera te osniva samostalnu zajednicu "pulsanskih pustinjaka", posvećenu asketskom životu. Tijekom stoljeća mijenjala su se i monaška pravila: nakon Pulsanensa, kompleks prelazi u ruke benediktinaca, zatim celestina, sve do ukidanja reda po Napoleonskim zakonima 1806. Uslijedilo je propadanje, ali od 1990-ih ga ponovno obnavljaju volonteri i vjernici. Godine 1997. ponovno se otvara za kult, uz uspostavljanje biritualne zajednice, na latinskoj i bizantinskoj liturgiji.
U okruženju opatije nalazi se čak 24 erema – malena monaška stanovišta uklesana u stijenu, do kojih su se nekad morali penjati užetom ili skalama, danas simboli duhovne samoće i meditativnosti provincije Gargano. Pogled s tog mjesta oduzima dah – pruža panoramu prema zaljevu Manfredonije, Piani del Tavoliere i dubinama Foreste Umbra, spajajući mir prirode i kontemplacije.
Znamenita "tamna šuma" - foresta Umbra
Sada već u popodnevnim satima idemo se rashladiti u prirodi i krećemo u šumu Umbru (foresta Umbra), drugu stvar koja je na Garganu pod zaštitom UNESCO-a. Foresta Umbra, smještena u srcu Garganskog nacionalnog parka, jedno je od najneobičnijih i najzelenijih mjesta juga Italije.
Iako se nalazi usred sunčane i suhe Puglie, ovdje vlada gotovo alpska svježina, a guste krošnje bukvi, hrastova i tisa stvaraju trajni polumrak – upravo zato šuma nosi ime umbra (tamna). U njoj obitava bogat životinjski svijet, od divljih svinja i lisica do rijetkih ptica i jata srna, a pravi dragulj je i malo šumsko jezero d’Umbra koje se poput ogledala skriva među stablima. Brojne planinarske staze vode kroz ovu prašumu Mediterana, gdje posjetitelj stječe dojam da je zakoračio u drugi svijet, daleko od užarenih plaža Gargana.

Uz mali prirodoslovni muezej nalazi se ograđen dio šume gdje možete hraniti jelenove, najviše vole kukuruz i kokice. Napravili smo đir oko jezera na čijim obalama obitavaju krave koje Talijani nazivaju "podolica", a u Istri su poznate kao boškarini.
Ove krave nekoć davno su stigle s područja Ukrajine. Upravo se njihovo mlijeko, koje nije posebno izdašno, koristi za proizvodnju poznatog talijanskog sira caciocavallo, na Balkanu poznatijeg kao kačkavalj. Caciocavallo je tradicionalni talijanski sir karakterističnog oblika koji podsjeća na suze ili krušku, a često se veže i suši ovješen na gredi, što mu daje ime (cacio "sir" i cavallo "konj").
Na putu iz Foreste Umbre prema Vicu del Garganu, zastajemo na cesti uz rub šume odakle pogled puca na Peschice i jadransku obalu. Sada smo sa suprotne strane poluotoka u odnosu na prijašnje sate. Nemalo sam se iznenadio kada sam na horizontu ugledao Palagružu. Iako je ljeto najgore godišnje doba za dobru vidljivost, očito je bilo dovoljna da se vidi naš pučinski otočić. U izmaglici su se takđer nazirali Sušac i Vis. Kad aparata začinio je kanader koji je gasio požar u blizini Peschica.


Večera u mesnici-restoranu
Umorni i gladni prolazimo kroz Vico i stižemo u Carpino gdje nas je dočekao Vittorijev brat Giuseppe. On je vlasnik mesnice, ujedno i restorana Terra Nostra. Svaki pokušaj opisa ove večere bio s bi suvišan, tek ću naglasiti da smo pojeli nekoliko sljedova, od čega je posebno zanimljivo predjelo - Musciska. Riječ je o tradicionalnom suhom mesnom specijalitetu iz ovih krajeva. Ovo suho meso ovce, često i koze, marinira se u soli, češnjaku, papričici i divljem komoraču, a zatim suši na zraku do potpunog osušivanja. Na večeri su nam se pridružili fotograf Pasquale D'Apolito i njegova zaručnica Nicole. Upravo je Pasko, kako ga zovem, zaslužan za moj prvi dolazak na Gargano, a upoznali smo se zbog grandiozne fotografije dalmatinskih otoka i planina koje je snimio s Gargana, što je bio temelj izložbi fotografija u Hrvatskoj i Italiji.
