Znanstvenici razvili revolucionarnu terapiju koja koja bi mogla dovesti do lijeka za dijabetes

Znanstvena zajednica sa zanimanjem prati vijesti iz Kine, gdje su istraživači, u sklopu nacionalnog projekta regenerativne medicine, razvili terapiju matičnim stanicama koja pokazuje izniman potencijal u liječenju, pa čak i potpunom uklanjanju, dijabetesa tipa 1 i 2. Rezultati su objavljeni u sklopu istraživanja provedenog od strane Shanghai East Hospital i Nacionalnog centra za translacijsku medicinu, a temelje se na korištenju induciranih pluripotentnih matičnih stanica (iPSC) za izgradnju vlastitih, funkcionalnih otočića gušterače kod pacijenata oboljelih od dijabetesa.

Metoda uključuje uzimanje masnog tkiva od samog pacijenta, koje se zatim u laboratorijskim uvjetima reprogramira u pluripotentne stanice. Te se stanice dalje razvijaju u specijalizirane stanice koje proizvode inzulin, a zatim se ponovno vraćaju u tijelo bolesnika, gdje preuzimaju funkciju endokrinog dijela gušterače. Budući da se radi o autolognim stanicama, imunosni sustav ih ne odbacuje, čime se izbjegava potreba za imunosupresivima, a time i brojni nuspojavni rizici transplantacijske medicine. Pritom je riječ o inovaciji koja ne zahtijeva donorske organe, što dodatno skraćuje i pojednostavljuje proces liječenja.

Prvi rezultati izazvali optimizam i nelagodu

U prvim kliničkim slučajevima koji su procurili u javnost, zabilježeni su izuzetni rezultati. Dvadesetpetogodišnja pacijentica s dijabetesom tipa 1 uspjela je potpuno prestati s inzulinskom terapijom unutar 75 dana od tretmana, dok je šezdesetogodišnji muškarac s dijabetesom tipa 2 postigao istu razinu stabilizacije šećera unutar 11 tjedana, bez povratka na terapiju više od godinu dana nakon intervencije. Ovakvi podaci izazvali su val optimizma, ali i brojne reakcije u globalnom medicinskom i industrijskom sektoru.

Dok pacijenti i stručnjaci s velikim zanimanjem prate napredak istraživanja koje bi moglo značiti kraj za jednu od najraširenijih kroničnih bolesti današnjice, drugi ne dijele to oduševljenje. Farmaceutska industrija, osobito ona usmjerena na proizvodnju i distribuciju inzulina, pokazuje tihu, ali jasno prepoznatljivu nelagodu. Naime, samo u Sjedinjenim Američkim Državama tržište inzulina generira godišnje više od 20 milijardi dolara prihoda. U takvom modelu, terapija koja se provodi jednom i trajno uklanja potrebu za dnevnim doziranjem lijekova predstavlja prijetnju doslovno temelju poslovnog modela.

Industrijski otpor i mogući pokušaji blokade

Zato mnogi stručnjaci i analitičari upozoravaju da će ova kineska terapija, bez obzira na znanstvenu utemeljenost, vrlo vjerojatno naići na ozbiljne prepreke. Radi se, prije svega, o regulatornim zavrzlamama, birokratskim usporavanjima, ali i zakulisnim pokušajima diskreditacije ili kontrole tehnologije putem patenata i licenciranja. Ovakvi scenariji nisu neuobičajeni kad je riječ o terapijama koje ugrožavaju višegodišnju dominaciju postojećih lijekova na tržištu. Povijest lijekova protiv hepatitisa C, gdje su visoki troškovi liječenja umjetno održavani godinama unatoč postojanju djelotvorne terapije, dobar su primjer dinamike između inovacije i industrijske politike, javlja EngineErine.

Dodatnu složenost situaciji daje i činjenica da terapija dolazi iz Kine. Već i sama geopolitika pridonosi tenziji – farmaceutski razvoj tradicionalno je bio domena zapadnih istraživačkih centara, a iznenadni znanstveni pomak iz Pekinga nosi potencijal da preokrene globalne odnose moći u području zdravstva. U slučaju da Kina terapiju brzo učini dostupnom unutar vlastitog zdravstvenog sustava, dok se zapadne zemlje odupiru ili odugovlače, postavlja se pitanje hoće li milijuni pacijenata u ostatku svijeta ostati uskraćeni za dostupnost zbog političkih ili gospodarskih interesa.

Lijek za bolest ili privilegij za bogate?

Unatoč svemu, kineski istraživači najavili su da će terapija uskoro ući u sljedeću fazu širokih kliničkih ispitivanja, uz ubrzanu proceduru odobravanja koju nadgleda Nacionalna uprava za lijekove Kine. Istovremeno, sve je više međunarodnih znanstvenih institucija koje traže suradnju, a čak su i neki europski medicinski centri izrazili spremnost na testiranja i prijenos znanja.

Međutim, postavlja se niz važnih pitanja na koja znanstvena zajednica još nema potpune odgovore: koliko će dugo transplantirane stanice održavati funkciju proizvodnje inzulina, hoće li biti potrebne ponovljene terapije, koliki su stvarni dugoročni rizici i može li se ovakav proces masovno i održivo provoditi unutar javnih zdravstvenih sustava. Sve to bit će jasno tek kroz godine sustavnog praćenja i rigorozne evaluacije.

No možda i najvažnije pitanje ne tiče se znanosti, nego politike i društva: hoće li ovaj potencijalni lijek ostati dostupan svima, ili će postati privilegija onih koji si ga mogu priuštiti? Terapija koja obećava izlazak iz cjeloživotne ovisnosti o inzulinu zaslužuje biti više od vijesti dana. Ona bi mogla redefinirati pojam kronične bolesti, ali i natjerati cijeli zdravstveni sustav – i farmaceutsku industriju – da se suoče s vlastitim prioritetima. Jer ako se pokaže da izlječenje postoji, ali se skriva ili koči radi profita, tada medicina prestaje biti služba ljudima i postaje alat tržišne kontrole.