Kada se nađete u situaciji naspram sugovornice, kakva je već Ana Karić, vrhunska glumica, kada vam otvori svoje srce (o duši da i ne govorimo), kada vas pritom pogledaju dva vrlo topla oka, onda naprijed navedenih nekoliko redaka u rukama vrsnijeg pera, može istinski zazvučati i bolje i ljepše, ali je iz toga razloga narednih stotinjak redaka napisano tek kao dio (ne)obaveznog razgovora s povodom...Dogovorili smo se i sreli 14. kolovoza 1989. godine. Znači, odavno-a čini mi se da je to bilo jučer. I to jučer, ostalo je u prekrasnom sjećanju.
- Toliko sam se protekle kazališne sezone umorila, toliko sam predstava odigrala, da mi ovaj trotjedni dubrovački odmor dođe kao preporod, i za dušu i za tijelo - kaže Ana.
-Cijelo ljeto ću provesti na moru. Bila sam u Selcima na otoku Braču, a ovdje u Dubrovniku imam prigodu prisustvovati predivnim koncertima.
Što u Zagrebu nema koncerata?
-U Zagrebu nemam tih mogućnosti, ne iz razloga što ih tamo nema, nego naprosto zato što nemam vremena da ih posjećujem. Kao što vam je poznato, ja sam već trinaest sezona članica »Teatra u gostima«. Devet predstava mjesečno dajemo u Zagrebu, a sve druge dane u mjesecu smo u gostima. Ako je ožujak imao 31 dan, onda smo odigrali upravo toliko predstava, i tako iz mjeseca u mjesec, punih trinaest sezona. Desilo se eto, da sam prvi put osjetila umor i veliku potrebu za predahom. U međuvremenu. moram skoknuti do Pule, jer će se na tamošnjem festivalu prikazati film Veljka Bulajića »Donator«, u kojem igram značajnu rolu.
Tri isključivosti
Očekujete li možda i Zlatnu arenu?
-Ne, ništa ne očekujem. Jedino što priželjkujem je da publika dobro primi film i mene kao dio toga filma. Tko je Veljko Bulajić i kakve filmove radi, to je svima poznato. Vjerujem u uspjeh filma! Što se nagrada tiče, u Puli sam dobila debitantsku i nagradu kritike za film »Pustolov pred vratima«, a to je bilo zaista odavno. Bila sam na drugoj godini Akademije i bio je to moj drugi film.
Karijeru glumice ste zapravo započeli kao filmska glumica, zatim ste bili isključivo televizijska glumica »specijalizirana« za prave, dobre televizijske drame, da bi se u posljednje vrijeme posvetili isključivo kazalištu. Tri ljubavi ili tri potrebe?
-Tri isključivosti! Ja sam vam vrlo isključiva osoba. Točno je to što ste kazali, i red je pogođen. Istina, ponekad sam uspjela i nešto drugo napraviti. Prošle godine sam ipak uspjela snimiti dvije televizijske drame i jedan film. Upravo »Donatora« za kojega ste me upitali je li očekujem Zlatnu arenu, a moram vam kazati da ste vi zaslužili barem pohvalu što tako pomno pratite moje glumačke tokove.
Zar bih mogao nešto lijepo napisati o Vama ako ne bih poznavao barem te sitne detalje?
-Zar namjeravate napisati nešto lijepo o meni?
Da, u svakom slučaju. Mislim da vaš dosadašnji angažman i rezultati u scenskoj umjetnosti to zaista zaslužuju.
-Dirljivo...
Imate Vi i drugih rezultata, stalno ste u društvu devetogodišnjeg kavalira. Kako uspijevate pomiriti te silne obveze između posla i privatnog života?
-Od svih životnih rezultata vrlo sam ponosna na svoja dva sina. Stariji ima 22, a mlađi 9 godina. To je divno. Uvijek sam željela imati sinove i vrlo je zgodno što je tako velika razlika u godinama. Na taj način uvijek imam bebu, a onda samim tim i ja sam uvijek mlada mama.
Sinovi su moj ponos i bez obzira što sam uvijek radila, mislim da im nisam nedostajala. Svaki trenutak sam nadoknadila. Istina, mnogo mi pomaže i majka i suprug. Može se, zaista se može kad se hoće. Ponekad se mnoge stvari u životu događaju mimo želja i osobnih planova, život već sam donese da se neke stvari poslažu same po sebi. Tisuće predstava sam odigrala u trinaest sezona, kilometre i kilometre prevalila, ali sam uvijek stizala na pravo mjesto i u pravo vrijeme - u porodični krug Tu su nastajala ona neophodna punjenja koja pomiruju sve životne prohtjeve.
Buzančić, siguran šofer
Teatar u gostima puno putuje. Plašite li se što ste toliko vremena u automobilu?
-Uglavnom se ne plašim. Sada sam preplašena kada ste mi postavili to pitanje. Volim svoj posao i zaboravim na sve opasnosti koje vrebaju na putovima. Teatar ima svoj mali minibus kojega (neplaćeno) voze kolege. Obično su to glumci koji sudjeluju u predstavi. U posljednje vrijeme to odlično radi Boris Buzančić. Da samo znate kakvo je to zadovoljstvo kad se putuje u neko mjesto u kojemu željno očekuju glumce.
To su stvari koje se ne mogu platiti nikakvim strahom.
A od tih nekoliko tisuća predstava, od tih glumačkih pražnjenja, kažite Ana, je li je ostala neka neodigrana uloga, uloga koju ste željeli , a niste dobili?
-Kao i u svakodnevnom životu. Uvijek se dogodi da smo nešto željeli - a nismo ostvarili. Meni je žao što nisam nikada igrala u nekoj grčkoj tragediji. Nije to neka velika žalost, ali to bi još uvijek rado igrala. Dok sam igrala dramske uloge, uvijek su se ljudi čudili što igram samo u dramama. U to vrijeme strašno sam željela igrati komedije, a posljednjih trinaest godina igram samo komedije.
Rekla sam vam, kod mene je sve isključivo!
Trebao mi je ovaj razgovor, ta neposrednost, jednostavnost velike glumice. Ono što je autoru ovoga teksta ostalo na raspolaganju za zaključke i potvrde, jeste činjenica da je Ana Karić isključivo dramska glumica.
Odlična, naravno!
KARIĆ, Ana, hrvatska glumica (Perušić, 13. V. 1941 – Zagreb, 9. X. 2014). Diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1963. Godine1963–66. bila je angažirana u kazalištu Komedija, a zatim je bila u statusu slobodne umjetnice (Teatar u gostima, Teatar &TD, Dubrovačke ljetne igre i dr.). Istaknula se ulogama u djelima M. Držića (Laura u Dundu Maroju), I. Kušana (Ankica Andronjak u Čarugi), M. Krleže (Ana Boronghay u Zastavama), W. Shakespearea (Tamora u Titu Androniku), Bobe Jelčića – Nataše Rajković (Majka u Usporavanjima). Glumila i na filmu (A. Babaja, Carevo novo ruho, 1961; Š. Šimatović, Pustolov pred vratima, 1961; N. Tanhofer, Bablje ljeto, 1970; Z. Berković, Putovanje na mjesto nesreće, 1971) te u televizijskim dramama (M. Krleža – M. Fanelli, Adam i Eva, 1969. i dr.).
Citiranje:
Karić, Ana. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
