Zvonimir Rogoz, dramski umjetnik i filmski glumac iz Zagreba, proslavit će uskoro rijedak i jedinstven jubilej: devedeset godina života i sedamdeset godina umjetničkog rada. Ako se uzme u obzir i činjenica da je sedamdeset godina umjetničkog rada bilo zaista plodno, onda naš sugovornik zaslužuje najveće komplimente. Ma i inače ih zaslužuje, a naročito kao ljubazni domaćin mladom novinaru najtiražnijeg tjednika u Jugoslaviji, sarajevskog Svijeta.
Sad izgleda poprilično pogrešan podatak s početka teksta jer je tako bilo u rujnu 1977. godine, dakle prije 44 godine, kada sam bio počašćen da mogu biti u domu tako velikog glumca. Zasigurno postoji veliki broj onih koji i ne znaju tko je Zvonimir Rogoz, pa je i to jedan od razloga zbog kojeg sam se odlučio obnoviti sjećanja.
Ukratko, Rogoz je rođen u Zagrebu 10. listopada1887. godine. Već 1906. godine odlazi u Beč, gdje uči glumu kod V. E. Frühmanna, a 1908. nastavlja studij u Zagrebu. Slijedeće godine ima svoj prvi kazališni nastup. Redaju se brojne uloge, nastupi, kazališta i kazališne družine. Zvonimir je jedan od glumaca te generacije koji je išao iz uloge u ulogu, oduševljavao kazališne posjetioce kao Hamlet, Harpagon, Hlestakov, Knez Miškin u Idiotu Imotski kadija, režira s velikim uspjehom i postaje istaknuti filmski glumac međunarodnog značaja.
Ekstaza – put u visoko društvo
Snimio je trideset filmova i dobio najviša priznanja. U poznatom filmu »Ekstaza« snimljenom 1933. godine, partner je mladoj glumici iz Beča, koja tek krči puteve filmske umjetnosti i postaje poznata širom svijeta kao Hedy Lamarr. Zvonimir Rogoz postaje poznat u cijelom svijetu. Snima filmove, gostuje godinama u Pragu i postaje dugogodišnji član Narodnog divadla. Brojnim ulogama, likovima slovi kao nenadmašivi tumač. Posebice kao Hamlet, gdje je po nekim ocjenama jedan od trojice najboljih na svijetu. Eto to je Zvonimir Rogoz.
A zašto još radi, trebali mu to, u tim godinama?
-Radim zato što osjećam potrebu da radim. Pored toga ja sam glumac i mogu stvarati dok me noge mogu držati. Za najstarijeg glumca u svijetu slovi Charlie Chaplin, a četiri godine je mlađi od mene. Njega voze u kolicima, mene još ne. Ja vozim svoja kola i osjećam se sasvim dobro. Istina je da mi je često teško prihvatiti neku ulogu gdje treba puno stajati, ali uvijek se nađe ponešto za mene. To me na određeni način relaksira.
Svojevremeno ste slovili kao veliki Hamlet. Što mislite o Radi Šerbedžiji kao Hamletu?
Veliki i »mali«
-Za vrijeme mog boravka u Dubrovniku snimao sam nekoliko monologa za TV Sarajevo, nekoliko monologa iz Hamleta. I dosta sam razgovarao s Radom o Hamletu. Gledao sam ga prošle i ove godine. Primijetio sam veliki napredak. Savjetovao sam mu da obrije bradu i obećao mi je. On je pustio bradu radi filma. To se ne smije raditi. Glumac treba biti bez brkova, brade i duge kose, kako bi u svakom trenutku mogao igrati ulogu koju hoće. Za brkove i bradu postoje vlasulje i šminkeri. Inače, Rade ima svoje mjesto kao Hamlet. Imam i uspomenu s tog našeg susreta u Dubrovniku, to je fotografija koju mi je poklonio s posvetom: »Dragom, velikom i sjajnom umjetniku, Hamletu i čovjeku Zvonimiru Rogozu, uz sva poštovanja i divljenje, njegov mali Hamlet - Rade Šerbedžija«. Zaista lijepo napisano i skromno, no Rade je veći Hamlet no što on misli o sebi. Vidite, taj Hamlet je zaista velika uloga. Treba se roditi i puno učiti da bi se dala jedna dobra uloga. Ako me pitate koja mi je uloga posebno draga, to bi zasigurno bio Hamlet.
Za vrijeme vašeg dugogodišnjeg djelovanja u Pragu, snimili ste više filmova. U filmu »General Štefanik« Igrali ste glavnu ulogu i dobili najviša priznanja. Film »Ekstaza« je također izuzetno značajan film, a partnerica vam je bila velika Hedy Lamarr. Kako je došlo do te suradnje?
-Redatelj filma Gustav Machaty gledao me na jednoj predstavi u Pragu, a drugi dan me pozvao i ponudio mri ulogu Emila u filmu »Ekstaza«. Ja sam rekao da možemo pokušati. Pokus je dobro uspio, i tako smo potpisali ugovor i igrao sam. Partnerica mi je bila veoma lijepa i mlada glumica iz Beča Hedy Lamarr, koja je kasnije napravila veliku karijeru. Bila je izvanredno lijepa i dražesna. Žao mi je što nisam imao više nikad prilike da igram s njom. Inače, mislim da to nije baš poznato, njena baka je Varaždinka! To nije značajno, no nek' se zna. »Ekstaza« je učinila Hedy Lamarr poznatom. Film »General Štefanik« je imao veliki publicitet, a za tu ulogu dobio sam brojna priznanja. Mnogi su mislili da sam Čeh.
Župančićev učenik
Vjerojatno zbog toga što ste igrali na jeziku domaćina. Na koliko ste jezika igrali?
-Igrao sam na slovačkom, češkom, slovenskom i naravno na svom materinjem jeziku. Češki sam naučio za vrijeme boravka u Pragu. Poslije jednog gostovanja šef drame Narodnog divadla dr. Hilar ponudio mi je angažman, uz obvezu da naučim češki jezik. Ja sam to prihvatio i uz veliku muku sam ga svladao. Ubrzo poslije toga govorilo se da najljepše govorim i da me najbolje razumiju. Slovenski sam pak naučio za vrijeme rada u Narodnom kazalištu u Ljubljani. Za slovenski jezik sam imao velikog učitelja Otona Zupančića, a pored toga u Ljubljani sam djelovao desetak godina. Tu sam sebi i stvorio put za angažman Narodnom divadlu u Pragu. U Pragu sam radio i živio sve do 1950. godine.
U Vašem dugogodišnjem radu u kazalištu i na filmu, značajan je vaš prevoditeljski rad, posebno Nušićevih djela?
-Nušić je 1935. godine slavio svoj jubilej i izrazio želju da se to proslavi sa »Ožalošćenom porodicom« u Pragu. Izjavio je kako mu je taj komad najmiliji i najvrjedniji. To djelo sam preveo pod pseudonimom J. Maliha. Publika je izvanredno primila taj komad. Nušić se inače dosta igrao u Pragu. Nušićevu »Gospođu ministarku« igrala su vjerojatno sva kazališta u Čehoslovačkoj. Prilikom jedne posjete Pragu i sam Nušić je prisustvovao jednoj predstavi. Upitao sam ga: »No majstore, kako vam se sviđa predstava? Pa ovo je jedinstveno, pogledajte samo ovu publiku!«. Nušić se okrenuo meni i rekao: »A jel’te, jesam li ja ovo napisao?« Rekao sam „Pa jeste majstore!» »E, onda sam dobro napisao«. Nušić je bio izvanredan čovjek vrijedan divljenja. No ipak je trebalo puno truda dok sam dobio dopuštenje da se Nušić daje u Pragu.
Prije našeg razgovora, zatekao sam vas sa hrpom papira za pisaćim strojem. Na čemu radite?