Domaćinima smo poklonili prigodno tiskane majice "Ujedinjeni morem - Uniti dal mare". Uz sve zapjevali smo nekoliko hrvatskih i talijanskih pjesama, uz sve smo proslavili i moj 46. rođendan. Čovjek bi pomislio da bolje od toga ne može i nisam ni slutio da najbolje na Garganu tek dolazi...
Peschici - hrvatske riječi opstale do danas!
Trećeg dana boravka u Italiji, odnosno na Garganu, odlučili smo se na morsku turu. Iako smo lani vrlo kratko boravio u Peschicima, i to usred noći, ovoga puta želio sam vidjeti ovaj gradić kako treba. Nakon ranog ustajanja krenuli smo iz seoskog gospodarstva za Peschice, gradić čije se osnivanje veže uz doseljavanja s naše strane Jadrana, odnosno s područja Dalmacije. Za razliku od nekoliko sela u regiji Molise, gdje žive pripadnici hrvatske jezične manjine, ovdje se u cijelosti izgubio identitet naših ljudi koji su se kroz stoljeća kulturološki posve stopili s lokalnim stanovništvom. Naziv mjesta može se povezati s pijeskom, a ne s pescom, te je moguće da se u prošlosti naselje nazivalo Pještica.

Bilo kako bilo, usudim se reći da su mi Peschici najsimpatičnije mjesto na Garganu. Radi se o gradiću s dušom čija se stara gradska jezgra uzdiže nad strmom morskom liticom. Uličice u gradskoj jezgri odišu mediteranskom duhom, a više nego igdje pažnja je stavljena na detalje. Male skulpture, žive boje, kalete s pogledom na more..., sve to ovom jadranskom gradu daje poseban ugođaj. Posebno je zanimljivo da je glavna crkva u ovom gradu ona posvećena proroku Iliji, što nije nimalo čest slučaj u Italiji i više se veže uz Dalmaciju i Hercegovinu.

Prilikom razgledavanja starog dijela grada stigli smo do ruba gradskih zidina odakle pogled "puca" na pučinu Jadranskog mora. Koliko su puta doseljenici iz Dalmacije stajali na ovoj točki gledajući prema svojoj pradomovini? Boravak u Peschicima začinili smo ručkom u ribljem restoranu Borgo Anico.
Sve pohvale idu za servirana jela, osobno sam se odlučio na punjenu sipu sa šalšom. Recept nismo dobili, ali poput na grupu jesmo. Samo umjesto "conto" trebate pitati "sconto", pa što bude, bude! Naš prijatelj Vittorio potom je lokalnog konobara upitao kako se na njihovom dijalektu kaže nekoliko riječi. Skakavac, šišarka, kolač... neke su od riječi koje su se sačuvala do današnjih dana!
Za ljubitelje povijesti slijedi dio koji je napisao povjesničar Mate Božić.
O naseljavanju slavenskog stanovništva s istočne obale Jadrana na poluotok Gargano
Još uvijek živa hrvatsko-garganska legenda o „Sueripolu“, prema kojoj je taj „kapetan Slavena“, odnosno slavenski vođa (vojvoda) u vrijeme cara Otona I. (oko 970. godine) na sjeveru poluotoka Gargana, nakon što je pobijedio i protjerao Saracene (Arape) za svoje ratnike osnovao dva naselja (Vico del Gargano i Peschici), plastično ocrtava povijesnu pozadinu naseljavanja hrvatskog stanovništva s istočne obale Jadrana na zapadnu.

Naime, spomenta legenda je nastala tek krajem 17. stoljeća kao kompilacija podataka iz ranijih kronika: Ljetopisa popa Dukljanina, Pandolfa Collenuccia, Ludovika Crijevića Tuberona te – iako faktografski neutemeljena – doista ocrtava stvarnu povijesnu pozadinu. Tako je nazočnost slavenskog stanovništva s istočne obale Jadrana u mjestu Peschici (izvornog hrvatskog imena) i njegovoj okolici zasigurno potvrđena još od prve polovice 11. stoljeća. Razlog zašto se to stanovništvo učvrstilo na drugoj obali Jadrana je slavenska kolonizacija Gargana pod pokroviteljstvom Bizantskog Carstva, koje je, nakon arapskih osvajanja i pustošenja tijekom 9. stoljeća, zavladalo Apulijom i dijelom Basilicate.
Samo ime Peschici potječe od slavenske tj. hrvatske riječi za pijesak, dok je druga mogućnost da se odnosi na drevnu hrvatsku riječ za pećinu – peštera. U jednoj povelji iz 1023. godine, koja se odnosi područje opatije Santa Maria di Càlena, nedaleko utvrde Peschici, navode se imena tamošnjih stanovnika: Stane, Gypto, Malexha, Benckanego, Nescedragi, Lastaka, Milstrimiro, Gaidavito, Negazzai, Vittigrado i Striadrago – nesumnjivo slavenskog podrijetla. Također, 1053. godine navodi se kako su „intus castello Pesclizzo“ živjeli: Tripone, sin Stefanicelca; Giorgio, sin Michalia i Taccamiro, sin Trepazza.
Nekoliko stoljeća kasnije, kada je uslijed pritiska Osmanlija u zaleđu istočnojadranske obale došlo do novih valova prekojadranskih migracija (tijekom 15. i 16. st.), slavenski doseljenici su doprli do Apulije, Moliza, Abruzza i Marki, gdje su primjerice rođeni i pretci pape Siksta V. (1521.-1590.). Potomak tih doseljenika na području Gargana bio je hrvatski jezikoslovac Jakov Mikalja (Giacomo Micaglia, Micalia), koji se rodio upravo u gradu Peschici (Pještici – kako ga sam naziva) 31. ožujka, 1600. ili 1601. godine.
Primjerice, u jednom dokumentu iz 1618. načelnik grada Peschici, Matteo de Boscio, obrazlaže poreznu povlasticu koju je Alfonso I. Aragonski u XV. stoljeću dodijelio tamošnjim slavenskim žiteljima: „Ova zemlja je naseljena više od stotinu godina od strane njih i njihovih prethodnika; izgradili su njezine zidine, stvorili zemlju koja prije nije postojala; oduvijek su bili kraljevski i vjerni Njegovom Veličanstvu“. Također, nakon ovog oprosta od poreza uslijedila je i povlastica Karla V. (1516.-1554.), koju je potom potvrdio Filip II. (1598.-1621.) upravo stoga jer su Slaveni mjesta Peschici bili dovoljno snažni da brane susjedna područja od Turaka.
S obzirom na navedenu tisućljetnu slavensku nazočnost u mjestu Peschici i njegovoj okolici – uključujući i Vico del Gargano, a osobito tijekom 16. i 17. stoljeća jasno kako je krajem 17. stoljeća osmišljena legenda koja je pokušala dati odgovor na pitanje odakle i kada su Slaveni pristigli na poluotok Gargano. Pritom je „odgovor“ bio pronađen kombinacijom podataka iz starijih kronika, dok su prevladavanje slavenskog stanovništva na sjeveru poluotoka Gargana i njihov istaknuti društveni položaj doveli do zaključka kojeg su južnotalijanski pisci Pompeo Sarnelli i Marcello Cavaglieri oko 1680. iznijeli u svojim djelima: kako su upravo Slaveni pod svojim legendarnim vođom Sueripolom, još u drugoj polovici 10. stoljeća, bili drevni utemeljitelji tih mjesta – Vico del Gargano i Peschici!
NASTAVIT ĆE SE...
Versione italiana
Come mi ha detto recentemente l’italiana Nicole Pauline Falcioni, il Gargano cambia le persone in meglio. Visto che ci torno ormai per il terzo anno e che desidero sempre ritornarci, le sue parole mi sono arrivate come conferma della mia intuizione. Questo pezzo di terra italiana, piantato nell’Adriatico, è difficile da descrivere con le sole parole. Pur facendo parte del Sud Italia ed essendo una zona della Puglia, non è “selvaggio” come il resto del Meridione. Appena arrivato la prima volta dissi che molte cose mi ricordavano la Dalmazia. Quella prima impressione mi accompagna ancora oggi, e tutto ciò che è accaduto in seguito non ha fatto che approfondire quella mia constatazione, attirandomi sempre di più verso la seconda penisola più grande dell’Adriatico.
Come arrivare al Gargano? Ovviamente non esiste un modo semplice. A mio avviso il meno interessante è in auto, percorrendo quasi tutta la linea costiera dell’Adriatico. Forse per i motociclisti, ma in macchina è davvero troppo lungo. L’altra possibilità è una delle due linee di traghetto: Spalato – Ancona oppure Dubrovnik – Bari. Se da Spalato ad Ancona si viaggia con il traghetto della Jadrolinija di notte, il viaggio dura quasi 12 ore, di giorno è più corto, poco meno di nove ore. Da Ancona al Gargano si prosegue in autostrada e con una guida normale si arriva in circa tre ore e mezza. Dall’altra parte, da Dubrovnik a Bari ci vogliono circa otto ore, e da Bari fino, per esempio, a Vico del Gargano un po’ più di due ore di macchina.
IL GARGANO IN CIFRE:
Superficie: circa 2015 km² – è una sorta di “penisola nella penisola” perché sporge dalla Puglia nel mare Adriatico.
Lunghezza della costa: circa 140 km, una costa frastagliata con numerose baie, spiagge, grotte e promontori.
