Četvrt stoljeća opstati na domaćoj estradnoj sceni, u punome sjaju, u punoj formi, pjevački i privatno bez mrlje, u nemilosrdnim uvjetima kakvi već jesu u tim vodama, zasigurno zaslužuju spomen i divljenje. I bilješke!
Bilješka je iz svibnja 1997., iz one godine kad je Meri Cetinić slavila 25. godina umjetničkog rada. Ali pjevačice takvoga formata, timbra i značaja kakva je Meri Cetinić, nemaju obično u takvim prigodama što reći.
O Meri se zna sve, o svakoj njenoj pjesmi koju je otpjevala (listom sve sami hitovi). Karijeru je započela u ono zlatno doba hrvatske glazbe, u vrijeme sjajnih pjevača i pjevačica i najboljih festivala, u ono doba kad se na splitske Prokurative stizalo s valjanom putovnicom i provjerenim pjevačkim mogućnostima. Na jednom takvom, na »Splitu ’75.«, debitirala je s pjesmom »Gdje god da pođeš« kao izvođačica grupe »More«. Osvojila je nagradu za najboljeg ženskog interpretatora.
Zašto onda 1997. godine bilježi svoju 25. obljetnicu rada?
- To sam ja tako malo zaokružila, jer sam i prije 1975. godine pjevala, najprije u splitskim »Delfinima«, a nakon toga u grupi »More«. Kad su se neke ozbiljne stvari počele događati u mojoj karijeri, onda sam tu godinu uzela kao početak. A nekako je zapravo pravi početak bio s pjesmom »More, more« Slobodana M. Kovačevića. To je i moja prva snimljena pjesma i zanimljivo je da se još i danas vrlo često izvodi.
Neda Ritz dragi gost
Baš kao i niz drugih tvojih pjesama. Neki pjevači cijelu svoju karijeru grade na jednom hitu, na jednoj pjesmi. Tebi je to, čini se, normalna stvar - hit za hitom, zar ne?
- To je točno. Neki imaju jedan ili dva hita u životu. Ja sam međutim uvijek željela praviti karijeru s pjesmom, da pjesma i moj glas budu u prvom planu, a kao osoba vješto sam se skrivala iza svega toga. Nisam željela biti ispred pjesme. Ona je najvažnija, sve ostalo je nevažno, nebitno i ne ostaje.
Imala sam i dosta sreće s pjesmama koje su mi bile povjerene, a kasnije sam i sama počela skladati, pa su pjesme nastajale po mom guštu.
Ipak, tu je Runjić kao skladatelj bio najviše zastupljen?
- Da, to se ne može osporiti. Neke od najljepših pjesama iz mog repertoara su pjesme Zdenka Runjića. Ali bilo je i drugih autora kasnije. Tko bi ih sve nabrojao! Ali pjesme pamtim više, one su te koje su me obilježile i zadržale toliko na sceni, od »U prolazu«, »Stađuni«, »Lastavica«, »More«, »Konoba«, »Ja sam žena«, »Potraži me u predgrađu«, »Zemlja dide mog«, »Gorka rijeka« zajedno s pokojnim Tomislavom Ivčićem, »Mornareva žena« od mog brata Ante na kojoj su surađivali Momčilo Popadić i Tomislav Ivčić... Bezbroj lijepih pjesama od sjajnih skladatelja i autora stihova: Fiamenga, Krste Jurasa, Momčila Popadića i dakako, onih koje sam pisala sama.
I tako si, eto, došla do 25. obljetnice rada, koju si obilježili u Zagrebu, a ne u Splitu, gradu gdje je sve počelo. Zašto?
- Nije mi bio glavni motiv tih 25 godina. U mom životu se zadnjih nekoliko mjeseci puno toga promijenilo, od selidbe iz Splita u Zagreb, dakle jedan novi početak, jedna nova sredina koja me sjajno primila, jedan novi (stari) krug prijatelja. I sve sam to zajedno željela obilježiti u jednoj večeri koja je trajala do šest sati ujutro. Pozvala sam moje najbolje prijatelje, ljude koje volim, kolege, novinare, ali velim, moj početni motiv je preseljenje. Trebala mi je njihova podrška. Bilo je pjesme, druženja, prijatelja, i sve to u restoranu »Atlanta« u Tkalčićevoj ulici. Bili su tu; Oliver Dragojević i Jasna Zlokić, Dražen Vrdoljak, Edita Prodan, Matija Vujica… Joj, bojim se da neke ne zaboravim i zato je bolje ne nabrajati imena. Ali, recimo, bila je tu meni jedna vrlo draga osoba koju sasvim površno poznajem, ali mi je draga s televizijskog ekrana. To je gospođa Neda Ritz i strašno sam sretna što se odazvala. Ne, nisu to bila imena šminke radi. Bilo nam je prekrasno.
S »Dišpetom« na Melodije Jadrana
Tih 25 i nešto više godina koliko se baviš pjevanjem, bez dvojbe je impozantna brojka, barem za naše pojmove. Jer, gotovo nigdje u svijetu taj pjevački staž ne traje tako malo kao kod nas. Zapravo, vlada mišljenje a praksa uz časne iznimke to i dokazuje, da pojedini pjevači traju tek nekoliko godina i onda ih se jednostavno izbaci sa scene. Neki naši pjevači, iz one najstarije generacije, još uvijek pjevaju u inozemstvu. Što misliš o toj praksi?
- To je jedan nekorektan stav, ali zapravo i nije uvijek tako. Oliver je pravi primjer. On je mega-zvijezda i ni mladi ga ne mogu zasjeniti. Sve to ovisi o osobi koja se bavi pjevačkim poslom. Ako publika osjeti da si na jednoj višoj razini, ako ne zaostaješ u trendu, ako pjevač ne posustaje i ima nešto specifično, neće imati problema s publikom, jer će ona to podržavati bez obzira koliko mladih dolazi. Problem je jedino u ne kvaliteti. Ima dosta ljudi koji su zalutali u ovu profesiju i obično nakon nekog vremena padnu u zaborav. Premda si potpuno u pravu, ima i onih kvalitetnih koji stjecajem okolnosti brzo nestanu. Pjevač može trajati dugo vremena ako on to želi, ako radi na sebi i ako ima „ono nešto« što publika osjeti.
Uskoro je nastup i na 5. Melodijama hrvatskog Jadrana. Jesi li već odabrala pjesmu koju ćeš pjevati?
- Zdenko Runjić mi je poslao pjesmu »Dišpet«. To je dosta zgodna pjesma za koju je aranžman napisao moj brat koji živi u Nizozemskoj, a vokal je napravljen u suradnji s Guidom Mineom. Tako smo se, eto, malo potrudili da pjesma dobije na kvaliteti i ispalo je dosta dobro. Ali uvijek treba pričekati festival jer nikada se ne zna što će i kako biti do zadnjega trenutka. Mene veseli da ću ponovno biti u Splitu. Bila sam i nedavno, i nekako mi je čudno bilo nakon cijelog života, koliko sam provela u Splitu, sada odsjesti u hotelu. Moram se privikavati i na te stvari. Volim Zagreb, brzo sam se i sretno uklopila u tu sredinu, premda to nije lako. Ali odluka je bila moja, iza sebe imam veliko životno iskustvo. Nekada je dobro imati i poznato ime, biti popularan. Ljudi te tada lijepo prime i hoće mi učiniti niz usluga. Dade se živjeti u mome stanu, imam sve, sve ali mi nešto fali: more!
Zato me veseli Split, ali i moja Korčula. Sve ću ja to nadoknaditi ovoga ljeta.
