ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (70) – Severina Vučković: Neće vrijeme pobjeći. A neće ni Seve!

Potrošeno je dosta živaca dok se jednog jutra nisam probudila i spoznala da neće uvijek u životu biti kako sam mislila, da ima i ljudi koji nisu dobri...

Znam da  sam posvađen s fizičarima i matematičarima. I prvi put (ali opravdano) krivnja pripisujem mojim nastavnicima. Ali nema veze, ništa mi u životu to neznanje nije odnemoglo. Eto, pitanje vremena još mi je nedokučivo; je li ono stvarno ili tek iluzija? Nek’ o  tome raspravljaju fizičari, teolozi…Ja se držim one stare ‘carta canta‘ na kojoj piše; 19.12.1997. O tome svjedoči i naslovnica i duplerica o Dalmatinki u Zagrebu riječkog Novog lista. O Severini je riječ. Pa već je prošlo 23 godine? Nevjerojatno! A gledam i fotografije koje je snimila Ines.V. Ljubetić. Pa lipe su; Elle était si jolie – kako kaže Alain Barrière.


I ostala je takva-uvijek prijazna i draga!

Od zadnjeg puta kad sam  s njom pričao  prošlo je puno vremena. Bilo je to u vrijeme njene najveće popularnosti, kada se gotovo sa svakog novinskog kioska smješkala zagrebačka Splićanka. I na malim ekranima. Sada, čini se, svoje novinske i televizijske istupe Seve pomno dozira. Pojavljuje se s vremena na vrijeme, s valjanim razlozima. Te velike stanke su možda bezrazložne. A vrijeme ide, leti…

– Neće vrijeme pobjeći. A neće ni Seve! Pripremam novi CD i to je sve. Uostalom, nastupam redovito. Imam neke pjesme koje smo tek poslušali. Pristiglo je puno kazeta od nekih ljudi koji bi željeli da pjevam njihove pjesme, a neke sam i sama napisala, pa ako mi se posreći možda će se i neka moja naći na novome CD-u.

Hoće li taj novi CD „pucati“ na tinejdžersku publiku?


– To neka bude iznenađenje. Nikada se nisam osjećala kao tinejdžerka zvijezda, pa ni u dobi kada smo snimali „Dalmatinku“. Ne, ja stvarno nikada nisam bila tinejdžerska zvijezda, a pokazalo se to i s pločom „Trava zelena“. Neki momci iz 4. splitske brigade rekli su mi da su s tom pjesmom bili i u Oluji i Bljesku. Ništa više od te nagrade mi nije potrebno, Na mojim koncertima su uvijek bili prisutni ljudi različite životne dobi. I to me je uvijek veselilo. Točno je, pravimo stanke od ploče do ploče. S „Dalmatinkom“ nas je bilo previše. Nakon „Trave zelene“  došla je „Moja stvar“ koja je bila jedan normalan put, neko moje starenje, No, važno je da je publika prepoznala tu glazbu.



Moj uspjeh nije došao munjevito

Razmišljaš li sada , u ovom trenutku kad trebaš ponovno izaći pred publiku s CD-om, razmišljaš li o svom mjestu na hrvatskoj glazbenoj sceni?

– Ne! To bi bio najkraći odgovor. Toliko puno razmišljam o sebi da mi malo vremena ostane da razmišljam o drugima. Mislim da se svi moramo brinuti o sebi.

I o Zlatnim dukatima?

– Zašto o Zlatnim dukatima?

Pa zato što si mi zadnji put rekla da će ti Zlatni dukati svirati kad se budeš udavala

– Oni su zaista prekrasni glazbenici. Stoji da će mi svirati, ali da ću se udavati – neću!

Koliko te je Zagreb promijenio?

– Mislim da me nije promijenio. Osjećam se kao prava Dalmatinka.

To mi nitko ne može ukrasti. Premda ja mislim  da sam rođena za cijeli svijet. Puno sam suza prolila, previše je bilo nostalgije. Sada znam da nisam na kraju svijeta kako mi se činilo prvih mjeseci. S kolegama se ne družim baš puno, ima ih svega nekoliko s kojima mogu razgovarati. S nekima se krugovi jednostavno nisu spojili. Svatko ima svoj mir koji ga vezuje za neku drugu stvar. Ali poslovno se  surađuje normalno. Meni ugovor ništa ne znači ako nismo ljudi, ako se ne razumijemo. A imala sam sreću s ljudima. Znali su me pitati kako sam kad mi je bilo potrebno. Ali isto tako potrošeno je dosta živaca dok se jednog jutra nisam probudila i spoznala da neće uvijek u životu biti  kako sam mislila, da ima i ljudi koji nisu dobri.

U tom estradnom žrvnju novinari su nezaobilazna karika. Kakva su tvoja iskustva i njima?

– Nemam u biti loših iskustava. Bilo je više dobrih nego loših. Neki novinari su uzeli sebi za pravo  da je demokracija vrijeđanje. Mislim da svaki novinar ima pravo sve pitati ali do određenih granica, do određene mjere. E, sad je pitanje kako odrediti mjeru? Ja se odmah na početku razgovora trudim uspostaviti tu mjeru. Jer, novinari ipak kroje  o meni sliku prema javnosti. Kao osoba sam im intrigantna, što uopće nema veze s realnošću. I takvu sliku imaju o meni ljudi.

A kakva je prava slika Severine?

– Sebe gledam kao dragu, poštenu, dražesnu, simpatičnu, duhovitu i lijepu.

Moja reakcija na članak je...
Vau
14
Haha
1
Hagić
6
Hmmm
4
Plač
2
Grrr
0
Molim?
3

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime