Ono što je u svemiru nemoguće, u estradi je posve ostvarivo. Primjerice, moguće je da su velike zvijezde nekoć bile male. Estradne zvijezde mogu se vinuti do neba, a ipak ostati na zemlji i još pri tom dugo sjajiti. Zato vjerojatno one prave, istinske, ovozemaljske imaju znatno više poklonika, jer znaju dirnuti u srce, ugoditi uhu, razvedriti, razgaliti...
Evo jedne takve u našem spomenaru. Najsiromašnijem spomenaru na svijetu. Tek sa pet slika jednoga lika! Ali život ionako nije slika, jer slike blijede. No sjećanja ostaju znatno duže u nama. Slike su tek okvir u njima...
- Premda se čini nemogućim, stvarno se sjećam trenutka kada je snimljena ova fotografija. Bilo je to na moj drugi rođendan. Koje godine? Ne, još uvijek ih ne krijem, 1963. - kazala mi je uvodno Doris Dragović.
"Svijet ću gledati s vrha prstiju"
Živjeli smo kod bake i dide, u predivnoj kući s puno cvijeća. Danas u centru Splita, a tada na samoj periferiji grada. Bila je to kuća iz dječjih snova, s tavanom i podrumom. A upravo u podrumu se uvijek moglo naći nešto meni zanimljivo. Pa i ona skrivena mjesta gdje se može sanjariti i gdje mašta dolazi do punog izražaja.
Imala sam sreću - u podrumu sam pronašla najljepše stvari na svijetu: svilene baletne papučice, haljinice, cvjetne krunice za glavu, kazališne rekvizite moje tete, velike balerine svjetskog glasa. U takvom okruženju životni put — barem u mašti — bio je određen. Svijet ću gledati s vrha prstiju...
- Otac me obožavao. Njemu sam bila više privržena, jer je bio popustljiv. Mama je bila stroga. Nikada nisam bila maza, iako sam jedinica. Maza u smislu bolesno maženog djeteta. U tatinim rukama osjećala sam se tako sigurnom, baš kao i svako žensko dijete. Tata je Bog. Na veliku žalost, njega više nema. A toliko mi nedostaje...
Poziv Tedija Spalata
- Između prethodne fotografije i ove, na kojoj mi je već 16 godina, zbilo se mnogo toga.
Proplesala sam sve što sam htjela i mogla. Ali, već tada sam znala da neće ništa biti od sjajne karijere primabalerine. Na vrijeme sam shvatila kako je to život pun odricanja, bez obitelji. Klasični balet zamijenila sam folklorom u društvu »Filip Dević«, a nešto kasnije došla je i pjesma. Ona se uvijek rađala u našem mladenačkom društvu, u klapi, na splitskoj Pjaci. Solističkih ambicija nisam imala. Slučajno me je Tedi Spalato uspio nagovoriti da pokušam kao vokal u grupi "More" u kojoj su se okušali Meri Cetinić, Oliver Dragojević, pa čak i Daniel. Opirala sam se, ali nedovoljno. Danas mi nije žao zbog toga. Iza mene su godine sjajnih pjesama i veliki broj poklonika. Hvala im na podršci. Moj ulog u glazbi je moj život. Dok sam stvarala situaciju da budem zabetonirana u srcima moje publike, za mene nije postojao ni privatni život, ni obiteljski dom.
- Baš kao u svakoj bajci, jednog dana pojavio se On. Princ iz mojih maštanja. Kalkulirati nisam htjela, a i da sam to učinila, sve bi palo na njegovu stranu. Umjesto glazbe izabrala sam Maria Budimira.
- Onda je došla najveća radost mog života. Ponovno jedan muškarac, Borna.
Kad sam postala mama, ništa više nije bilo važnije od mog sina. Majka se treba potpuno predati djetetu. Baš onako kako je to činila moja mati. Prekinula sam posao i posvetila se svojoj obitelji. Ulog je to koji mi se vraća svakog trenutka, tijekom cijelog dana i noći. Dugo me nije bilo. Kada sam mislila da će moje pjevanje i uspjesi biti samo dio prošlosti, najsnažniju podršku za povratak dobila sam od supruga. On me je bodrio, poticao i motivirao da se vratim. Zbog te silne publike koja mi nije prestajala pisati. Dakako, znala sam da povratak mora imati potvrdu u vinilu. Ono što je sjajno u svezi s novom pločom, jeste to što je ona ipak jedan pomak od svega što nas okružuje. To su konačno opet ljubavne pjesme, one što smo nekad slušali, s puno čežnje i romantike. Nastupam koliko mogu i opet je uspostavljen taj divni kontakt između mene i publike. Sretna sam zbog toga. Tu je opet onaj divni osjećaj povratka kući i susret s najdražim stvorenjima na svijetu. Tu život počinje iznova. Zato mislim da je moja pjesma sada znatno bogatija.
Upravo za dvije velike note!
A evo i razgovora s Doris iz srpnja 2011.