Cima più alta: Monte Calvo – 1.065 m s.l.m.
Le città più grandi del Gargano (per popolazione):
Manfredonia (~57.000 ab.) – principale centro portuale ed economico.
San Severo (~54.000 ab.) – spesso considerato parte della zona garganica anche se si trova più all’interno del Tavoliere.
Cerignola è anch’essa una grande città, ma si trova più a sud, fuori dal Gargano vero e proprio. Per questo motivo, tra le città “garganiche” si citano più spesso:
San Giovanni Rotondo (~27.000 ab.) – famoso per San Pio da Pietrelcina.
Vieste (~24.000 ab.) – centro turistico e il maggiore sulla costa del Gargano.
Monte Sant’Angelo (~12.000 ab.) – sito UNESCO con la celebre grotta di San Michele.
Rodi Garganico e Peschici (più piccoli, ma importanti centri turistici).
In breve, Manfredonia, San Giovanni Rotondo, Vieste, Monte Sant’Angelo e Peschici sono considerati i principali centri urbani e turistici del Gargano, mentre San Severo, pur essendo grande, si trova al margine della penisola.
Avvicinandosi al Gargano da Ancona, la prima cosa che si incontra è il Lago di Lesina (Lago di Lesina). Curiosamente, questo lago gli italiani lo chiamano con lo stesso nome dell’isola di Hvar (Lesina). Poiché i veneziani per secoli hanno dominato la costa orientale dell’Adriatico, comunicando quotidianamente con la popolazione slava, molti toponimi slavi vennero semplicemente adottati nella loro lingua. Dunque, il nome italiano Lesina è di origine slava, preso dagli abitanti locali e riferito al bosco o alla selva. Non ci sono prove scientifiche che il nome del lago Lesina abbia a che fare con quello italiano dell’isola di Hvar, ma esiste comunque un legame storico. Le migrazioni secolari di pescatori “dall’altra parte” (dall’isola di Lesina/Hvar) verso la sponda italiana dell’Adriatico, compresa la Lesina pugliese, possono aver rafforzato l’uso della forma “Lesina”, ma si tratta di un influsso socio-storico, non di una prova etimologica dal termine slavo les. Delle migrazioni dalla Dalmazia al Gargano parleremo più avanti nel testo.
Segue poi il Lago di Varano (Lago di Varano). Entrambi i laghi garganici – Lesina e Varano – sono separati dal mare Adriatico da una stretta fascia di sabbia e dune, una sorta di barriera naturale formata dai depositi e modellata dalle correnti marine e dai venti. Questa striscia è lunga diversi chilometri, in alcuni punti larga poche centinaia di metri, e costituisce di fatto coste lagunari simili ad altre dell’Adriatico. In essa si aprono canali che collegano i laghi al mare: Lesina ha i canali Acquarotta e Schiapparo, mentre Varano quelli di Varano e Capoiale. Proprio grazie a questi canali l’acqua nelle lagune “respira” con il mare, anche se a Lesina lo scambio non è sempre sufficiente a evitare soffocamento e carenza di ossigeno.
Sebbene a prima vista sembrino gemelli, la loro natura interna è diversa. Lesina è una laguna poco profonda, lunga una ventina di chilometri, con una profondità media di appena un metro e mezzo. È poco collegata al mare, così in estate nelle sue acque l’ossigeno scarseggia, e in alcune zone quasi scompare la vita. Tuttavia, quando lo scambio con l’Adriatico funziona, la laguna diventa una fonte di pesca ricca, soprattutto di anguille e cefali. Varano, invece, è un lago più profondo e stabile, il più grande del Sud Italia, con una superficie di 55 km². I suoi canali garantiscono un migliore afflusso di acqua fresca, e qui i pescatori da secoli catturano spigole e anguille, mentre oggi si allevano anche mitili. Sull’isolotto al centro del Varano sorge il santuario di Santa Maria di Varano, legato a leggende e apparizioni. Entrambi i laghi si sono formati dalla chiusura di antiche baie con cordoni sabbiosi, e oggi sono importanti rifugi per uccelli acquatici e migratori, diventando così non solo un bene naturale ma anche culturale del Gargano.
Alcuni potrebbero sorprendersi di vedere in questa zona intere foreste di eucalipti. L’eucalipto è un albero arrivato in Italia dall’Australia nel XIX secolo e presto noto come “drenatore verde”. Fu piantato nelle zone paludose, soprattutto nel Sud Italia, perché con le sue forti radici assorbe grandi quantità d’acqua e aiuta a prosciugare il terreno. In questo modo contribuì alla lotta contro la malaria, che all’epoca flagellava le aree paludose. Sul Gargano e in Puglia si vedono ancora oggi file di eucalipti piantati proprio in quell’epoca, come monumenti viventi di una fase particolare della lotta dell’uomo contro la natura.
