Kad god se u nekom društvu pokrene razgovor o prehrani, pogotovo o biljnim namirnicama, neizbježan komentar je da voće i povrće više nije kao prije. Čest stav je da više nema ni mirisa ni okusa, a izgledom sve više podsjeća na one plastične setove kakvi se mogu naći u svakoj bolje opremljenoj trgovini dječjih igračaka.

Uvjereni u štetnost modernih namirnica i zabrinuti da njihova djeca neće dobiti one iste hranjive sastojke kakve su oni dobivali iz povrća i voća u vrijeme svog djetinjstva, brojni stanovnici gradova ‘bježe’ na selo.

Istu ideju imali su Splićani Hrvoje Bota i njegova supruga Ivana kada su prije pet godina na imanju Ivanine obitelji u Aržanu krenuli u sadnju permakulturnog vrta.

– Pokretač nam je bio briga za vlastito zdravlje i prehranu, ali kad su došla djeca shvatili smo da nema više čekanja, jer želimo da jedu zdravu i kvalitetnu hranu. Malo pomalo smo počeli uzgajati većinu hrane koju jedemo, nabavljati sjeme starih sorti, kompostirati sav bio otpad, energiju koristiti što racionalnije i jednostavno se osjećamo puno bolje – objašnjava Hrvoje.

 

Nakon što se čovjek poveže s prirodom, teško se vratiti u grad

Obitelj Bota još uvijek živi i radi u Splitu, ali svaki slobodan trenutak provode na selu.

– U stvari smo sve više srcem i tijelom na selu, a ovdje smo, moglo bi se reći, na sezonskom radu. Ne odemo više samo vikendom, već budemo po cijelo ljeto. Plan nam je s vremenom se potpuno preseliti, uzeti malo veću zemlju, pokrenuti ozbiljniju farmu, ali to su tek planovi. Super je biti gore, jer čovjek se nekako poveže s prirodom, počne ići u gljive i planinariti. Korak po korak cijela se percepcija promijeni. Teško se poslije toga vratiti u grad – govori.

Hrvoje je kao dijete jako puno vremena provodio s bakom i djedom na selu, pa mu bavljenje poljoprivredom i nije strano. No, ovo mu je bio prvi susret s permakulturom, za koju kaže da je pomalo apstraktan pojam koji nije lako objasniti, ali sukus je da sve u prirodi ima svoju svrhu, čemu se čovjek treba prilagoditi, a ne zatirati sve pred sobom za neke svoje sitne koristi.

– Volim pojednostavniti i reći da je permakultura život u skladu s prirodom i prirodnim načelima. Na neki način pametno i održivo posložiti resurse koje imamo, da na jednom mjestu imamo i hranu i energiju, i sve ostalo što nam je potrebno za život. Naš vrt izgleda kao jedna velika džungla puna života, baš kao što je u prirodi, na primjer, šuma, gdje ne raste samo jedna vrsta bilja, već sve što tu može uspjeti, a svaka biljka ima neku svoju svrhu. Isto vrijedi i za kukce i druge životinje. Ljudi misle da ih moraju ukloniti, pa naprave još gori problem. Kad krenete u to shvatite da kukac nije štetnik kojeg se treba riješiti, već ima neku svoju ulogu u ekosustavu – kaže.

Životinje kao da su osjetile da su u vrtu obitelji Bota dobrodošle. Kratko nakon sadnje baš kao na Noinu arku, u vrt su počeli pristizati kukci, gušterice, žabe, ježevi, pa i kolibrići, oduševljeno prepričava Hrvoje.

– U tom momentu priča postaje stvarno zanimljiva. Usred ljeta, posvuda suša, ostali vrtovi i njive ‘pustinja’, a u našem vrtlu cvjeta život. I neka pojedu što im treba, nama to ne smeta, jer treba shvatiti da će neki postotak svega što sadimo biti ili pojeden ili neće uspjeti. Kukci zapravo pomažu i kontrolirati biljke, oprašiti ih i slično. I zašto se od njih ne bi i nahranili, a onda kad zatvore svoj ciklus i uginu, postaju hrana biljkama. Treba gledati više dugoročno, a ne samo u stilu “pojeli su mi nešto, sad ćemo ih poprskati”.

Stare sorte su otpornije i daleko ukusnije od modernih

Ovakav pristup obitelji Bota omogućio je da preko 90 posto prehrane sami uzgoje. Danas u vrtu imaju od 30 pa do 70 vrsta povrća, voća, cvijeća, začina i drugih biljaka. Radi se uglavnom o starim sortama koje su se, kaže Hrvoje, pokazale puno otpornije nego ove moderne. A uvjerili su se i da ne donose ništa manji urod od kupovnih.

– To je za nas bilo jedno veliko otkriće. Stare sorte su se prirodnom selekcijom kroz godine prilagođavale okolini u kojoj rastu, pa su dosta otpornije. Osim toga, puno su ukusnije. Što se tiče uroda, jako se često opravdava da moderno sjeme ima veći prinos, ali nama se to u praksi nije pokazalo – objašnjava i dodaje kako u svom vrtu uzgaja stare sorte iz Hrvatske, ali i drugih krajeva svijeta poput lubenica iz Iraka, krastavaca iz Japana i slično.

Kako bi stare sorte bile dostupnije svima, nedavno je Hrvojeva udruga “Permakultura Dalmacija” u suradnji sa Zelenom mrežom aktivističkih grupa (ZMAG) iz Vukomerića pokrenula projekt osnivanja prve hrvatske Društvene banke sjemena.

– Ideja je da se omogući pristup i korištenje lokalnih tradicijskih sorti svima, na način da se dobije dio sjemena uz obavezu da se razmnoži i da se pola vraća natrag u banku. Na taj način povećava se fundus i širi krug ljudi koji je koriste. U odličnoj smo suradnji s udrugom “Arche Nova” iz okolice Beča, koja je prikupila 400 tradicijskih sorti, a nama su donirali 125. Prije toga smo u Hrvatskoj uspjeli prikupiti 21 sortu, pa već imamo zavidan broj, ali pozivamo sve ljude koji imaju sjeme starih sorti da se uključe u rad udruge i pomognu razvitak banke – poziva Hrvoje. Napominje kako se bilo tko spreman za suradnju ili učenje o permakulturi i starim sortama može obratiti udruzi putem Facebook stranice “Permakultura Dalmacija”.

“Pažljivo gledaj što u vrtlu ne raditi”

Za kraj smo Hrvoja upitali koliko je zapravo teško započeti vlastiti vrt s obzirom da mnoge od te ideje odvrati dojam da uzgoj povrća i voća zahtijeva zaista puno vremena i rada, što si s današnjim užurbanim načinom života jednostavno ne mogu priuštiti.

– To ovisi o pristupu. Jedan pristup je krenuti bez znanja i razumijevanja. Naravno, bit će tu puno grešaka, pa je to jedan samoregulirajući proces. Osoba će ili odustati ili s vremenom naučiti. Drugi je pristup završiti tečajeve iz permakulture. S tim nekakvim dodatnim znanjem je lakše, jer na našim tečajevima i radionicama novi poljoprivrednici nauče da se ne isplati ulagati puno energije u, na primjer, stalno zalijevanje, ako je vanka toliko vruće da sve ispari. U tom se slučaju više isplati uložiti vrijeme i energiju u kompostiranje, povećanje organske tvari u tlu, pokrivanje travom ili kartonom… Znači, nešto što traži energiju i vrijeme, ali će dugoročno biti isplativo. Mi tako razmišljamo, pa nam je iz godine u godinu sve lakše, a klasičan pristup je svake se godine ubit’ od posla pa ako uspije uspije, ako ne ne – govori Hrvoje.

Na pitanje znači li to da ne preporučuje samo prekopati zemlju i saditi, odmahuje glavom.

– Ma kako ne bih, preporučio bih, samo neka su u vrtlu što više, u najmanju ruku će se osjećati bolje. A s vremenom će shvatiti koji im pristup bolje odgovara. U permakulturi i jest najvažniji taj moment promatranja: je li biljka na dobrom mjestu, ima li dovoljno hlada, ima li sunca, koje susjedne biljke joj smetaju, koje ne i slično. Kako je kazao jedan poznati permakulturaš: “Pažljivo gledaj što u vrtlu ne raditi”, odnosno, promatranjem ćeš shvatiti kako što manje bespotrebno trošiti energiju, a postići najveći učinak.

Svi koji su zainteresirani za tečajeve i radionice o permakulturi ili općenito rad udruge sve informacije i kontakte mogu pronaći na Facebook stranici “Permakultura Dalmacija” ili istoimenoj web stranici.