Simon Kuper autor nogometne Biblije Soccernomics, bestsellera NY Timesa, i mnogih drugih klasika o nogometu putem videolinka razgovarao je sa Zvonom Bobanom i Branko Milanovićem, srpsko-američkim stručnjakom za ekonomiju, jednim od vodećih eksperata u svijetu za pitanja siromaštva, nejednakosti i razvoja. Milanović je profesor na njujorškom sveučilištu City University of New York i veliki je nogometni fan.

Boban i Milanović razgovarali su o svojim uspomenama na raspad Jugoslavije i odgovorili na pitanje može li nam nogomet pomoći da shvatimo što se dogodilo. Priča o raspadu Jugoslavije u krvavom ratu i konflikt među susjedima tema je koja i danas intrigira mnoge jer ne razumiju što se dogodilo. Kuperovi gosti razgovarali su o odnosima između Srba i Hrvata danas te u vremenu kada je počeo rat na Balkanu.

U tom kontekstu, neodigrana utakmica Dinama i Zvezde u Maksimiru 1990. uzima se kao opće mjesto.

Boban, svjetski prvak s mladom ekipom Jugoslavije u Čileu 1987., u neredima prije utakmice udario je koljenom milicajca Rafika Ahmetovića koji je pendrečio navijača Dinama. Nakon toga je ušao u svlačionicu Zvezde, prisjeća se, jer tamo su također bili njegovi prijatelji.

Boban je više puta govorio o ovom događaju te inzistira da on nije junak, već je to primjerice Kujtim Shala, koji je cijele sezone trpio monstruozne uvrede na gostovanjima po cijeloj Jugoslaviji, piše Index.hr.



“Imao sam predivno djetinjstvo u malom mjestu. Stalno smo bili na ulici, igrali nogomet, bavili smo se sportom. Takav je bio život u Jugoslaviji. Tada se ne pitaš u kakvoj državi živiš. Bili smo djeca. Kasnije su se pojavila neka pitanja, posebice o slobodi, o slobodi izražavanja. Zašto ne mogu reći ono što mislim? Zašto mi to netko brani? S druge strane je bilo i pozitivnih stvari u bivšoj državi”, govorio je Boban i pojasnio da se u Jugoslaviji nije smjelo ono osnovno – izraziti pripadnost svom narodu.

“Nije se smjelo biti Hrvat, nismo se smjeli nadati da ćemo jednog dana imati slobodnu Hrvatsku. U Jugoslaviji je bilo puno dobrih stvari, to treba uvažiti i znati. Režim je ulagao u sport i obrazovanje, ali normalno je da želiš biti ono što jesi. Moja obitelj je sanjala o slobodnoj Hrvatskoj i to smo željeli. Htjeli smo barem mogućnost da se izrazimo kao ljudska bića”, rekao je Boban.

Francuska ’98. nastala je u Čileu, tamo smo vidjeli da možemo rušiti Brazil i Njemačku

S ponosom je igrao za Jugoslaviju, nazivao ju je svojom reprezentacijom, zlato sa SP-a u Čileu jedan je od najdražih trenutaka u karijeri Zvone Bobana.

“Igrao sam za Jugoslaviju sa svom snagom i ponosom. To je bila moja reprezentacija. Zlato u Čileu bilo je više od sna, nešto nevjerojatno. Ostali smo prijatelji, bez obzira na političke okolnosti, povijesne tragedije, rat i sve ostalo. Bili smo suigrači, oni su bili Srbi, ja sam Hrvat, neki ljudi su se osjećali kao Jugoslaveni. Na terenu smo bili kao jedno”, ispričao je Boban i podvukao:

“Hrvatska je svoj uspjeh ’98. godine stvorila u Čileu ’87. Šuker, Jarni, ja, Prosinečki i ostali tamo smo dobili ideju da možemo rušiti Brazil i Njemačku. Izgubili smo kompleks male nacije. Druga stvar koja nas je nosila bila je patnja naših ljudi u domovini. Željeli smo platiti cijenu za naše privilegije, imali smo sve, a naši ljudi su bili u ratu, imali smo golemu odgovornost. Nosila nas je njihova patnja. Političari su nas malo iskorištavali, ali to je njihov način života, oni žive od iskorištavanja drugih.”

“Domoljubne ideje su dio mene”

Na Maksimiru 13. svibnja 1990. godine Boban se borio za ideale. Kaže da je radio isto što i tisuće drugih.

“Ne želim povijesno suditi o uzrocima raspada, ali jedan od jačih razloga je sigurno ekonomski. Režim nije htio prihvatiti nove ideje. Cijeli život sam pokušavao izbjeći tu temu, o 13. svibnja 1990. Bio sam jedan od tisuću koji su napravili nešto za ideale. To je bio hrabar potez protiv režima i tako smo to osjećali. Ništa više. Vidio sam što se događa na stadionu, bila je to velika nepravda i samo sam reagirao. Nakon sukoba s milicajcem sam ušao u svlačionicu Zvezde, tamo su svi bili moji prijatelji. Rekao sam im da se ne brinu i da će normalno doći kući. Uvijek sam pokušavao raditi stvari kao čovjek, ali imam svoje ideale i ideje. Domoljubne hrvatske ideje dio su mene cijelog života. Ne smatram Hrvate boljima od drugih, nego ih samo smatram svojima. Baš ništa više”, objasnio je Boban.

Udaranje milicajca nije bio potez protiv Srbije, već protiv režima”, dodao je.

“To nije bio potez protiv Srbije, nego protiv režima. Srbija nije imala veze s tim”, odgovorio je Boban.

Tvrdi da nikad u životu nije osjetio u odnosu s nekadašnjim suigračima, bivšim Jugoslavenima ili Srbima, da ga netko mrzi jer je Hrvat.


Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
1
Hmmm
1
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime