Uz spomendan sv. Ivana Krstitelja vežu se različiti običaji, a jedan od njih je i paljenje ivanjskih krijesova.
U dalmatinskim krajevima tradicionalno je bio popraćen mnogim narodnim običajima, budući da se podudara s ljetnim solsticijem, danom u godini kada je svijetli dio dana najduži, ali i danom kojim se obilježava početak ljeta.
Prema jednoj poslovici, od Ivanja (24. lipnja) dan se počinje skraćivati za onoliko koliko pijetao može skočiti s praga. Izražavajući pučkim metajezikom doživljaj smjene godišnjih doba, ovom poslovicom “narod“ osvješćuje činjenicu ljetne dugodnevnice, suncostaja (solsticija).
Kad se posumrači planu krijesovi i vitiljače po gorskim lavicama sve na doseg oka (E. Kumičić: Urota Zrinsko- Fankopanska)
Ivanjski krijesovi ili u Dalmaciji svitnjaci, pale se ovisno o mjestu i običaju od sumraka uoči Blagdana Ivana Svitnjaka, 23.06. tijekom večeri do ponoći, ali u nekim krajvima je tradicija da se pale svaku večer od 23.06. do 29.06. na spomendan svetog Petra.
Djeca su nekoliko dana prije blagdana skupljala drva za paljenje svitnjaka. Svaki zaselak imao je određeni prostor na kojemu su se svake godine palili svitnjaci. Oko vatre bi se skupili stari i mladi. Običaj je da se svitnjaci preskaču jer se vjerovalo se u iscjeliteljsku moć vatre i luga, tj. da liječe kostobolju, pa se izgovaralo:
Od Ivana do Ivana da me noge ne bolu.
Tradicija paljenja svitnjaka očuvana je do danas, osobito po selima, a u gradovima je prava rijetkost
Simbolika Ivanjske vatre
Ivanjska vatra koja se pali ispred crkve ima simboliku ognja (vatre, svjetlosti i svijeće) koju općenito vatra i svjetlost imaju u kršćanstvu. Vatra u kršćanstvu simbolizira žar života, pobjedu života nad smrti, pobjedu svjetlosti nad tamom.
Sam je običaj ivanjskih krijesova vezan uz pogansku predkršćansku kulturu, odnosno uz proslavu ljetnog solsticija. Tada bi se ljudi okupljali oko zapaljene vatre, oko koje bi plesali, preskakali ju i pjevali poganske pjesme. Iako su se mnogi tome protivili, s vremenom im je dan kršćanski smisao i počeli su se vezivati uz svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja.
U naredno vrijeme se i u takav obred uvuklo praznovjernih elemenata, a koji su bili posebno vidljivi u vjerovanju kako se te noći okupljaju vještice i vladaju zle sile, od kojih su narod i stoku štitili upravo zapaljeni krijesovi i ljekovito bilje prikupljeno te noći.
No, kasnije se ovaj običaj povezao s vjerom i crkvenim obredom, pa se uoči krijesa Rođenja sv. Ivana Krstitelja posebno blagoslivljao krijes i to molitvom:
Gospodine Bože, Oče svemogući, neugašljivo svijetlo, koji si stvorio svaku svjetlost, po+sveti ovaj novi oganj i podaj, da iza tmine ovoga života možemo čistih duša doći k tebi, koji si neugašljivo svijetlo. Po Kristu Gospodinu našem. O. Amen.
(I neka se poškropi blagoslovljenom vodom. Onda neka kler pjeva ovaj himan:)
Da ti uzmognu sluge zvonkom pjesmom
Djela čudesna pravo opjevati
Grijeh im briši ti s usta okaljanih,
Ivane sveti!
Glasnik dolazi s neba visokoga
I navješćuje, da ćeš velik ti se
Roditi ocu svom, ime on ti kaže
i tok života.
Sumnja u tu riječ svetog obraćenja
Roditelju tvom tada jezik sveza,
Al kad rođen ti bješe, izgubljeni
Govor mu vrati.
