Kada se krajem 1977. godine u izlozima knjižara pojavila najnovija monografija crteža Ivana Lackovića, ljubitelji naivnog slikarstva bili su impresionirani monumentalnošću Lackovićeva slikarskog opusa. Ivan Lacković svrstan je u krug Hlebinske slikarske škole po mnogo čemu drugačiji od mnogih svrstanih u taj krug. Lacković je poeta, i to izuztan u čijem je djelovanju hrvatska umjetnost dobila zasiguro velikog predstavnika, i e> nam bude dopušteno konstatirati i-najvećeg.
Anatol Jakovski: »Lacković, htjeni to ili ne, je sada najbolji crtač đu nivnim slikarima cijelog svijeta. I zaista, imena najvećih svjetla poznavatelja naivne umjetnosti koja su dala svoja meritorna mišljenja govore u prilog ovoj tvrdnji. Na brojnim izložbama širom svijeta Lacković pobire lovorike: Koeln, Pariz (Galerija Mona Lisa), Bremen, Laval Manster, Hanover, Torino, Rim. Amsterdam, Karakas, Milano, Tuluz, New York, London, Beč, Stockholm. Berlin, Varšava i i mnogi drugi gradovi svijeta u |ima je izlagao svoje radove, dočekali su i ispratili Lackovića kao velikog slikara današnjice.
Dio života
Tko je Lacković?
Ivan Lacković Croata rođen 1932. godine u mjestu Batinska u zemljoradničkoj obitelji. Do 1952. godine živio je u rodnom selu baveći se zemljoradnjom a u slobodnim trenucima slika. Godine 1956. otkriva ga prof. Dragutin Ančić, u čijoj organizaciji biva predstavljen na slikarskim susretama u Pitomači. Nedugo nakon toga Lacković odlazi u Zagreb, zapošljava se na pošti, istovremeno radi svoje nove crteže. Poduku dobiva od velikog slikara Krste Hegedušića. Tema gotovo svih slika su sela u Podravini i ljudi u njima, njihovi običaji, krštenja, rođenja, smrt, običaji. U nizu susreta znali smo dugo pričati. Godine 1978 pripremao sam tekst za sarajevski Svijet o velikom Podravcu, o njegovim nadanjima i maštanjima.
Već dva desetljeća živite u Zagrebu, – Zbunjuje li urbanizirana sredina velegrada maštu slikara?
- To je zaista zanimljivo pitanje. Naprosto, to je nemoguće. Vidite, zapravo sve te moje slike su povratak u moje djetinjstvo. To je moje najljepše doba, iako se onda veoma teško živjelo. Slikam tu svoju Podravinu kao da nikada nisam vidio ovaj grad, slikam svoje djetinjstvo koje se više nikada neće vratiti, i koje je zapravo izgubljeno, pa ga nastojim u mojim slikama ponovo vratiti, oživjeti da bude i dalje prisutno. Kažu da sam postao slavan i da sam se izmijenio.
Ja ne vidim da sam se promijenio. Istina, zasigurno živim drugačije i udobnije, što je i sasvim normalno. Vjerujte mi, sutra bih, kada bi to bilo potrebno, otišao na cestu tući kamenje. Slikao sam kada sam bio mali, to činim i sada kada sam odrastao. Slikanje je dio mene, dio mog života. To je nešto što je jače od mene, to je potreba.
U svim tim podravskim motivima ima puno topline. Vi nam pripovijedate priče iz davno prohujalih dana. Vaš izvanredno fin, blag i mekan crtež upotpunjuju nježne boje, tako lijepe i nestvarne da ih samo ljudska mašta puna topline može stvoriti. Stvorili ste jedan osebujan stil slikanja samo vama svojstven?
- Moje slike nisu klišeji, to je nešto što me odvaja od onih koji sebe nazivaju, ili ih nazivaju slikarima naivcima. Ako bismo raspravljali o tome što je naivno u tom slikarstvu, ne bi ostalo ništa. To sam već puno puta rekao. Ja bih bio za jedan drugi izraz, adekvatniji izraz, npr. Izvorni slikari ili samouki slikari. Često stranci koji dolaze k nama, i kad se kaže naivno slikarstvo, oni očekuju da će naći pustinje gdje rasti divlje breze, pustinje iz kojih niču negdje iz pepela nekakvi geniji naivci. No vidite i sami da smo mi sasvim obični ljudi kao i svi ostali, samo ostao je taj zaista taj nesretni naziv, koji je već duboko ušao u pore povijesti umjetnosti da ga je naprosto nemoguće izbrisati.— Ako bismo raspravljali o tome što je naivno u tom slikarstvu, ne bi ostalo ništa. To sam već mnogo puta kazao. Ja bih bio za jedan drugi izraz, adekvatniji izraz, npr. izvorni slikari, ili samouki slikari. Vidite, često stranci koji dolaze k nama, i kada se kaže naivno slikarstvo, oni očekuju da će naći pustinje gdje rastu divlje breze, pustinje iz kojih niču negdje iz pepela nekakvi geniji, naivci. No, vidite i sami da smo mi sasvim obični ljudi, kao i svi ostali, samo ostao je taj zaista nesretni naziv,
Mislim ipak da naziv i nije toliko bitan. Što je bitno slikaru?
-Za jednog slikara je najbitnije da njegova kazivanja na slikama naiđu na razumijevanje kod onih, kojima su te slike i namijenjene. Nikada nisam trčao za parama, iako moram priznati, može se dosta dobro zaraditi. Ja vjerujem da je naivno slikarstvo danas u modi, i da će vrijeme popularnosti ovog slikarstva proći.
Po svemu sudeći, ovo vrijeme, naše i sadašnje naklonjeno je Vama gospodine Lackoviću?
- Težak, zaista mnogo težak je bio put ka afirmaciji mog slikarstva. Možda i zbog toga što sam po svaku cijenu želio da se razlikujem od mnogih koji su slikali prije mene, i od onih koji su gotovo svakodnevno nicali utirući sebi staze afirmacije i bogatstva. Ja sam daleko iznad njih. Izvanredno miran i staložen čovjek, čovjek koji neprekidno uči, studira slike velikih majstora, stoga možda mogu stvoriti slike koje izazivaju divljenje.
U svom stanu u Zagrebu, u Frankopanskskoj 12, posjeduje zaista vrijedna djela poznatih slikara. Gotovo ni jedna slika Lackovića. Slikar stvara u svom skromnom ateljeu u predgrađu Zagreba do prvih jutarnjih sati.
— Meni je potreban mir dok slikam. U stanu taj mir ne mogu imati. Djeca su već odrasla, moraju učiti, a ponekad i razveseliti se. Svakako, ambijent u kojem se stvaraju slike mora biti odgovarajući. Moj atelje u Ilirskoj deset, gotovo redovno je posjećen od raznih ljudi, zato je noć vrijeme kada se može razmišljati i raditi. Često me posjećuju slikari, s kojima razmijenim poneku sliku, i tako sam eto sakupio dosta slika. Često idem u rodnu Podravinu. Ne, ne idem radi inspiracije. Tamo je moja rodbina. Sjetim se svog djetinjstva, svoje majke. Ona je veoma voljela krizanteme, zato tako rado slikam to cvijeće. Podravina je najljepši kraj, divan i ljeti i zimi.
— Zašto su na Vašim slikama uvijek povorke ljudi koja nekamo idu?
— To mi pitanje veoma često postavljaju. Pa vidite, ljudi na selu, mnogo više se okupljaju, što nije karakteristično za grad. Povorke su uvijek prisutne. Jednom se ide na vjenčanje, drugi put na pogreb, pa tu su još razne svetkovine, odlazak u polja. Ljudi uvijek nekamo idu, sastaju se, vesele i tuguju zajedno. To treba doživjeti. Da ste živjeli u kraju u kojem sam rođen, mnogo biste bolje to razumjeli. Ljudi uvijek nekam idu, i ja ih uvek bu narisal onakvi kak i jesu: lepi, dobri i radišni ljudi moje rodne Podravine. Ima li nekaj lepše?
— U stanu Lackovićevih, osjeća se prisutnost mlađe generacije Na stolu, magnetofon, slušalice, gramofon i pomno izabrane ploče VIS-a i pjevača.
— To moja djeca vole slušati. Ja se u slobodnom vremenu zabavljam čitajući dobre knjige. To ipak čovjeka najbolje odmori od svih briga i napora. Imam veoma mnogo knjiga, a strastveni sam kolekcionar starih knjiga. U tim starim knjigama može se mnogo toga saznati i naučiti. Poneke su toliko stare da se plašim kako ih sačuvati od raspadanja. Moji prijatelji, koji znaju da ih sakupljam, često mi pomažu u tome. Imam i dobre stare gramofonske ploče, pa i to je lijepo slušati u trenucima odmora. Sve manje i manje sam kod kuće. Uvijek nekamo moram putovati. Sva ta putovanja iako su veoma potrebna, odnose mi mnogo dragocjenog vremena na uštrb slikanja. Već sam rekao da je slikanje moja potreba. Ako duže ne slikam, postajem jako nervozan, iako nisam takav po prirodi.
Lacković je čovjek koji svakom posjetiocu svoje kuće, poklanja izuzetnu pažnju. U tihom i nadasve lijepom ambijentu Lackovićevog stana, pričajući sa Ivanom Lackovićem, pjesnikom među slikarima, posjetiocu ostaje neizbrisiv dojam. Lacković je zaista velik i kao čovjek i kao slikar. Zato smo prilikom odlaska, velikom umjetniku zaželjeli još mnogo povrataka u djetinjstvo.
Veliki slikar napustio nas je u kolovozu 2004. godine.
