Tamo negdje u četvrtom osnovne u kino Central stigao je domaći film Svoga tela gospodar. Škola je bila popodne a i projekcija filma je bila u popodnevnom terminu. Dosta težak film za učenika nižih razreda. Čak me i biljeter pogleda i ka da se pita; šta ćeš ti tu mali? Odlučio sam ga obavezno pogledat. Jedina mogućnost je bila taj dan izostat iz škole. Picat! I naravno, morao sam sutradan lagati učiteljici i tako sam iznevjerio majku, a i svetu pionirsku rič!
Oduševio sam se filmom. I shvatio sam ono što je bitno, što je pisac želio istaknuti. Ne volim nepravde, ne volim brakove iz interesa i zato sam suosjeća sa šepavom Rožom, koju je sjajno donila Marija Kohn i koju ću dosta godina nakon toga i upoznati. Između nas se razvila jedna jako lipa prijateljska priča. Jedan dobar odnos na relaciji novinar-glumica, pun uvažavanja i simpatija.
Postoji jedna nit koja se vuče evo već gotovo cijeli jedan život. Zbog Iveka, zbog šepave Rože, zbog krave Pisave, Kolarove ili Hanžekovićeve, svejedno je, po prvi put sam »pica«, izosta iz škole. Bog zna što je privuklo jednog desetogodišnjeg dječaka iz dalmatinskog miljea u radnju seoskog, kajkavskog, Kolarovog »Svoga tela gospodar« u kojemu se lome koplja oko krave i šepave žene.
I dobro je napisa u svojoj knjizi »Između publike i države« Ivo Škrabalo: »... film je bio masovno prihvaćen od publike, ne samo u kajkavskoj i ostalim hrvatskim sredinama nego i diljem Jugoslavije, bez obzira što je redatelj ponovno demonstrirao svoj staromodni, monotoni, povremeno čak i dosadni način uprizorivanja, do gledatelja je doprlo nešto od temeljne autentičnosti i sudbinske vjerodostojnosti ovoga svijeta bijede na škrtoj zemlji, njegovih egzistencijalnih problema i emocionalnih iskušenja, kao i njegove svevremenosti koja je u danim okolnostima - pored pismene ograde na špici da je riječ o prilikama uoči rata - dobivala obilježja suvremenosti...« Bravo Škrabalo!
A Rože mi je nekako bilo posebno žaj, premda ju je Hanžeković (imam dojam) namjerno želio prikazati jako ružnom. Kasnije sam tu »šepavu« i »ružnu« Rožu sretao profesionalno puno puta. I to kao jednu finu gospođu, pravu Dubrovkinju i vrhunsku umjetnicu. Ali zapamtija sam da je u tim našim razgovorima bilo i onoga što vječno postoji između Splićana i Dubrovčana: simpatičnog štucigavanja. Čim bi gospođa Kohn primijetila kod mene »pinku« splitskoga, odmah bi za »despet« izgovorila bujicu dubrovačkih riječi. Tek toliko da se zna da se nikad nećemo dogovoriti tko je lipši i bolji, Dubrovnik ili Split, premda je to samo po sebi posve jasno, bez obzira što ova gospođa s otoka Lopuda mislila.
Zagreb mami Dubrovkinje
...Znam da nerado komunicirate s automatom pa zato uhvatite priliku i razgovarajte sa mnom kada sam kod kuće. Ali. ako se ipak ohrabrite, i vaša poruka će me obradovati.
Lijep pozdrav. Marija...
- sugovorniku ostane u tom času dojam da ne komunicira s automatom, već osobno, s Marijom Kohn. Ostane jednostavno nada da će poznati glas s automata u osobnom susretu obične vrste, pristati na razgovor. a dokaz takve nade zapisan je eto u stotinjak redaka napisanih sa srcem.
Špijun naš svagdašnji
-Pokušala sam ublažiti tu čudnu spravu, omekšati je porukom koja će me za trenutak zamijeniti kada nisam kod kuće. I ljudi mi sasvim rado ostavljaju poruke - kaže Marija Kohn u nadasve toplom susretu.
Spravica sasvim prikladna za »Balkanskog špijuna«?
-Ah, da. Znam o čemu govorite. »Balkanskog špijuna« moći će ovog tjedna gledati i televizijski gledaoci kao snimku kazališne predstave kojom »Teatar u gostima« obilježava 15. godišnjicu svog djelovanja. Igram Danicu, suprugu Čvorovića, i mislim da sam pristojno napravila tu ulogu, s kojom sam bezbroj puta nastupila na kazališnoj sceni.
Kazališne kritike vašu Danicu ne štede pohvalama. Volite tu ulogu?
-Veoma mi se sviđa. Čak su mi beogradske kolege od srca čestitale kada smo s tim komadom nastupili u Beogradu. Kazali su mi da sam neuobičajeno dobro odigrala taj tipično beogradski tekst. Radila sam s dosta Instinkta. Zadovoljna sam jer mislim da sam ključnu scenu, svađu između Danice, koja počinje luditi zajedno s mužem, i njene kćeri, dobro »ubola«.
"Nijesu u istu uru"
Kod nas baš nije običaj da se uspješna kazališna predstava »prenese« na mali ili veliki ekran. U Vašem slučaju to se desilo već na početku glumačke karijere kada ste uspješnu kazališnu predstavu »Svoga tela gospodar«, zaigrali i pred filmskim kamerama. Kako je jedna lijepa mlada početnica dobila ulogu ružne Rože?
