Tog ljeta, kasnog srpnja 1988., imao sam na raspolaganju dva Božidara; Alića i Bobana. Alić je, već onda bio kompliciran za moje pero, pa sam s velikom radošću dogovorio razgovor s dramskim prvakom Božidarom Bobanom. I na njegov prijedlog bio je da se odah poslije predstave "Princ Friedrich Homburški" sastanemo u kavani "Luxor" na Peristilu. No, kako u to turističko vrijeme kafana ne radi poslije 23 sata, opet na Bobanov prijedlog dogovorena je šentada na Rivi. I on je tu šentadu zaposjeo i počeo razgovor koji nije imao veze s glumom, najmanje s Princom Homburškim. I tako, priča Božidar…
-Sjedim ovdje na Rivi, i gledam ovaj mjesec koji se puni. Rodio sam se u Splitu i sve što sam zapravo pokupio, vezano za teatar, pokupio sam evo na ovim ulicama, s ovim ljudima, na ovim vrućinama, burama, u ratu koji sam kao malo dijete osjetio po bombardiranoj kući u Varošu... Dakle, jedna dobra priprema za drame, pa maltene i tragedije.
Tu sam kao mali dječarac, varoški mulac, doživio prve igre, prve predstave... Split je danas jedan od rijetkih gradova gdje mogu doći i u miru, sjesti na šentadu, a da me nitko ne zna. Moji prijatelji iz Varoša preselili su se u tamo neki Split-3, u neka nova zdanja, a ja sam nakon trideset godina izbivanja, opet otkrio svoj Varoš, kao jedan od najljepših dijelova u našoj zemlji. U njemu sam našao mir, koji mi je u ovim godinama već pomalo i potreban.
Varoško punjenje akumulatora
A gdje Vam se nalazi kuća?
-Evo, ovako: s desne strane, kada idete gore vam je Biserova, a druga je Kovačića. S lijeve strane je Bilanova, onda idete još gore, pa kad ulica zavija desno - tu smo. To je ćoravi kulin od Radmilovićeve.
Očito je da bi mogli biti odličan vodič. „Pukla“ Vas malo nostalgija?
-Pa je. U zadnje vrijeme često idem na Marjan, i prizivam moj pogled iz djetinjstva. Djetinjstvo prizivate u svemu: u slikama, u zvukovima, u tonovima, u rečenicama pojedinih ljudi. Meni je osobno drago što se ostvarila ova suradnja sa Splitom, ne samo zbog kazališta, već i zbog vraćanja. Jednostavno i prozaično rečeno, ovdje punim akumulatore. I kad spominjem Varoš, hoću kazati da je pejzaž Splita, kad se gleda s Marjana, potpuno promijenjen. Sveti Duje kao da se utopio. Dominiraju ove zgrade iznad »Koteksa«, a taj Varoš još je jedino mjesto u kojem su kantuni potpuno isti kao i u mom djetinjstvu. I nije to prepatetično, ali hodam tim ulicama korakom djeteta, jer mi je sve potpuno isto, nema vizualnih šokova, ambijent nije ugrozio beton. Mi se mijenjamo, Varoš ostaje isti.
Ona prva generacija naših ljudi koja se spuštala iz Zagore malo se kultivirala i izmijenila, a pridošli gastarbajteri često izbivaju. Varoš je oaza mira. Čak se i radio-aparati navijaju na minimum. U svakom slučaju, bar se mogu naspavati. Kao najmlađi, rekao sam starijoj braći, nakon smrti majke da to ne smijemo prodati, jer bi mi bilo tužno doći u Split i ići u hotel. I kao što se to dešava u ruskim bajkama, poslušali su mlađeg brata...
Na studije u Zagreb išli ste dobro opremljeni?
-A,je. Sjećam se kako mi je mater išla u Bonjola. Ne znate di je Bonjolo? To vam je ondje na Pjaci gdje su sada foto-muzikalije. Tada je tu bila neka komisiona radnja. Kupila mi je duge mudante i debelu donju maju. To je bilo deblje od džempera. Bojala se da se ne smrznem u Zagrebu. Tamo se svugdje grijalo, a i bura ne brije. I kada je recimo u Zagrebu minus dva, onda je to mirnih minus dva. Ovdje u Splitu, i na plus deset kada puše, ja se još dva dana poslije tresem u Zagrebu.
Od pisanja-Ništa!
Zanimljiva su Vaša sjećanja, biranim riječima prizivana. A jeste li Bobane ikada pomišljali da pišete?
-Ajme meni, dirnili ste mi bolnu točku. Taj ekstremitet, desni, zakazao mi je. Možda je to i zbog lijenosti. Kada uhvatim olovku i počnem škrabati, kao da prelazim u neku drugu disciplinu, u neke druge metraže…Jednostavno počnem mucati. Neovisno o provokativnim problemima unutar samog našeg poziva ili problemima unutar kazališta kao takvog. Glumac zapravo nije samo tumač uloga, interpretator tih drama koje su napisane davno, nego je u stvari tumač svog vremena. Veliko je područje koje glumac samim življenjem pokriva. Zato, od pisanja ništa. Ja eventualno znam sjesti ovako na šentadu i onda cijeli grad radi za mene predstavu.
Carevo novo ruho… za ženidbu
Što je u stvari bilo presudno da se opredijelite za glumu?
-U Zagreb sam išao na studije 1958. godine, na Akademiju za kazališnu umjetnost. Nikoga nisam poznavao. Nisam znao niti imena profesora na prijemnom ispitu. Išao sam s tim debelim mudantama, i uobičajenom tremom. U Splitu nisam nikoga poznavao, niti u kazalištu »Titovi mornari«. Ive Vidović se tamo stvorio s Lučca, Boris Dvornik je došao odnekuda, ali iz Varoša nitko nije bio u »Titovim mornarima« tako da nikom nisam mogao pristupiti i kazati; daj, odvedi me tamo da isprobam kakav je taj moj svijet.
Moj interes za kazališnu umjetnost već se bio osjetio na drugoj godini Tehničke škole u Splitu. Imao sam sreću da sam se dopao odličnoj profesorici hrvatskog jezika, profesorici Zelić, koja mi je davala poticaj unutar čitavog tog svijeta tehnike, telefonskih linija, radio-cijevi i svega ostaloga. I tako sam poslije te tehničke išao ravno pred ispitnu komisiju u Zagreb. Da je samo netko iz Splita bio u toj ispitnoj komisiji, ja bih imao veću tremu. Nisam znao za veličine imena doktora Branka Gavelle, Koste Spaića i ondašnjeg asistenta Božidara Violića. Ja sam taj svoj prijemni položio više svojim malim govorom, negoli naučenim tekstovima. Bilo je vrlo nezgodno što nisam ništa znao napamet, pa me je Branko Gavella upitao: »A, zbog čega ste došli?«
Mislio sam da sam pao na ispitu, jer su moji prethodnici i oni poslije mene, na ispitu govorili velike riječi, Othelove monologe. To je meni bilo prepotentno. Otkud meni snaga i pravo da govorim tu ljepotu stiha, tu krasotu teksta? Ja sam došao na Akademiju da im kažem kako ja tek hoću učiti.
Igrali ste u mnogim televizijskim dramama i serijama… I to uživo?
-Da, poprilično rano sam počeo snimati za TV. Još nije bilo magnetoscopa. Bilo je to 1961. godine i TV Zagreb me angažirala kao glumca u našoj prvoj televizijskoj seriji koja je išla uživo. svake druge subote. Serija se zvala »Stoljetna eskadrila«. Snimljeno je 14 epizoda. Sjećam se da smo Ivo Šubić i ja igrali jednu od prvih Štivičićevih drama »Usnuli ratnik«. To je priča koja je govorila o uspavanosti direktora poduzeća, bivšeg borca. Dakle, i onda su te teme bile škrto nabadane i obazrivo tretirane. U to vrijeme upleo se i Radio, pa je čovjek morao sate i sate provesti s mikrofonom.
A, film?
-Za film nisam imao vremena. Ja sam toliko išao iz predstave u predstavu, toliko se posvetio drami, da bi za bilo koji kadar na filmu morao moliti nekoga da me pusti iz teatra. To je moj subjektivni problem, jer nikoga ne mogu moliti. Snimio sam tek tri, četiri filma.
Ipak, film vas je oženio?
-To je istina. Suprugu sam upoznao na snimanju Babajinog »Carevo novo ruho«. Za sedam dana rodila se ljubav, i evo nakon 26 godina mi smo još zajedno.
Pomalo je i rijetkost u glumačkom svijetu imati toliko godina radnog staža u braku?
-Pa da. Uzeo sam tu ulogu da je igram do kraja, sa svim svojim problemima. Bojao sam se kakav ću biti kao otac. Prokleti Dalmatinac, kad dobije prvu kćerku. Moram priznati da me je Zagreb malo ispravio u tome, i nisam baš tako »đeložast«. Evo cura već ima 17 godina i još uvijek joj ne postavljam suvišna pitanja vezana za izlaske. Sin je mlađi, ima deset godina. Sviđa mi se taj vaš izraz »staž«.
Ja sam ipak Dalmatinac. Splićanin sam, a to nešto i u braku znači. Dalmatinac sam po gestama, temperamentu, nervu, nervozi, po umiljatosti i po slabostima. Znate kakvi smo mi: i rasplačeš se i nasmiješ u pet minuta.
Boban, Božidar, hrvatski glumac (Split, 24. XII. 1938). God. 1962. diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, kao jedan od posljednjih studenata B. Gavelle. Djelovao 1962–65. u Drami zagrebačkoga HNK-a, gdje se istaknuo kao Poručnik Klages (J.-P. Sartre, Zatočenici Altone) i Troilo (W. Shakespeare, Troilo i Kresida). Od 1966. u Dramskom kazalištu »Gavella« tumačio je žanrovski različite uloge: Frano (N. Nalješković, Tri farse), Don Jere (R. Marinković, Glorija), Dominis (I. Supek, Heretik), Macbeth (W. Shakespeare). Od 1983. ponovno je u Drami HNK-a: Kreont (Sofoklo, Antigona), Fijan (Č. Prica, Ostavka) i dr. Odmah nakon završetka studija angažiran je na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je ostvario više zapaženih uloga, posebice u postavama djela W. Shakespearea i M. Krleže, te u Teatru &TD (Caligula A. Camusa, Joco Škorić u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja I. Brešana, Filoktet H. Müllera), na Splitskom ljetu, radiju, televiziji i filmu. Istaknuti tumač mnogih glavnih uloga, od antičke tragedije do suvremenih drama, dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalim i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo za 2013.
Cit.Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža
