Od snimanja prvog poslijeratnog umjetničkog filma, povijesne „Slavice" prošlo je gotovo 35 godina, pa ipak se još uvijek ponekad sjetimo tog filma. Danas naša kinematografija bilježi svoj evidentni uspon, a naši filmski djelatnici sve češće osvajaju nagrade na međunarodnim smotrama. Stasala je filmska industrija, imamo suvremene studije, dobru tehniku…
Želio sam vidjeti tu čuvenu Slavicu, pardon, Irenu Kolesar koja mi je bila simpa, bila je velika u mojim očima, i takva ostala. Nazvao sam je i izrazio želju da popričamo. Primila me je u lijepo u svoj stan. Nije mogla vjerovati da sam napravio tako veliki put samo da bih s njom popričao.
Glumac Ivan Bekjarev je jednom prigodom rekao: „Ako je nekome skromnost mana, onda je to Irena Kolesar“ Potvrdio sam, uvjerio se u taj njegov dojam već pri prvom susretu, tamo negdje u veljači 1982. godine. Izuzetno skromna osoba, a velika glumica! Imao sam osjećaj kao da razgovaram sa susjedom a ne s velikom i slavnom glumicom.
Prvi film snimljen u bivšoj državi bio je „Slavica“. Nekako mi se učinilo da bi glavnoj glumici onda bilo uputno postaviti takvo pitanje, bez obzira što se proslavila kasnije u brojnim i značajnim ulogama u kazalištu.
„Slavica“, to me zanima, taj prvi početak Irene kao Slavice?
-Čini mi se da je prošlo puno vremena, premda je prošlo tek 32 godine. Da se prisjetim: terenska snimanja „Slavice' obavljena su u drugoj polovini 1946. godine u Splitu i okolici, a snimanja u ateljeu i sinkronizacija tona početkom 1947 u studiju „Avala-filma" u Beogradu. Već u travnju 1947. svi radovi na filmu bili su potpuno završeni iako su tvorci filma nailazili na bezbroj poteškoća, posebice tehničke naravi Osnovna ideja scenariste i režisera Vjekoslava Afrića bila je prikazati sudjelovanje naroda Dalmatinskog primorja u herojskoj oslobodilačkoj borbi, težeći k tome da podvuče one mnogobrojne, često najteže žrtve koje su naši narodi podnijeli u borbi. Kroz radnju filme provučena je i ljubav između radnika Marina, tumačio ga je Marijan Lovrić i mlade radnice Slavice, taj lik sam ja igrala. Slavica je lik Dalmatinke koja se borila u NOB-u. Dakle, naš film u potpunosti, što nije beznačajno u vrijeme kad je film rađen. Pored režisera Vjekoslava Afrića i njegovog pomoćnika Žarka Pavlovića, kamermana Žorža Skrigina, montažerke Maje Ribar, kompozitora Silvija Bombardellija, moram navesti da su u filmu sudjelovali kao nosioci glavnih uloga vrlo poznata imena: Dubravko Dujšin, Marijan Lovrić, Ljubiša Jovanović, Jozo Laurenčić, Čarka Jovanović, Boža Nikolić, Joža Rutić, Dejan Dubajić i drugi. Bio je to veliki događaj za ono vrijeme i za naš film, za Split u kojemu su vršena snimanja, a i za tumače glavnih uloga.
Statist Ivo Perišin
Bili ste u partizanima, nosili pušku, borili se. I kad je rat završio odmah filmska uloga. Jeste li bili svjesni tog povijesnog trenutka?
-Dok sam radila na filmu, ja sam to shvatila kao svoju radnu dužnost. Osjećala sam se kao da izvršavam nekakav zadatak koji sam dobivala i u ratu. Nije mi padalo na pamet da radim nešto posebno. Povijest uvijek kasnije kaže da je to povijest. U trenutku kada se nešto radi, ti ne znaš što se događa, od kakvog je to značaja.
Sjećate li se kako su reagirali građani, Splićani koji su statirali u filmu?
-Možda je to više znao vođe snimanja. Vidite, nedavno sam upoznala Ivu Perišina, on je tada bio predsjednik omladine grada Splita i pričao mi je kako im je to bio veliki događaj da sudjeluju u filmu. Kad mene pitate za „Slavicu", ja još uvijek spajam neke niti. To je bio prvenstveno moj glumački, i ne samo glumački zadatak. Čovjek zaista nije svjestan povijesnog čina onog trenutka. Sve tako biva u životu. Jednostavno smo to shvatili kao zadatak. Rat je još bio u nama i oko nas, s ruševinama i ljudskim sudbinama i sa svim onim što donosi rat.
Igrali ste nakon filma brojne uloge u kazalištima. Živite u Zagrebu a niste Zagrepčanka?
-Rođena sam u Slavonskom Brodu i tamo sam živjela do svoje desete godine. Još uvijek se sjećam tih dana. Majka me je od malih nogu odgajala kao buduću domaćicu. U Slavonskom brodu smo imali i vrt u kojem sam se igrala, ali i pomagala. Moj otac je bio majstor, a jednog dana je odlučio da preselimo u Zagreb.
