Mnogi se roditelji osjećaju povrijeđeno kada im odrasla djeca na poruke odgovaraju kratko, površno ili uopće ne odgovaraju. No prema psihologu i terapeutu Jeffreyju Bernsteinu, smanjena komunikacija u većini slučajeva ne znači da su djeca prestala mariti, nego je češće riječ o potrebi za samozaštitom, osobito kada donose životne odluke s kojima se roditelji ne slažu.
"Povlačenje iz komunikacije može nastati kada se odrasla djeca osjećaju pod pritiskom, osuđeno ili emocionalno ucijenjeno, čak i ako roditelji to ne namjeravaju. Roditelji često pogrešno misle da ih djeca žele kazniti, dok ona zapravo pokušavaju zaštititi sebe. Čak i kad roditelji žele pomoći, zaborave koliko je važno da djeca sama uče iz vlastitih pogrešaka", pojašnjava Bernstein za Psychology Today.
Roditelji, kaže Bernstein, često šalju poruke iz tjeskobe, a ne iz stvarne povezanosti. Ako se odrasla djeca osjećaju neviđeno, nesaslušano ili emocionalno zanemareno, manja je vjerojatnost da će na takve poruke odgovoriti. Rečenice poput: „Nisam te dugo čuo“, „Jesi li dobro?“ ili „Jesam li učinio nešto pogrešno?“ mogu djelovati kao emocionalni pritisak i dodatno opteretiti odnos.
S druge strane, poruke koje dolaze iz blage, iskrene znatiželje mogu pomoći jačanju povezanosti, čak i ako dijete odmah ne odgovori. Primjeri takvih poruka su: „Danas sam razmišljao o tebi i pitao se kako si“ ili „Bez pritiska da odgovoriš — samo da znaš da mislim na tebe“.
„Umjesto dubljih pitanja ili pokušaja započinjanja ozbiljnog razgovora, bolje je da poruke budu način za izgradnju povjerenja i smirene povezanosti“, zaključuje Bernstein.