Ma nulla può competere con l’olivicoltura di questa terra. Ovunque si guardi, si vedono distese infinite di ulivi. Al punto che, da una prospettiva dalmata, è difficile credere di non guardare a boschi, bensì a uliveti. Per i nostri criteri, gli ulivi sono piantati fitti, e quasi tutte le chiome sono collegate da tubi di irrigazione. La raccolta avviene in modo meccanizzato, e le quantità di olio prodotte qui non possono essere paragonate alle nostre. Ma i dati seguenti sono davvero impressionanti. La Puglia ha quasi tanti ulivi quanti abitanti – si stima tra i 50 e i 60 milioni. Ovunque ci si muova, il paesaggio è coperto da uliveti, da quelli giovani fino agli alberi secolari le cui chiome sono state modellate da secoli di vento e sole. Alcuni di essi hanno più di mille anni, e gli abitanti li considerano monumenti viventi, tanto preziosi quanto chiese o castelli.
La Puglia oggi produce circa il 40% dell’olio d’oliva italiano, e ogni famiglia contadina possiede almeno qualche albero, sia per il fabbisogno proprio, sia per vendere olio ai mercati. Camminando in questo paesaggio si capisce che qui l’ulivo non è solo una pianta – è un segno culturale, una nutrice e un simbolo di vita tramandato di generazione in generazione. L’olio è di qualità extravergine, e davanti a molte case di produttori una bottiglia si paga a un prezzo moderatamente inferiore rispetto ai nostri.
Il nostro soggiorno era a Carpino, cittadina situata sopra il Lago di Varano. Carpino è famosa per la musica popolare e per la tarantella garganica, che qui ha un suono e uno stile particolari. Vi si tiene anche un festival di musica popolare, ma anche durante l’anno, camminando per le sue strade, è possibile sentire i suoni di chitarre e canti. Lì ci ha accolto Vittorio, il padrone di casa, uomo di cuore e di larghe vedute. Insieme a sua moglie, ci ha fatto conoscere tutte le ricchezze di questo luogo. Ci ha portato nei campi, ci ha mostrato i suoi ulivi e i suoi vigneti, ci ha parlato della vita e delle difficoltà della gente.
Non lontano da Carpino si trova l’agriturismo Falcare, situato a un’altitudine di circa 550 metri sul livello del mare. È un luogo che non si dimentica. A causa della quota, le notti sono fresche, il che in piena estate costituisce un sollievo. L’agriturismo è immerso nei boschi e nei prati. Siamo stati accolti dalla famiglia che lo gestisce con un’ospitalità calorosa e discreta. Hanno una fattoria biologica, allevano animali e producono formaggi, pane e verdure. Tutto ciò che viene servito in tavola proviene da lì o dai dintorni.
La particolarità di Falcare sono i cavalli. Hanno una grande scuderia, e i cavalli sono addestrati per turisti principianti come per cavalieri esperti. Le passeggiate a cavallo attraverso i boschi e i prati circostanti sono un’esperienza indimenticabile. Cavalcando, si possono vedere campi di grano, pascoli e uliveti, e nelle giornate limpide la vista si apre fino al mare Adriatico. È proprio lì che ho capito quanto siano profondamente legati al cavallo gli abitanti del Gargano.
A Falcare siamo arrivati anche grazie a Igor Nešić, giovane di straordinario talento e bontà, che purtroppo ha lasciato questo mondo troppo presto. La sua storia merita un libro, e il suo amore per i cavalli lo ha portato proprio in questi luoghi, dove resterà ricordato per sempre.
La prima tappa è stata la città di Monte Sant’Angelo. La città lascia i visitatori senza fiato – letteralmente e in senso figurato. Situata a quasi 800 metri sul livello del mare, sul bordo della montagna, questo labirinto di casette bianche, vicoli e scalinate di pietra custodisce da secoli i ricordi delle apparizioni mistiche e di un passato glorioso. Il suo tesoro più grande è il santuario di San Michele Arcangelo, una delle mete di pellegrinaggio più importanti d’Europa, iscritto anche nella lista del patrimonio mondiale dell’UNESCO. Secondo la tradizione, l’arcangelo apparve qui alla fine del V secolo in una grotta che è ancora oggi il centro della vita religiosa e della preghiera, e pellegrini da tutto il mondo vengono a percepire la sua speciale energia spirituale. L’ingresso è gratuito, ci sono solo visite guidate a pagamento.