-Ah. to već spada u filmski vremeplov. Bila je to moja prva kazališna i prva filmska uloga. Prvi angažman imala sam u Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnje kazalište »Gavella«. Branko Gavella vodio je jednu vrlo pametnu teatarsku politiku. Kada je osjetio talenat, onda je smatrao da se mladi glumac mora ogledati i u ulogama koje su nespojive sa samim fizičkim izgledom. Bila sam jako mlada i bio je pravi rizik dati mi ulogu na kajkavskom dijalektu, na jeziku koji uopće nisam razumjela. Gavella nas je vodio čak i u sela u kojima se govori tim dijalektom. Ulogu ružne Rože na filmu ponudio mi je Fedor Hanžeković i po tome filmu sam postala poznata. Bila je to vrlo zahtjevna i zahvalna uloga.
Na početku razgovora kazali ste da ste u svađi s vremenom, a u vašem stanu prebrojio sam petnaestak zidnih satova koji pokazuju različito vrijeme. Zašto?
-Strašno volim zidne satove i imaju divne zvukove. Moji prijatelji znaju da ih volim pa mi ih poklanjaju. Čak su mi jedan napravili od poklopca od »špahera«. »Nijesu u istu uru« jer bi čovjek poludio kada bi odjednom počeli sa zvonjavom. Samo jedan pokazuje pravo vrijeme. Satovi su moj hobi. Imam jednog urara u penziji koji mi popravlja satove. Nekako mi je tužno kada mi sat stoji. Inače, imam ja mnogo hobija, ali malo vremena. Sada u proljeće bilo bi divno poći nešto iskopati i posaditi. Imam u Mariji Bistrici 155 hvata zemlje. Oko zemljoradnje mi pomažu sin i susjedi ali mogu saditi samo grah, jer sam malo na zemlji. Ljeti sam uglavnom u kući na Lopudu.
Teško vrijeme može stati
Tek sada primijetih vaše dubrovačko govorenje?
-Kada sam primijetila kod vas »pinku« splitskog, odmah sam za despet izgovorila nekoliko riječi dubrovačkih. Ma, šalim se. Nijesmo mi baš taki »smrtni neprijatelji«. Jednostavno, ne možemo se dogovoriti tko je ljepši, Split ili Dubrovnik.
Pa to je barem jasno!
-Ma. nemojte! Ma nek vam bude, ionako nikada nećete priznati što je fakat. Dubrovkinja sam. Djetinjstvo i dio mladosti provela sam u Dubrovniku. Majka je s otoka Lopuda, a otac iz samog Dubrovnika. Uvijek sam sretna kada idem dolje, a kada se vraćam strašno sam tužna jer je dolje u mome vrtu tako divno: lemuni, nespori, praske, kaiši. ljiljani bijeli...
Strašno je melodičan taj jezik. Sada svi silom hoće govoriti dubrovački. Nono mi je umro vrlo star, pa sam čitavo vrijeme u Zagrebu imala prilike slušati taj govor. Nono je bio »strašan« čovjek. Zanimljiv je i njegov životni put. Došo je iz Poljske. Najprije je bio opančar u Splitu, pa je izučio za učitelja i u tom svojstvu boravio u Supetru na Braču i tamo se oženio. Onda je pošo za učitelja u Skoplje, pa u Konavle. Došo je potom u dubrovačku preparandiju i završio kao profesor matematike na dubrovačkoj gimnaziji. S mamine strane su Perinići. Moj prađed je bio kantonjer u Port Saidu i on je prvim brodom prošo kroz »Suecki« kanal.
I tako ste se Vi našli u Zagrebu?
-U ono vrijeme svi su išli na nekakve studije u Zagreb ili Beograd. Bila sam stipendist dubrovačkog teatra, ali me je Zagreb prigrabio. Tada je predsjednik Grada bio Veco Holjevac, jedan izuzetan čovjek koji je mnogo držao do umjetnika. Što se može, nisam jedina. Već na početku glumačke karijere dao mi je dvosoban stan kako bih mogla dovesti nonu. Bila sam član »Gavelle« 25 godina i zbog izvjesnih razloga prešla sam u slobodnjake. Sada sam već dvije sezone član »Jazavca«.
I podosta televizijskih uloga i radio-drama?
-Kako da ne! Bilo je toga: »Dugo putovanje u bijelo«. »Slučaj maturanta Wagnera«. »Tonkina jedina ljubav«, »Inspektor Vinko«... Sada snimam seriju »Zagrljaj«. Na radiju sam također mnogo radila. Posljednje je bila monodrama Roberta Tomovića »Requiem za luđega Pereta«.
Glumicama, mislim, posebno teško pada starost?
-Kao i svim ostalim ljudima. Možda malo teže. Ne bih rekla da su to lomovi koji završavaju na psihijatriji. Ljudi su navikli da nas gledaju u ljepšem svjetlu, obavijene velom tajnovitosti, šminkom, svjetlom i onom daljinom koja postoji između pozornice i gledališta. Ta štukatura postoji, ali jednoga dana ni to više ne pomaže: vide se bore, suvišni kilogrami...
Ovo je bio jedan dio priče o Mariji Kohn, najnagrađivanijoj hrvatskoj filmskoj, televizijskoj i kazališnoj glumici, Dubrovkinji radi koje sam morao lagati, ali nije mi žao. Bilo je susreta i prije i poslije, Ovaj je iz travnja 1987. A ovaj zvučni, bio je oproštajni i volio bih da g poslušate. Isto tako da večeras na 1. programu HRT iz serijala Velikani hrvatskog glumišta. I tamo ćete saznati nešto više o Mariji.
