Mateo Dodoja je 15-godišnji Dugogopoljac, koji je do 26. srpnja prošle godine imao sasvim normalno odrastanje i djetinjstvo.
Nažalost, tog kobnog dana dogodila se velika nesreća na splitskim Bačvicama. Mateo je tijekom kupanja sa svojim prijateljima skočio u plićak te se teško ozlijedio. Slomio je vratni kralješak te se od tada kao lav svakodnevno bori za svoje ozdravljenje.
Više od mjesec dana je proveo u splitskom KBC-u, a sada se nalazi u Poliklinici Glavić u Zagrebu, gdje naporno vježba kako bi ozdravio i vratio se u svoje Dugopolje.
"Došlo je do nagnječenja leđne moždine"
S njim su majka Maja i tata Goran, a mi smo nazvali Gorana, koji je spremno pristao porazgovarati s nama o zaista velikoj nesreći koja je zadesila njegovu obitelj. Unatoč svemu, optimizam kojim zrači ovaj čovjek je nevjerojatan.
- Jednostavno je skočio, nije gledao kolika je dubina i nakon par sekundi je završio u moru. Odmah smo se čuli s prijateljima, koji su rekli da je malo razbio glavu i da idu na prvu pomoć. Istog časa supruga je otišla u bolnicu i nakon nekog vremena ju je pozvao doktor. Odmah je znala da nešto nije kako treba - prisjeća se tog dana Goran.
Ipak, u svemu tome nalazi i nešto pozitivno.
- Mateo je nakon sat vremena već bio na operacijskom stolu. Zahvat je trajao oko pet sati. Bilo je veliko iščekivanje i rekli su nam da je sve dobro napravljeno. Odmah su rekli koliko su ozljede ozbiljne. Došlo je do nagnječenja leđne moždine. Automatski je ostao bez osjeta u rukama i nogama - govori nam.
Mateo je bio pri svijesti.
- Kada ga je čovjek izvadio iz mora, dao im je šifru od mobitela da nas nazovu i sve je komentirao. Je li on znao kakve su tada ozljede ne znam. Ne volimo ga ispitivati. Kada priča o tome, priča jer to on sam želi. Pozitivan je, borac, vježba i radi. Prvi put kada smo ga vidjeli na dječjoj intezivnoj njezi bilo je teško za gledati. Ne daj Bože nikome - priča Goran.
Mateo je oko mjesec dana bio na dječjem odjelu intezivne njege u KBC-u Split. Za medicinsko osoblje ima samo riječi hvale.
- Stvarno su prekrasni. Vode brigu o pacijentima kao da su njihova djeca - zahvalan je Goran.
Nakon toga uslijedila je nova faza oporavka. Otišli su u Varaždin, gdje nije bilo sve tako sjajno.
- Tamo smo bili oko pet mjeseci. Dovezli smo ga gore i supruga je bila s njime. Mi smo ostali vani i tako je bilo pet mjeseci. Da stvar bude gora, mjesec dana su bili na covid odjelu. On je bio pozitivan bez simptoma, ona negativna, a mjesec dana su dijelili sobu od pet kvadrata. Baš jedno ružno iskustvo - ispričao nam je.
"Treba raditi, vježbati i vjerovati"
Nije više mogao čekati jer zna da je svaki dan za njegovog sina od neprocjenjive važnosti. Ozljede zahtijevaju svakodnevan rad i slamku spasa su pronašli u već spomenutoj zagrebačkoj poliklinici.
- Kontaktirao sam ih na preporuku i upitao ih bi li mogli nastaviti tamo rehabilitaciju, ali nije bilo sve lako. Pratili su ga i drugi problemi, koji su nastajali kao posljedica bolesti. Kada sam vidio da se gore čeka iz dana u dan da se počne nešto raditi i vježbati, odlučio sam ga odvesti u Zagreb. Našli smo stan u blizini poliklinike i nastavili tamo s rehabilitacijom. Naravno, liječenje smo sami plaćali, kasnije nam je uskočila i obitelj. Pokrili smo dobar dio troškova - priča nam.
Naravno, liječenje je iznimno skupo, ali...
- Nije skupo ako se radi s njim. I ne samo s njim, nego sa svim pacijentima. On tamo svaki dan dobije što mu treba i zadovoljni smo - govori Goran.
Veliko srce pokazali su i njegovi Dugopoljci. Pokrenuli su donacijsku akciju, kako bi se Mateu pomoglo i samoj obitelji olakšalo u situaciji u kojoj se nalaze.
- Mateo je par godina igrao rukomet. Njegov trener Tiho Mustapić je i prije htio da se napravi akcija pomoći. Rekao sam mu da sačekamo jer još uvijek sve pokrivamo, ali on me opet nazvao nedavno. Rekao je da počinju turniri i da bi on stavio kutiju u koju bi se ubacivali prilozi za pomoć. Nakon toga je Općina stala iza toga te brojni dobri ljudi. Sve što se uplati, potrošit će se na ono za što je namijenjeno. Ja bih najviše volio da njemu ništa od toga ne bude trebalo i da se rasporedi na druga mjesta gdje je potrebno - zahvalan je Goran.
Upitali smo koliko je Mateo napredovao.
- Svaki dan sam s njim i vidim napredak. Meni je napredak da on digne ruku i zadrži je 30 sekundi do minute u zraku. Do prije par mjeseci nije mogao jedva je i dignuti. Ovo su specifične ozljede i sigurno će trebati i godina oporavka. Nitko ne može garantirati da će on za dvije, tri ili pet godina stati na noge. Treba raditi, vježbati i vjerovati - jasno nam govori.
Nažalost, jedne činjenice je postao svjestan u ovoj teškoj životnoj situaciji.
- Jedina manjina u Hrvatskoj su osobe s invaliditetom i djeca s posebnim potrebama. Nemaju nikakva prava i to sam vidio sada s mojim sinom. To sam vidio i na iskustvima drugih ljudi koje sam upoznao zadnju godinu dana. To je ajme majko. Ljudi nemaju ništa. Ne mogu čekati s malim sto godina da se nešto pokrene. On sada treba raditi, vježbati i dobiti rezultat. Ovo je stvarno dugoročna borba i nemamo vremena čekati - pomalo tužnim glasom je ovo izgovorio.
Na kraju je uputio zahvalu.
- Prvo, svima koji nas prate u ovome i koji oduzimaju od sebe da bi nama pomogli. Hvala svim doktorima u KBC-u Split, koji su radili s Mateom. Stvarno su se postavili kao da je njihovo dijete. Hvala i gospodinu Anti Ćubeliću, koji je prvi priskočio u pomoć, okrenuo ga u moru i tako spriječio ne daj bože da se uguši - zaključio je Goran.
Računi za uplatu: žiro HR 2123900013102610162; devizni HR 7023900013222439394