Ma Monte Sant’Angelo non è solo la città del santo arcangelo – è anche la città del pane. Nelle sue panetterie si cuociono ancora oggi enormi pagnotte dorate, spesso del peso fino a cinque chili, la cui tradizione risale a secoli fa. Questo profumo di pane fresco vi accompagna lungo i vicoli, e il gusto del pane combinato con l’olio d’oliva degli uliveti circostanti resta impresso nella memoria come la più squisita delle specialità.
Monte Sant’Angelo affascina anche per il modo in cui sono costruite le sue case – bianche, addossate le une alle altre come cascate su un pendio ripido, con tetti e facciate che quasi si sovrappongono, creando un insieme architettonico unico e raro nel Mediterraneo.
La vista da Monte Sant’Angelo è magnifica – dalle terrazze e dai belvedere si gode il panorama di gran parte del Gargano, e particolarmente suggestiva è la vista su Manfredonia e la sua ampia costa adriatica. Il mare, da quell’altezza, appare come un infinito blu, e in contrasto con il paesaggio montano crea un’immagine che resta negli occhi e nel cuore di ogni viaggiatore.
Nonostante il gran numero di turisti stranieri, i prezzi a Monte Sant’Angelo sono ancora sorprendentemente accessibili, soprattutto se confrontati con le località turistiche croate. Che vi sediate in un ristorante locale o compriate pane appena sfornato in una panetteria, la sensazione è di aver ricevuto più di quanto avete pagato.
Non ci siamo fatti mancare qualche souvenir, un panino con salumi e formaggi locali, un caffè... Non vedo come questa cittadina possa non incantarvi, quindi visitatela alla prima occasione.
Della storia e dell’architettura non ce n’è mai abbastanza, così dopo Monte abbiamo visitato un’altra attrazione che ricorda un po’ la nostra pustinja Blace, ed è l’Abbazia di Santa Maria di Pulsano. Questo antico complesso monastico, situato in solitudine, su un monte sopra Monte Sant’Angelo, è stato fondato già nel 591 – costruito sui resti di un tempio pagano oracolare dedicato a Calcante.
La sua storia inizia con i monaci di Sant’Equizio, e vive un grande periodo di rinascita nel 1129 quando San Giovanni da Matera lo rinnova e fonda la comunità indipendente degli “eremiti pulsanesi”, dedita a una vita ascetica. Nel corso dei secoli cambiarono anche le regole monastiche: dopo i Pulsanensi, il complesso passò ai benedettini, poi ai celestini, fino alla soppressione dell’ordine secondo le leggi napoleoniche del 1806. Seguirono decenni di abbandono, ma dagli anni ’90 è stato nuovamente restaurato da volontari e fedeli. Nel 1997 è stato riaperto al culto, con l’istituzione di una comunità birituale, con liturgia latina e bizantina.
Nei dintorni dell’abbazia ci sono ben 24 eremi – piccole dimore monastiche scavate nella roccia, a cui un tempo si saliva con corde o scale, oggi simboli di solitudine spirituale e di meditazione della provincia garganica. La vista da quel luogo toglie il fiato – si apre sul golfo di Manfredonia, sulla piana del Tavoliere e sulle profondità della Foresta Umbra, unendo la pace della natura e la contemplazione.
Ormai nel pomeriggio decidiamo di rinfrescarci nella natura e ci dirigiamo verso la Foresta Umbra, il secondo sito del Gargano sotto la protezione dell’UNESCO. La Foresta Umbra, situata nel cuore del Parco Nazionale del Gargano, è uno dei luoghi più insoliti e verdi dell’Italia meridionale. Sebbene si trovi nel mezzo della soleggiata e arida Puglia, qui regna quasi una frescura alpina, e le fitte chiome di faggi, querce e tassi creano una penombra costante – proprio per questo la foresta porta il nome di umbra (oscura). In essa vive una ricca fauna, dai cinghiali e le volpi fino a uccelli rari e branchi di cervi, e il vero gioiello è il piccolo lago d’Umbra, che si nasconde tra gli alberi come uno specchio. Numerosi sentieri escursionistici attraversano questa foresta primordiale del Mediterraneo, dove il visitatore ha l’impressione di essere entrato in un altro mondo, lontano dalle spiagge roventi del Gargano.
Accanto al piccolo museo di scienze naturali si trova un’area recintata dove si possono nutrire i cervi, che preferiscono soprattutto il mais e i popcorn. Abbiamo fatto un giro intorno al lago, sulle cui rive vivono le mucche che gli italiani chiamano “podolica”, mentre in Istria sono conosciute come boškarini. Queste mucche giunsero molto tempo fa dall’area dell’Ucraina. Proprio il loro latte, non particolarmente abbondante, viene utilizzato per la produzione del famoso formaggio italiano caciocavallo, conosciuto nei Balcani come kačkavalj. Il caciocavallo è un formaggio tradizionale italiano dalla forma caratteristica che ricorda una lacrima o una pera, e spesso viene legato e appeso a stagionare, da cui deriva il suo nome (cacio “formaggio” e cavallo “cavallo”).
