ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (69) – Nives Ivanković: Žena traži čovjeka koji mora imati atribute pravog muškarca

Ništa ne gledam u crno-bijeloj tehnici. Ljudi smo, svi imamo pravo na greške. Pokušavam razumjeti čak i ono što čovjeka najviše boli, a to je zloća, ljubomora, pakost…


Bilo je to prije 12 godina, taj naš susret, vrijeme kad sam naumio obaviti razgovor s Nives Ivanković. Od tada se puno toga promijenilo. I onda je bila poznata i popularna. Čak i u Splitu je privlačiti pozornost, što je nedvojbeno znak da je dobila pristupnicu i za veće uzlete. Jer nakon televizijskih serija Skrivena kamera, Jel’ me netko tražio, Reci Roberte, filmova Agonija, Četverored,  i niza kazališnih uloga, ona se u to vrijeme bavila i novinarstvom. Na svoj način. A kroz taj njen žurnalistički iskaz, moguće je bilo prepoznati ili raspoznati neke njene osobine… Ljudske i glumačke.


Recimo, zna na vrijeme doći na zakazane razgovore, što i nije baš uobičajeno kod glumačke i druge estradne čeljadi.

Znači, Nives (još) nije zaglumila, a kad će – ne zna se. Kad je gluma u pitanju , ona je glumica iznenađenja. Jer od konobarice Miki do nekog ozbiljnijeg dramskog teksta njoj ne treba ni puno vremena ni “poniranja” u ulogu. Moć transformacije doduše jest glavno oružje glumca, samo je malo glumaca s takvom moći.

Uglavnom, nakon odmora u Sloveniji, pametno je zaključila kako bismo razgovor mogli obaviti u kafiću na Mejama, elitnom dijelu Splita. Tu je lokaciju sama predložila jer se “sasvim slučajno” nalazi ispred njene kuće.

-‘Ko će platit ovu lipotu  i ovo sunce. Deset dana nisam vidila sunca u Sloveniji!

 Gušti su gušti, a i skijanje ima svoje draži, zar ne?



– Ma nisam išla na skijanje…Terme u Rogaškoj Slatini, išla sam na zasluženi odmor. Tamo doduše postoji skijaška staza, ali ne skijam. Izbjegavam sve te riskantne pothvate. Jer bilo kakva vrsta loma može biti problematična za posao koji radim.



Novinarstvo- tajna ljubav

Nakon neriskantnog odmora sad su veće šanse da nastavite tamo gdje ste stali, a to je scena splitskoga HNK?

-Pa uvijek se nadam i veselim poslu. Gluma mi je životni poziv, ljubav…

Ni novinarstvo nije tako daleko?

-To je nešto drugo. Pisanje je moja tajna ljubav. Kolumnistica sam

Slobodne Dalmacije. Bez neke lažne skromnosti, mislim da je i to pridonijelo mojoj popularnosti, a kako mi glumci  teško zarađujemo za život, uvijek dobro dođe nešto “sa strane”. Pišu mi ljudi, traže savjete kad se nađu u raznim životnim situacijama, bračnim problemima, ljubavnim…

Ali  Vi nemate toliko životnog iskustva da biste mogli rješavati tuđe probleme. Još manje bračne?

-To je točno, ali pokazalo se da ipak mogu. Reakcije su fantastične. Kad mi je bilo ponuđeno da to radim bila sam skeptična. Rekla sam da nemam iskustva. A oni su tražili mladu, duhovitu i poznatu osobu. Nisam  razočarala ni uredništvo ni čitatelje. Stvorila sam jedan princip da svakome pismu pristupam na način kao da mi je to ispričao prijatelj ili prijateljica. Ljude savjetujem onako kako bih i svoju najbolju prijateljicu. Ne prodajem toplu vodu već ono što bih uradila da se nađem u jednoj od  situacija. Neki su mi čak rekli da bi se od toga mogao napraviti i dobar dramski tekst, ali nisam tip koji misli da sve može. No, ništa nije isključeno, sve je moguće jednoga dana. Dapače, drago mi je raditi taj posao, dosta je izazovan i nisam doživjela ništa ružno. Zovu me ljudi, reagiraju na moje odgovore. Čak mi je jedan čovjek došao na kućna vrata i dao mi tekst na kojemu je pisalo: “Volio sam te, volila si me. Rastavili su nas, prokleti pinezi”. Čak je tražio da ga potpišem punim imenom i prezimenom. Mislio je da će ga žena razumjeti…To pismo je u brakorazvodnoj parnici iskoristio i njegov odvjetnik pokušavajući  reći da je njen suprug nakon svega svojoj ženi ljubav izjavio u 80000 primjeraka. Premda nisam profesionalni novinar, imam osjećaj što treba a što ne bi trebalo objaviti. Stvorila sam veliki krug prijatelja. Sadržajno je moja kolumna zanimljiva, postigla sam nešto što nisam očekivala, a to je da mi ljudi vjeruju. Recept je jednostavan: iskrenost!

Medeja ili Glorija

Tko vas savjetuje kad se Vi nađete u nekim životnim, ljubavnim (ne) prilikama?

-Na to pitanje bih mogla odgovoriti vrlo jednostavno: U postolara najgore postole!

Idemo se mi ipak vratiti kazališnim vodama. Jeste li zadovoljni s onim što ste do sada napravili?

-Zadovoljna sam jer mislim da imam pravilan razvojni glumački put u matičnoj kući. Puno radim, idem iz predstave u predstavu. Mislim da je splitski ansambl najbolji u Hrvatskoj, da stvaramo izuzetno dobre predstave, što bih mogla potkrijepiti činjenicom da vrlo probirljiva splitska publika u zadnje vrijeme za većinu predstava traži kartu više. Razbili smo tu jednoličnost kazališnog življenja u Hrvatskoj.  Preda mnom je puno godina rada, tumačila sam dosta intrigantnih uloga. Kad bi mi se pružila prilika voljela bih odigrati Medeju ili Marinkovićevu Gloriju. U nekom kazališnom smislu mislim da sad dolazi moje vrijeme. Ma, imam ja još puno tajni koje vam neću otkriti, ali budite sigurni kad dođe vrijeme da ću vas prvoga obavijestiti.

Kad već govorimo o kazališnom životu, postoji jedan problem koji je stvar repertoarne politike, a to je da glumac nije uvijek na prvom mjestu. Na prvom mjestu je redatelj, njegov izbor teksta, pa podjela, tako da neke uloge ne dolaze samo zaslugama već i nekim sretnim stjecajem okolnosti. Mislim da većina glumaca tako razmišlja, ali u ovom poslu je ipak najvažniji rad. Dakako i komponenta sreće je bitna. Osobno mislim da još puno toga trebam dati.

HNK u Splitu oduvijek je imalo vrhunski glumački ansambl. Jeste li u toj ili u nekoj drugoj sredini tražili svoj glumački uzor?

-Nemam velikih uzora u životu. I kad sam bila mala nitko mi nije bio uzor. Žao mi je što je prerano napustila glumačku scenu velika hrvatska glumica Zdravka Krstulović koja je za mene utjelovljenje žene, glumice i čovjeka. Imala sam čast igrati zajedno s njom.

Kad već spominjete Zdravku Krstulović, neki vas čak  po nekim gestama uspoređuju s njom?

-Meni je čast što me uspoređuju, ali imam još toliko toga napraviti da bih postala mali dio nje. Zdravka će se pamtiti po svojim ulogama. Smatram da smo svi negdje nepravedni, da je život surov i čudi me od struke što ta glumica nije dobila nagradu za životno djelo.

Sudjelovali ste nedavno u TV emisiji Latinica, u kojoj se govorilo o neravnopravnosti, odnosno ravnopravnosti spolova. Koji je bio razlog da baš Vas pozovu u tu emisiju?

Mislim da me je Denis Latin pozvao isključivo zbog jednog intervjua u kojemu sam izjavila da žena ne mora biti glupa ako nosi četvorku. Ja ne živim stereotipnim načinom života zbog profesije, koju opet ne mistificiram, ali koja se opet razlikuje ritmom, tempom i načinom života. Ali kad su u pitanju muškarci i žene, ja sam nekih liberalnih uvjerenja što se tiče konteksta ravnopravnosti. No, smatram da ljubav, brak i djeca jesu krune života. Žena mora biti realizirana, ne u smislu jedne bolesne karijere. Što kod nas uopće znači karijera? Moj posao je dio mene i ne mislim da su samo svijetla pozornice ono što život čini životom. Treba imati jednu ravnotežu, i ako se to može spojiti sa mnom, ovakvom kakva jesam, mogu imati i ono drugo a to je da sutra budem i dobra majka i dobra supruga i dobra glumica.