-To ćete znati kada se objave moji memoari. Pišem memoare, od djetinjstva do danas. Mislim da će to biti podeblja knjiga. Puno je godina od tada prošlo. Doživio sam toliko toga, igrao bezbroj uloga, toliko puta da jednostavno ne znam ni broja. Treba srediti bezbroj podataka, fotografija i dokumenata. Puno je toga i izgubljeno, ali naći će se. Uostalom, imam dosta vremena za rad. Iako je prošio sedamdeset godina od kada sam se počeo baviti glumom, čini mi se da sam jučer počeo. Vidite, ipak neću stati. Nikada! Često odlazim u teatar kod kolega, razgovaramo, savjetujem mlađe i zaigram ponekad. To je zadovoljstvo. Moj život je protekao s bezbroj uzbuđenja, napora i onda kada je došla mirovina, svi su mislili da je moja karijera završena, ali ja to nisam htio. Glumac mora ostati na pozornici ili barem pored nje. Glumac se rađa, uči, stvara i umire kao glumac.
Rogoz, Zvonimir, hrvatski glumac i kazališni redatelj (Zagreb, 10. X. 1887 – Zagreb, 6. II. 1988). Glumiti je počeo u Beču u školi Wiener Theatera V. E. Frühmanna, a nastavio u Zagrebu 1908. kod Gj. Prejca. Nakon prvih nastupa u zagrebačkome HNK-u (1909), glumio je u putujućoj družini P. Ćirića (1910–14), HNK-u u Osijeku (1915) te u Varaždinu (1916–19). God 1919–29. glumio je i režirao u Ljubljani (Shakespeareov Hamlet; Molièreov Harpagon; Hilmar u Divljoj patki H. Ibsena; Knez Miškin u Idiotu F. M. Dostojevskoga; Feđa u Živom mrtvacu L. N. Tolstoja), a uloge Hamleta i Kneza Miškina s kojima je 1927. gostovao u Pragu donijele su mu angažman u tamošnjem Národnom divadlu (1929–49). Osim glumačkih nastupa (Imotski kadija u Hasanaginici M. Ogrizovića; Kleant u Molièreovu Škrtcu), Rogoz je djelovao kao redatelj inozemnih i hrvatskih tekstova te je na češki jezik preveo niz djela hrvatskih dramskih pisaca, a ulogama u 25 filmova (do 1939) stekao je veliku popularnost. Najpoznatija mu je uloga supruga u filmu Ekstaza (Extase, 1933) G. Machatýja, a zapažen je bio i u filmovima Život teče dalje (A život jde dál) Karla Junghansa i General Štefánik Jana Svitáka (oba 1935). U Zagreb se vratio 1951. te je glumio (Cuthbertson u Ljubavniku G. B. Shawa) i režirao (A. Miller, Svi moji sinovi; S. Maugham, Kraljevska visost) u zagrebačkome HNK-u, a potom je prešao u novoosnovano Dramsko kazalište »Gavella«, u kojem je ostvario niz uloga u domaćem (Pukovnik de Malocchio u U logoru M. Krleže; Josip pl. Lukich u Na kraju puta M. Matkovića; Zlatikum u Skupu M. Držića) i inozemnom repertoaru (Velečasni Tooker u Mački na vrućem limenom krovu T. Williamsa; Jacques u Kako vam drago i Duncan u Macbethu W. Shakespearea; Predsjednik u Apolonu iz Bellaca J. Giraudouxa), i u kojem je ulogom Kralja u Saroyanovoj drami Ljudi u spilji proslavio 50. obljetnicu umjetničkog rada. Glumio je i na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Teatru &TD. Jedan je od rijetkih glumaca koji su uspješno nastupali na nekoliko jezika (na hrvatskom, slovenskom, češkom i slovačkom). Ostale značajnije filmske uloge: Koncert (1954) B. Belana, Slučajni život (1969) A. Peterlića, Kiklop (1982) A. Vrdoljaka. Objavio je knjigu uspomena Mojih prvih 100 godina (1986). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1966.
Citiranje: Rogoz, Zvonimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