Sulla strada dalla Foresta Umbra verso Vico del Gargano ci fermiamo lungo il ciglio della foresta, da dove la vista spazia su Peschici e la costa adriatica. Ora ci troviamo dal lato opposto della penisola rispetto alle ore precedenti. Sono rimasto non poco sorpreso quando all’orizzonte ho visto Palagruža. Sebbene l’estate sia la stagione peggiore per una buona visibilità, evidentemente era sufficiente per scorgere la nostra isola più remota. Nella foschia si intravedevano anche Sušac e Vis. Lo scenario è stato reso ancor più suggestivo da un Canadair che stava spegnendo un incendio nei pressi di Peschici.
Stanchi e affamati attraversiamo Vico e arriviamo a Carpino, dove ci ha accolto il fratello di Vittorio, Giuseppe. Lui è il proprietario della macelleria, nonché del ristorante Terra Nostra. Qualsiasi tentativo di descrivere questa cena sarebbe superfluo, mi limiterò a sottolineare che abbiamo mangiato diversi piatti, tra cui un antipasto particolarmente interessante – la Musciska. Si tratta di una specialità tradizionale di carne secca di queste zone. Questa carne essiccata di pecora, spesso anche di capra, viene marinata con sale, aglio, peperoncino e finocchietto selvatico, e poi lasciata asciugare all’aria fino alla completa stagionatura. Alla cena si sono uniti il fotografo Pasquale D’Apolito e la sua fidanzata Nicole. Proprio Pasquale, come lo chiamo io, è stato l’artefice del mio primo arrivo sul Gargano, e ci siamo conosciuti grazie a una grandiosa fotografia delle isole e delle montagne dalmate scattata dal Gargano, che è stata la base di mostre fotografiche in Croazia e in Italia. Ai nostri ospiti abbiamo regalato magliette stampate per l’occasione con la scritta “Ujedinjeni morem – Uniti dal mare”. Abbiamo cantato insieme alcune canzoni croate e italiane, e abbiamo festeggiato anche il mio 46° compleanno. Si direbbe che non potesse esserci nulla di meglio, e non immaginavo nemmeno che il meglio del Gargano dovesse ancora arrivare...
Il terzo giorno del soggiorno in Italia, cioè sul Gargano, abbiamo deciso di fare un tour in barca. Sebbene l’anno scorso avessi trascorso pochissimo tempo a Peschici, e per di più nel cuore della notte, questa volta desideravo vedere questa cittadina come si deve. Dopo un risveglio mattutino siamo partiti dall’agriturismo verso Peschici, cittadina la cui fondazione è legata alle migrazioni dalla nostra sponda dell’Adriatico, cioè dall’area della Dalmazia. A differenza di alcuni villaggi della regione Molise, dove vivono membri della minoranza linguistica croata, qui l’identità dei nostri antenati si è del tutto persa, essendosi col tempo completamente fusi con la popolazione locale. Il nome del luogo può essere collegato alla sabbia (pesca), e non a pesce, ed è possibile che in passato l’insediamento si chiamasse Pještica. In ogni caso, oso dire che Peschici è il posto che più mi è rimasto simpatico sul Gargano. Si tratta di una cittadina con un’anima, il cui centro storico si erge su una ripida scogliera a picco sul mare. I vicoli del centro trasudano spirito mediterraneo, e più che altrove l’attenzione è posta sui dettagli. Piccole sculture, colori vivaci, stradine con vista mare... tutto questo conferisce a questa città adriatica un fascino particolare. Particolarmente interessante è il fatto che la chiesa principale della città sia dedicata al profeta Elia, cosa per nulla comune in Italia e più legata alla Dalmazia e all’Erzegovina.
Durante la visita al centro storico siamo arrivati al bordo delle mura cittadine da dove la vista si apre verso l’Adriatico. Quante volte i coloni dalla Dalmazia si saranno fermati in questo punto guardando verso la loro terra d’origine? La permanenza a Peschici è stata impreziosita da un pranzo nel ristorante di pesce Borgo Anico. Tutti i complimenti ai piatti serviti; io ho scelto una seppia ripiena con salsa di pomodoro. La ricetta non l’abbiamo avuta, ma uno sconto sì. Basta che invece di chiedere “conto” domandiate “sconto”, e poi quel che viene, viene! Il nostro amico Vittorio ha poi chiesto al cameriere locale come si dicevano alcune parole nel loro dialetto. Cavalletta, pigna, dolce... alcune delle parole che si sono conservate fino a oggi!
Per gli amanti della storia segue la parte scritta dallo storico Mate Božić.
Sul popolamento slavo dalla sponda orientale dell’Adriatico alla penisola del Gargano
La tuttora viva leggenda croato-garganica di “Sueripolo”, secondo la quale quel “capitano degli Slavi”, ossia il capo slavo (vojvoda) al tempo dell’imperatore Ottone I (verso l’anno 970), nel nord della penisola del Gargano, dopo aver sconfitto e scacciato i Saraceni (Arabi), fondò per i suoi guerrieri due insediamenti (Vico del Gargano e Peschici), illustra in modo plastico lo sfondo storico del popolamento della popolazione croata dalla sponda orientale dell’Adriatico a quella occidentale.
Infatti, la suddetta leggenda nacque solo alla fine del XVII secolo come compilazione di dati provenienti da cronache più antiche: la Cronaca del prete di Doclea, Pandolfo Collenuccio, Ludovico Crijević Tuberone e – sebbene non fondata fattograficamente – raffigura effettivamente il vero contesto storico. Così, la presenza della popolazione slava della sponda orientale dell’Adriatico nel luogo di Peschici (di nome originariamente croato) e nei suoi dintorni è sicuramente attestata già dalla prima metà dell’XI secolo. Il motivo per cui quella popolazione si stabilì sulla sponda opposta dell’Adriatico fu la colonizzazione slava del Gargano sotto il patrocinio dell’Impero Bizantino, che, dopo le conquiste e le devastazioni arabe durante il IX secolo, dominò l’Apulia e parte della Basilicata.
Lo stesso nome Peschici deriva dalla parola slava, cioè croata, per sabbia, mentre un’altra possibilità è che si riferisca all’antica parola croata per grotta – peštera. In una pergamena del 1023, che riguarda l’area dell’abbazia di Santa Maria di Càlena, non lontano dalla fortezza di Peschici, si citano i nomi degli abitanti di allora: Stane, Gypto, Malexha, Benckanego, Nescedragi, Lastaka, Milstrimiro, Gaidavito, Negazzai, Vittigrado e Striadrago – senza dubbio di origine slava. Inoltre, nel 1053 si menziona che “intus castello Pesclizzo” vivevano: Tripone, figlio di Stefanicelca; Giorgio, figlio di Michalia e Taccamiro, figlio di Trepazza.
Alcuni secoli più tardi, quando a causa della pressione degli Ottomani nell’entroterra della costa adriatica orientale arrivarono nuove ondate migratorie transadriatiche (durante il XV e XVI secolo), i coloni slavi giunsero fino all’Apulia, al Molise, all’Abruzzo e alle Marche, dove ad esempio nacquero anche gli antenati di papa Sisto V (1521-1590). Un discendente di quei coloni nell’area del Gargano fu il linguista croato Jakov Mikalja (Giacomo Micaglia, Micalia), nato proprio nella città di Peschici (Pještica – come lui stesso la chiama) il 31 marzo 1600 o 1601.
Ad esempio, in un documento del 1618 il sindaco della città di Peschici, Matteo de Boscio, giustifica un privilegio fiscale che Alfonso I d’Aragona nel XV secolo aveva concesso agli abitanti slavi del luogo: “Questa terra è stata popolata per più di cento anni da loro e dai loro predecessori; hanno costruito le sue mura, creato la terra che prima non esisteva; sono sempre stati regi e fedeli a Sua Maestà”. Inoltre, dopo questa esenzione fiscale seguì anche il privilegio di Carlo V (1516-1554), che fu poi confermato da Filippo II (1598-1621) proprio perché gli Slavi di Peschici erano abbastanza forti da difendere i territori vicini dai Turchi.
Considerata la suddetta millenaria presenza slava nella località di Peschici e nei suoi dintorni – compreso Vico del Gargano, e soprattutto durante il XVI e XVII secolo – è chiaro come alla fine del XVII secolo venne creata la leggenda che cercava di dare risposta alla domanda da dove e quando fossero giunti gli Slavi sulla penisola del Gargano. La “risposta” fu trovata con una combinazione di dati provenienti da cronache più antiche, mentre il predominio della popolazione slava nel nord della penisola del Gargano e la loro posizione sociale di rilievo portarono alla conclusione che gli scrittori dell’Italia meridionale Pompeo Sarnelli e Marcello Cavaglieri intorno al 1680 esposero nelle loro opere: che proprio gli Slavi, sotto la guida del loro leggendario capo Sueripolo, già nella seconda metà del X secolo, furono gli antichi fondatori di quei luoghi – Vico del Gargano e Peschici!