Tvrdoglavost i osjećajnost

Ako nije intimno pitanje,  radite li nešto po tom pitanju?

Hm, nisu baš sve stvari u životu u našim rukama. To se dogodi ili ne dogodi. Do sada se to nije dogodilo. Ali, eto moram vam neskromno priznati da sam dobra domaćica, da mi je kuhanje hobi i da sam jedna od rijetkih glumica koje nemaju duge nokte. Volim ugostiti prijatelje i najsretnija sam kad svi kažu da to što sam im pripremila, da je dobro.

Jeste li tolerantna soba, kako promatrate svijet oko sebe?

– Ništa ne gledam u crno-bijeloj tehnici. Ljudi smo, svi imamo pravo na greške. Pokušavam razumjeti čak i ono što čovjeka najviše boli, a to je zloća, ljubomora, pakost… Negdje uvijek nalazim da u svakom čovjeku ima nešto dobro, a da ga sam život i sredina formiraju onakvim kakav jest. Naravno da ne opravdavam takve stvari, ali pokušavam razumjeti. Jer ni ja nisam savršena, i ja imam mana i vrlina.

Koje su Vaše mane i vrline?

-Tvrdoglava sam do besvijesti i toga sam svjesna. Pa sad ne znam je li to mana ili vrlina. Vjerojatno mana? A što se vrlina tiče, to bi trebali reći oni koji me dobro poznaju. Možda je moja mana to što sam preosjetljiva, iako tako ne izgledam. Osjetljiva sam na nepravdu.

Vratimo se ponovno onoj Latinici, ali tek toliko kako bih imao povod da vam postavim pitanje: Kakav bi po vama trebao biti idealan muškarac?

-Žena traži čovjeka koji mora imati atribute pravog muškarca.

A koji su to atributi pravog muškarca?

-Ima ih nekoliko ali sve bi se moglo svesti na to da muškarac treba poštivati ženu i biti njen zaštitnik. Muškarac treba imati nešto što svaka žena priželjkuje. On bi trebao davati ženi onu vrst energije koja je čini ženstvenom, podržavati je u njenom poslu, ali isto tako i kao osobu. Ne mislim na financije, jer danas žene više zarađuju. Pa pogledajte u novinarstvu su 90 posto žene.

Postoji izreka da su ženi najbolji prijatelji dijamanti, a ja mislim da je to muškarac koji će je usrećiti. Mislim da je tu izjavu o ženi, muškarcima i dijamantima dala svojevremeno Marilyn Monroe koja je rođena 1. lipnja isto kao i ja. Kao i svaka druga žena volim nakit,  i to pravi, ali uvjerena sam da je pravi prijatelj ipak pravi muškarac koji će ženu usrećiti.

Prateći vokali

Kad sam bila mala sanjala sam o tome da budem stjuardesa. Zato što obožavam avione i ne bojim se leta. Ali bojim se auta i stoga nisam položila vozački ispit. Ima tako nekih kontradiktornosti… Bojim se uzeti pile,  a obožavam konje. Kad sam bila mala željela sam postati i prateći vokal. Jedna od te dvije želje su mi se ostvarile. Poslije jedne premijere Nora Krstulović, Lucija Šerbedžija, Tamara Garbes i ja,  na brzinu smo sklopili grupu “Prateći vokali” i dobro nam je išlo. Svi su bili zadovoljni, a neki su čak i rekli da je dobro što smo se zaustavili kao “prateći”.

Darivanje

 Darivanje je za mene znak saznanja o osobi koju darujem.  Za jednog mog prijatelja koji ima sve, bilo mi je teško odabrati prikladan dar. Imao je gripu i onda sam mu odlučila darovati jednu golemu, ali baš u pravom smislu golemu košaru limuna i naranača. Nije to bio znak da je prehlađen, već jedna sitnica u zapažanju. On se silno radovao daru kojemu se nije nadao.

Moja reakcija na članak je...
Vau
17
Haha
0
Hagić
4
Hmmm
2
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime