Olimpijade-naši snovi, maštanja. Naš ponos! I ova tokijska dala je vrhunske rezultate i trebalo bi još jednom odati počast svim našim sportašima koji su se hrabro borili. Bez obzira na medalje.
Važno je srce s kojim su predstavljali svoju zemlju. I da se ne zaboravi! Zaborav je oni lošiji dio našeg mentaliteta. Jer, primjerice, znam da je od tada prošlo pola stoljeća ali ja mislim da za Đurđicu Bjedov još znaju samo onih nekoliko žena na Bačama sa kojima se druži. Aj, možda sam malo pretjera?
Na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine Đuke je osvojila zlatnu i srebrnu medalju u plivanju na 100 metara prsno i na 200 metara.
U rodnom Splitu bio joj je priređen izuzetan, neponovljiv doček.
Deset godina poslije tog trijumfa, znači prije 43 godine, napisao sam jedan tekst o njoj u sarajevskom Svijetu. Zanimalo me kako živi nekadašnja olimpijska pobjednica, pa smo se sastali i popričali.
Šta se događalo Đuke nakon Meksika?
- Odavno nisam mislila o tome. Najbitnije je da imam dvoje djece i da sam ostala u plivanju. Već pet godina radim kao trener s mladima i to me oduševljava. Strašno ih volim, a i oni mene. Ljutim se nekad na njih, a i oni na mene.
Ali, mi se znamo i veseliti i pričati o mnogim stvarima. Pričam im o prošlim danima, o dobrim plivačima. Vole slušati. Drago im je kada me ljudi prepoznaju na našim putovanjima. Toliko smo zajedno i znamo sve jedni o drugima, kao da smo jedna porodica. Zovu me teta Đuke. To mi još ne smeta, ja znam koliko imam godina.
O danima poslije Meksika ne volim pričati. Upoznala sam masu ljudi. Nisu to prijateljstva, radije bih rekla da su to poznanstva. Nedavno sam imala priliku sresti Veru Nikolić, pa smo malo pričali o onim divnim trenutcima u Meksiku. Vratile smo se deset godina unazad.
Znači, lijepe uspomene?
- Imam predivnih uspomena. Na momente pak mrzim da mi se spomene bilo što u vezi nakon tog perioda. Novine su tada svašta pisale o meni. Po mojoj procjeni tek svaki četvrti novinar pisao je objektivno o meni, ostali su pisali totalne neistine. Od svega sam bježala, od ljudi, novinara i svih onih koji su se vrtili oko mene. Iskreno, bilo mi je tada dosta teško. Popularnost nije neugodna, ali kada se neko puno popularizira onda to smeta. Meni je ugodno kada me prepoznaju, ali samo na bazenu. Ja nisam bila ličnost, čovjek. Bila sam ime, broj, rezultat. Poslije se počelo izmišljati o nekakvom noćnom životu. Kad bih mogla, odrekla bi se svega onog što se zbilo poslije Meksika. Užasno je to. Osjećala sam da sam igračka. Kada bih se mogla razbiti ta stranica mog života, to bih odmah učinila ...
Sport svakog dana izbaci na površinu jedno novo ime, novog idola. To je lijepo što mi kao »objekti« brzo bivamo zamijenjeni s drugima. Masu stvari držim u sebi i vrlo teško se otvaram. Živim izuzetno povučeno, što nije dobro. Čak mi je drago što je sve to prošlo. Uostalom, zašto stalno razmišljati o uspomenama, pogotovo o onim koje su ružne.
Čovjek a ne rekorder
Zašto su ružne?
- Ružne su zato što nisu ljudske. Ne, ne odnosi se to na sve, ali čini mi se da je za neke u sportu čovjek oružje kako bi se nešto postiglo. Zaboravlja se da su sportaši ljudi. Treba napraviti čovjeka, a ne rekordera. Ako je to svrha, onda ne znam što je to sport. Ja mojim učenicima uvijek govorim da je i onaj što stiže peti na cilj jednako vrijedan kao i onaj što je stigao prvi, ako je u toj trci pružio sve od sebe i jednako se trudio kao onaj što je stigao prvi. Sport ne smije biti matematika.
Otrgnuta stranica
U stanu naše sugovornice gotovo ništa ne podsjeća da se nalazimo u kući olimpijske rekorderke. I zidovi i vitrine kao da govore da je zaista otrgnuta jedna stranica života sjajne sportske karijere.
- Nemam mjesta za trofeje. To su samo uspomene koje čuva moj tata. Moja kćerkica koja ih ima nešto više, sama je došla do vrha, pa neću insistirati da moje dijete postigne tako nešto od pet godina, jer još nema predodžbu o tome što sam ja bila. Jednom me je vidjela na televiziji kako primam medalju, pa je samo upitala gdje je ona tada bila.
Ja bih voljela da moja djeca budu sportaši, ali isto tako bih voljela da kćerka svira klavir, a da sin nije boksač. Nastojat ću da od njih stvorim dobre ljude. Često i mojim učenicima kažem da ne trče za rezultatima samo radi rezultata. Jednom sam zaplivala zajedno s dječacima delfin stilom, tako da me je jedan 13-godišnjak pobijedio. On je bio presretan. U kraulu i prsnom sam još nedostižna. S njima se uvijek kupam, šalim, igram ...
Pametno je što sam odlučila da studiram na Višoj trenerskoj školi, tamo sam puno naučila. Mislim da će mi to dosta pomoći, jer sam svjesna da ne mogu samo na temelju mojih sportskih uspjeha biti trener. Drago mi je što sam ostala i što ću ostati u plivanju. Roditelji često znaju tražiti od svoje djece da postignu ono što oni nisu uspjeli u životu.
Ostvarena želja
- Zaista, divne navike se stječu u sportu - nastavlja Đurđica Bjedov.
To puno koristi u životu. Sportaši lakše podnose teške trenutke u životu. Ja sam plivala, jer sam to željela. U sportu uvijek pobjeđuje motiviraniji. Sport se ne smije uništiti kalkulacijama.
Ja nikada u životu nisam popila nijednu tabletu vitamina C. Trka za rezultatima daleko je od sporta. Rezultati se postižu ljubavlju prema sportu, a ne zato što to netko želi ne birajući sredstva. Željela bih da doživim da Split dobije svoj zimski bazen, a i vrijeme je.
Jer Split je to zaslužio. Mediteranske igre u Splitu, koje će se održati 1979. godine, vjerojatno će to omogućiti. Mislila sam da to nikada neću dočekati. Presretna sam što mi se ostvarila želja da radim ono što sam uvijek željela. Da budem pored plivačkog bazena ...
Tako je Đuke mislila i pričala 1978. godine kad smo obavili ovaj razgovor. Ali, prije nekoliko godina obavio sam s njom razgovor, snimio ga i mislim da je vrijedno poslušati ga.
