Pripreme vezane za blagdan rođenja Sv. Ivana Krstitelja (slavi se 24. lipnja) koji je u narodu također poznat kao Sv. Ivan Svitnjak započinju i do tjedan dana prije samog blagdana. Te pripreme su nekada bile izražajnije i prepune motiva staroslavenske mitologije koji su ujedno bili vezani uz zimski i ljetni suncostaj te proljetnu i jesensku ravnodnevicu kao i za žetvene običaje te početak ljeta, a 24. lipnja je ujedno i (gotovo) najduži dan u godini.
Kako su se za blagdan rođenja Sv. Ivana Krstitelja pripremali žitelji Gornjih Poljica, donosimo u kratkom pregledu pisanog rada čiji je autor ethno-glazbenik i istraživač gornjopoljičke tradicije Goran Mikas koji je rad pretvorio u predavanje uz potporu udruge Val Kulture i dr. sc Lidije Bajuk.
OD CVITNJAKA DO CVITNJAKA
Pripreme za najvažniji dan poslije blagdana Sv. Jure koji je zaštitnik svih Poljičana počinju već tjedan dana prije blagdana rođenja Sv. Ivana Krstitelja koji je u narodu još poznat kao i Ivan Cvitnjak (Gornja Poljica) ili Sv. Ivan Cvitnjak (Srednja i Donja Poljica) no izraz "svitnjak se uvukao i u pojedine gornjopoljičke zaseoke.
Prvi i najvažnije je bilo samo slaganje tj priprema Cvitnjaka koji se sastoji od tankih grana grabova drva (brstina) suhog lozja itd,u visini do 3 metra te u širinu 5 do 6 metara u stožastom obliku (u nekim dijelovima Gornjih Poljica je to samo simbolična nakupina suhe trave).
Na sam dan paljenja Cvitnjaka, dakle 23. lipnja, svako pleme u selo je imalo već pripremljen "stog" suhih grana na mjestu koje je bilo određeno za Cvitnjak (u zaseoku Vela Njiva svako pleme je imalo mjesto gdje bi se oko vatre okupljalo samo to pleme).
U predvečerje bi se svi pripadnici plemena okupili oko svog Cvitnjaka a zapaliti ga je mogao samo najstariji član plemena tj. djed (did) ili prvi stariji iza djeda a dok bi vatra gorjela pjevale su se najčešće pjesme rugalice upućene okolnim plemenima ali bez zamjerki. Kada bi vatra splasnula i ostala samo žar oni hrabriji bi ga preskakali praćeni pjesmom drugih članova koji su pljeskali rukama te pjevali pjesmu OD IVANA DO IVANA GRE DA ME(NAS) NOGE NE ZABOLE te tako prizivali zdravlje tijekom čitave godine. Gledalo se čiji Cvitnjak ima veće cvitove (ostaci užarenih grančica koji su letjeli i po nekoliko metara u vis prema noćnom nebu, a vjerovalo se kako onaj Cvitnjak čiji cvitovi lete ravno prema nebu nosi bogatu žetvu.
U jutro 24. lipnja djeca bi obilazila zgarište te bosonoga hodala po pepelu (čepanje luga) u krug iz sredine prema rubu te pjevala "OD IVANA DO IVANA GRE DA NAS NOGE NE ZABOLE", a djevojke bi požurile do najbližeg izvora vode ili do Cetine te se umivale u vodi vjerujući kako će tako ostati lijepe.
Sve je povezano sa praslavenskom mitologijom
No ako pomnije pogledamo te usporedimo običaje sa slavenskom mitologijom vidimo kako se radi o štovanju Božanske Svadbe. Sljedeći tekst donosi moje osobne zaključke.
Iako je poznat kao Svitnjak postoje indicije kako je naziv Cvitnjak onaj izvorni naziv koji je zamijenio naziv Svitnjak. Slušajući tekstove vrlo lako se može zaključiti kako je sami obred žrtva paljenica posvećena mitskom događaju Božanske Svadbe između Ivana (Jarilo, Jure) i Mare (Morane), no uspoređujući oblik i proporcije Cvitnjaka u Gornjim Poljicima s krošnjom staroslavenskog Stabla Svijeta (Axis Mundi) čiju simboliku nalazimo i u stogu sijena što je potvrđeno od raznih etnologa dobit ćemo također stog sijena ali ovaj put načinjen od materijala suhih grana koji svoj oblik dobiva tek u noć kada se upali vatra i kada dobijemo vatrenu krošnju s iskricama koje bi mogle predstavljati onu suhu motku na stogu sijena tj. suhu granu na stoluje sam vrhovnik Perun.
No tekstovi i zapisi u Gornjim Poljicima nam donose i tragove konjanika izgubljenog u noći nakon bitke i koji traži svoju nevjestu Maru pa je moguće kako je Cvitnjak imao i namjenu putokaza ženiku u kojem smjeru se nalazi grad(dvor) gdje ga čeka njegova nevjesta.