Tri želje
Imala sam tada deset godina i to je za mene bio veliki doživljaj. Zagreb je glavni grad, Zagreb ima tramvaj… Grad snova! Sjećam se da sam tri želje htjela ispuniti po dolasku u Zagreb. Odmah sam željela da me tata vodi na Markov trg, da vidim mjesto gdje je Matija Gubec spaljen. U školi smo učili povijest i ja sam o tome puno znala. Na tom trgu bilo je i obilježeno mjesto gdje je Gubec pogubljen. Danas toga više nema. Željela sam vidjeti i crkvu na istom trgu s onim predivnim ofarbanim krovom. Taj sam krov vidjela na slikama pa sam tu crkvu zamišljala kao nekakvu kuću iz bajke s obojenim crvenim krovom. Zatim, htjela sam vidjeti gdje se nalazi radio stanica, i naravno zoološki vrt u Maksimiru. Sve sam to istog dana vidjela.
Radio moje mladosti
U ono vrijeme radio je bio senzacija, a ja sad dolazim u grad gdje se nalazi radio-stanica. Onda je malo kuća imalo radio. Ja sam ga slušala kod nekih poznanika u Slavonskom Brodu jer ga mi nismo imali. Bio je veliki luksuz imati tu čarobnu kutiju. Ima jedna čudna slučajnost. Poslije rata kad sam došla raditi u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, direktorica Drame bila je Božena Begović, a ona je bila prva spikerica kada je u Zagrebu osnovana prva radio-stanica. Tako sam imala dupli doživljaj; vidjela sam tu ženu koja je prva u našoj zemlji progovorila kroz eter. No, ako vam je interesantno, rekla bih još nešto iz mog djetinjstva i prvom danu u Zagrebu. Zoološki vrt u Maksimiru je i danas prepun dječice. Ja sam prvi dan nakon dolaska u Zagreb željela vidjeti životinje. Šetajući među kavezima, ožednjela sam, a preko puta prodavao se sladoled. Za pola dinara mogla se dobiti najmanja mjera sladoleda. Otac mi je dao pola dinara. Tu se našao jedan čovjek koji je također kupovao sladoled, pogledao me i rekao: „Pucica, od kuda si ti?“ Osjetio je kako ja govorim štokavski. Rekla sam da sam iz Slavonskog broda.. „E onda kad tako lijepo govoriš, ja ću te častiti sladoledom, pa nek' ne bude za pol dinara već za dinar“ . Tako sam eto prvi dan u Zagrebu bila čašćena.
Prvo radio
Tih nekoliko doživljaja usjeklo mi se u pamćenje. Privikla sam se životu u velikom gradu, često prolazila pored radio-stanice, rasla i porasla, ali u meni je oduvijek bila želja da imam radio-aparat. Išla sam u školu, bila sam šegrt kod jednog majstora. Bilo je to 1939. godine. Čovjek kod kojega sam učila zanat kupio je novi radio i nije znao što će sa starim. Sa strahom sam ga upitala, bi li meni prodao taj stari radio. Pristao je i prodao vrlo jeftino. Svoju prvu šegrtsku zaradu dala sam za radio. Bio je to stari model koji je imao posebno kutiju i posebno zvučnik. Bila sam sretna što sam prva u kući kupila radio.
Gospođo Kolesar, kako se sad osjećate kao umirovljenica, vuku li vas daske koje život znače?
-Čujte, ja sam željela ići u mirovinu. Stekla sam bila sve uvjete za to. Ja jako volim raditi,ali treba ustupiti i mjesto mladima da se i oni pokažu. To ide sa životom Meni nikada nije bila teška obaveza, volim raditi i povremeno igram. Glumac je glumac dok je na nogama, ali ne pravim od mirovine tragediju. Imam svoje svakodnevne obaveze kao što sam ih čitavog života imala. I u tome je zadovoljstvo - rekla je Irena, ljubazna, skromna a tako velika, prva filmska poslijeratna zvijezda, koja svoje goste doprati do stepeništa.
Ali ne čujem, ne vidim da je danas previše spominju. Bar ponekad, ne treba svaki dan. Možda zato i postoje Zapisi i sjećanja?
Kolesar, Irena, hrvatska glumica (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 22. XI. 1925 – Zagreb, 3. IX. 2002). Glumiti je počela već u ratu, 1943. Bila je članica Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u, a zatim Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske. Od 1945. bila je članica zagrebačkoga HNK-a, zatim Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Beogradu (1953–73). Istaknula se kao Pera (M. Držić, Dundo Maroje), Giulietta, Hermija, Ofelija, Desdemona i Lady Ann (W. Shakespeare, Romeo i Giulietta, San ljetne noći, Hamlet, Otelo i Rikard III.), Kći (T. Williams, Staklena menažerija) i dr. Povremeno je nastupala i na filmu; tumačila je naslovnu ulogu u prvome jugoslavenskom filmu nakon II. svjetskog rata Slavica (1947) V. Afrića, poslije je glumila u prvim igranim filmovima K. Golika (Plavi devet, 1950) i Š. Šimatovića (Kameni horizonti, 1953).
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