Još u majčinom tijelu osjećao si
Da je blizu Kralj u svom divnom dvoru;
Roditelji tad, zaslugama čeda,
Otkriše tajne.
Slava svevišnjem Ocu, slava Sinu,
Slava tebi, o moći njih obaju,
Duše vječiti, jedan Bože, u sve
Vjekove vječne. Amen
Tradicija i običaji
Posljednjih se desetak godina, a ponegdje i kraće “obnavlja” tradicija paljenja Ivanjskih krjesova i u drugim sredinama; ne ekskluzivno ni u ruralnim ni u urbanim. Zapravo, u većini bi se ruralnih moglo prije reći da se “gasi” kao što i te sredine iz mnoštva razloga “odumiru”.
Tako se primjerice, na dalmatinskim otocima i dijelovima Zagore ova tradicija očuvala.
Na otoku Šolti, u Gornjem selu, svitnjak (oganj) se pali na užežin (dan pred blagdan na koji se u pravilu postilo – lat. jejunium: post) kod crkve sv. Ivana Svitnjaka, sveca zaštitnika kome je posvećena i crkva u selu, kao i u Sutivanu na Braču u cimi toriju crkve sv. Ivana (u većini sela palio se u sve dane od Ivanja do Petrova, a prava fjera je uoči Petrova).
I na Zlarinu pale svakodnevno od Ivanja do Velike Petrove.
Na Čiovu se pale krjesovi u slavu sv. Ivana litnjeg ili Ivana Kupavca.
Na Braču krijes (prosvit, svitnjak, oganj) napravljen od smilja i grmlja (najčešće na gumnu), potpaljuje starješina dvora, a triput se preskače s uzvicima da glava, ruke i noge ne bole, ali i:
'Od Ivana do Ivana,
da me noge ne bole,
da me štrige ne moru'.
Žene i djevojke pjevale su različite pjesme, a među ostalima i “Budila majka Ivana”.
Na Korčuli se sakupljalo puno mirisnog smilja (bilo je važno i da bude puno dima), a vatra – baldekin se preskakala na “vižiju” Svetog
Ivana uz uzvike i pozive:
'U ime svetoga Ivana
jur, jur, barba jur...
zavon Pero, zavon Mate...'
U Imotskom se pak krijes pali na užežin blagdana u staroj gradskoj jezgi – Bazani, a zatim na Jezeru i Điradi.
Ovaj kršćanski svetac dobio ime u Sinjskoj krajini po vatri zvanoj svitnjak, pa se tamo sv. Ivan Krstitelj zove Sv. Ivan Svitnjak. Baš kao što i sam naziv kaže u Sinjskoj se krajini vatre lože “u osvit” – odnosno uoči Ivanjdana.
Nekada se ložilo po svim brežuljcima oko sela i na raskršćima putova te gledalo čija će vatra biti veća, dok se danas u nekim selima vatre lože u crkvenom dvorištu. Ako se netko od nazočnih uz svitnjak zove Ivan, taj je onda častio sumještane pečenim mesom, slaninom, vinom. Kada se vatra razgori, mladež počinje preskakati preko nje i to s jedne strane na drugu i natrag i pri tome govore:
’I dogodine dočekao Sv. Ivana Svitnjaka i kitu šenice zdrav i živ’
ili
‘Pomozi Bože i sveti Ivane’.
Neki kažu da preskaču vatru da ne bi imali žuljeve na nogama, a žene uzimaju u naručje i dijete pa s njim preskaču.
Vjerovanje u zdravstvenu moć svitnjaka rašireno je u svim selima cetinskog kraja pa pri paljenju vatre, tipično za stanovnike Hrvaca se govori:
’Sačuvaj me Bože od ove bolesti’.
Djeca naberu klasove žita, prže ih na vatri i jedu za sreću i obilje.
