Splitski svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama, don Ante Žderić, u svojoj novoj Facebook objavi osvrnuo se na temu žrtava na Bleiburgu.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
"Nisam sklon pisanju i komentiranju o temama oko kojih se vode politički obojene, emocionalno nabijene i time neobjektivne polemike koje, budući da su takve, nikad ne donose ništa dobra, a u našem društvu samo produbljuju podjele čije su posljedice nesagledive. Ipak, na poticaj drage mi osobe, nekoliko riječi i o toj temi.
Nedavno sam se osvrnuo na Dan pobjede nad nacizmom/fašizmom (09. svibnja 1945.). U tom sam postu istaknuo činjenicu da je prostoru bivšeg Istočnog bloka (istočno od poteza Baltik - Trst) 1945. jedna ideologija zamijenila drugu, komunizam je došao na mjesto nacizma. Perfidnost komunizma (kojeg je jasno osudio sav svijet i samo Vijeće Europe) posebno se ogleda u tome što se neprestano pokušavao prikazati s ljudskom maskom, kao sustav koji će svijetu donijeti pravednije društvo. Ustvari, bio je ideologija koja je na vlast došla silom i koja je iza sebe ostavila milijune mrtvih i neizmjerne patnje nebrojenih. Sve - "U ime naroda!" Valjda se mislilo da plašt naroda pokriva i opravdava zločin i diktaturu.
Kraj Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije doveo je do instrumentaliziranja antifašističke borbe. Borba za slobodu i demokraciju predstavljena je i interpretirana kao borba za komunizam. To je bila prva laž. Moji časni preci u Dalmaciji su se borili protiv talijanske i njemačke okupacije, protiv čizme Karađorđevića, a ne za Tita i Staljina!!!
Zatim je uslijedila odmazda. Bleiburg je simbol za smaknuća od svibnja 1945. svih onih koje je kraj rata zatekao na poraženoj strani. Tko su oni bili?! Vojnici mahom unovačeni silom koja Boga ne moli. I civili. Ne vjerujem da je među njima bilo zločinaca koji su tijekom rata ubijali u logorima u Jasenovcu, Gradišci ili po Kordunu i Lici. Takvi su na vrijeme pobjegli tzv. "štakorskom linijom". Ako je na Bleiburgu i bio netko tko je u ratu okrvavio ruke, nadolazeći sustav ga je trebao suditi. Kao što su bila suđenja u Nürnbergu i Tokiju. Ali taj sustav nije bio demokratski. Ni iz bliza. Zato suđenje i nije dolazilo u obzir. A ako ih je bilo, bila su montirana u klasičnoj ideološkoj maniri. Svi su poraženi, pravi ili krivi, završili u rovovima i jamama. Jer ideologija nema mjesta za suđenje i istinu. Ona svoju istinu nameće metkom u potiljak. Zato je Bleiburg simbol stradanja tolikih čija je jedina "krivnja" bila što su nosili etiketu poraženih. Oni su platili kaznu koja je, zapravo, trebala stići zločince koji su pobjegli.
Namjerno ne govorim o broju stradalih. Bilo bi veliko zlo da je ubijen i samo jedan čovjek, a kamo li toliki. Osobno poznajem barem desetak ljudi čiji se očevi, djedovi i braća nisu nikad vratili s Bleiburga. Na moje pitanje što su takvi bili u onom ratu, odgovor je mahom bio "mobiliziralo ih". Pitanje broja stradalih ostavljam kolegama povjesničarima i arheolozima. Političarima ne bih dao ni blizu pristupiti jer je nepoznat broj žrtava uvijek zahvalan materijal za manipuliranje. Žrtve Bleiburga bile su trostruke žrtve - žrtve sustava koji ih je koristio i žrtve sustava koji ih je pogubio te žrtve nametnute šutnje kroz 45 godina represije. U novije ih se vrijeme ponovno "ubija" radi sitnih političkih interesa.
Zločin je opravdavati zločin, ma s čije god strane počinjen. Zločin je šutjeti o zločinu.
Mi živimo u do dna iskvarenom društvu u kojem svaka strana želi pokazati da je "više u pravu" manipulirajući brojevima žrtava. Što im je broj veći, to bi im "argument" trebao biti vjerodostojniji. Samim time, broj žrtava druge strane mora biti manji, kako bi druga strana bila raskrinkana kao manipulatorska. To je bolesna logika dostojna teatra apsurda koji je, na žalost, naša stvarnost. Žrtvama ćemo omogućiti mir koje zaslužuju tek kad ih oslobodimo politike i ideologije, a njihova stratišta prepustimo stručnjacima koji će, znanstvenim principima, otkrivati punu istinu o njihovom stradanju.
Ako trebam birati stranu, biram stranu žrtve. Biram stranu nevino ubijenog, bio on Srbin zaklan u Jasenovcu ili Hrvat ubijen metkom u potiljak u Hudoj jami. Majka Srpkinja i majka Hrvatica jednako su plakale za svojim sinom. To kao čovjek, Hrvat, kršćanin i svećenik dugujem svakoj žrtvi radi mira i sreće generacija koje dolaze." - napisao je danas don Ante Žderić.