U Dicmu kažu kako je to prženo klasje znak prve hrane i da će brzo biti novoga kruha, a u Brnazama kažu:
'Evo, zapalili smo svitnjak novoga kruha.'
Zanimljivo je i da na svitnjaku uoči Sv. Ivana svaka djevojka bi “obgorila“ tri čička, pomislila na tri mladića i svakome namijeni po jedan čičak. Sva tri “opaljena“ čička ostavi do jutra u posudi s vodom na prozoru i koji čičak ponovno procvjeta kazuje da će mladić kojemu je namijenjen biti djevojci suđen.
Pripreme za najvažniji dan poslije blagdana Sv. Jure koji je zaštitnik svih Poljičana počinju već tjedan dana prije blagdana rođenja Sv. Ivana Krstitelja koji je u narodu još poznat kao i Ivan Cvitnjak (Gornja Poljica) ili Sv. Ivan Cvitnjak (Srednja i Donja Poljica) no izraz "svitnjak se uvukao i u pojedine gornjopoljičke zaseoke.
Prvi i najvažnije je bilo samo slaganje tj priprema Cvitnjaka koji se sastoji od tankih grana grabova drva (brstina) suhog lozja itd,u visini do 3 metra te u širinu 5 do 6 metara u stožastom obliku (u nekim dijelovima Gornjih Poljica je to samo simbolična nakupina suhe trave).
U predvečerje bi se svi pripadnici plemena okupili oko svog Cvitnjaka a zapaliti ga je mogao samo najstariji član plemena tj. djed (did) ili prvi stariji iza djeda a dok bi vatra gorjela pjevale su se najčešće pjesme rugalice upućene okolnim plemenima ali bez zamjerki. Kada bi vatra splasnula i ostala samo žar oni hrabriji bi ga preskakali praćeni pjesmom drugih članova koji su pljeskali rukama te pjevali pjesmu OD IVANA DO IVANA GRE DA ME(NAS) NOGE NE ZABOLE te tako prizivali zdravlje tijekom čitave godine. Gledalo se čiji Cvitnjak ima veće cvitove (ostaci užarenih grančica koji su letjeli i po nekoliko metara u vis prema noćnom nebu, a vjerovalo se kako onaj Cvitnjak čiji cvitovi lete ravno prema nebu nosi bogatu žetvu.
U jutro 24. lipnja djeca bi obilazila zgarište te bosonoga hodala po pepelu (čepanje luga) u krug iz sredine prema rubu te pjevala "OD IVANA DO IVANA GRE DA NAS NOGE NE ZABOLE", a djevojke bi požurile do najbližeg izvora vode ili do Cetine te se umivale u vodi vjerujući kako će tako ostati lijepe.
OBIČAJI SVITNJAKA U POLJICIMA Tradicija koja seže duboko u praslavensku mitologiju
Iako je u gradovima ova tradicija odavno zanemarena, u većini sela Dalmatinske Zagore, običaj paljenja svitnjaka ostao je i danas danas.
Bolje da umre selo nego običaji
„Nekada se danima ranije šusur odvijao i iz okolnih sela i uoči paljenja svitnjaka, cure su se sređivale i noću hodale da bi bile 'zamirene', a onda u predvečerje svaka kuća, svaki dim kupio je danima ranije prašku i dovlačio da bi se palio krijes sv.Ivanu.
Od onda do danas puno se tog promijenilo ali ostaje ono osnovno, krijes, kao spomen i svjetlo u čast onog koji je krstio sveto lice. U zapaljeni krijes često se stavljao i snop najboljeg žita najljepšeg klasja i vjerovalo se da tako donosi još bolju i rodniju godinu“, pričaju nam stanovnici Brnaza.
Iako je ovaj običaj pao u zaborav, Brnažani jedva čekaju petak da zapale krijes, jer kako kažu „krijes ostaje kao vodilja i svjetlo u mračnoj noći jer je i sam sv. Ivan krstio Svjetlo svijeta“.
