ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (68) – Edo Pezzi: Vespa je kriva za sve

Svaka osobna novinarska priča u pravilu počinje s onom “otrcanom” rečenicom: Počeo sam tu i tu, radio sam sve i svašta, naravno, najprije u Gradskoj rubrici pa onda…


Ni priča o životu legendarnog sportskog novinara Ede Pezzija, urednika i komentatora Sportske redakcije Radio Splita, ne bi mogla krenuti nešto dalje ili blistavije od  standardnog “mukotrpnog svaštarenja” u samim počecima.


E, ali ima tu jedan zgodan detalj, u tom konkretnom novinarskom životopisu, naizgled  banalan ali sasvim primjeren za jedan naslov:

-Bio sam uposlen u Slobodnoj Dalmaciji, radio sam sve što je trebalo. Generacija sam Joška Kulušića, a na Radio sam došao kad me je akademik Davorin Rudolf, tadašnji novinar i sportski komentator, zamolio da ga vespom od Slobodne prebacim do Radio Splita…

       Znači, vespa – taj statusni simbol s početka šezdesetih – kriva je za preko 2000 radijskih prijenosa raznih utakmica, od olimpijada do velikih svjetskih sportskih događaja?

-Čovjek koji  ima toliko radijskih i televizijskih utakmica u glasu, novinar koji je razgovarao s najvećim sportskim zvijezdama svijeta, od Muhameda Alija, Pelea, Eusebia, nije se baš pokazao kao sjajan sugovornik, potvrđujući još jednom onu poslovicu “U postolara najgore postole”. Novinar koji je nezaustavljiv kad uđe u radijski studio i obrađuje svoje “žrtve”, bio je pomalo “mutav” kad je trebao govoriti o sebi, vjerojatno iz razloga “profesionalne deformacije”. Jer novinar, kojemu je osnovni zadatak (baš kao i profesorima), da stalno  postavlja pitanja, teško se snalazi u obrnutoj poziciji. On je najjači u svojoj elementarnoj poziciji.



– A šta ću ti reći, sve bi to stalo u nekoliko rečenica. A vidiš, prošlo je toliko godina od 1966 do danas. Cijeli jedan život, cijela jedna mladost. A sve su to bili pionirski poslovi. Prije mene na Radio Splitu sport su obrađivali Davorin Rudolf, koji je kasnije postao istaknuti sveučilišni profesor, ministar i veleposlanik, te Vladimir Caktaš. Oni su radili uglavnom samo Hajduka. Kad sam ja došao na poziv Marinka Boića, onako mlad i poletan, počeo sam s češćim radijskim prijenosima, želio sam unaprijediti Sportsku redakciju. Igrao sam vaterpolo u Jadrana i želio sam se kao novinar specijalizirati za košarku, vaterpolo, veslanje…Dakle sve morske sportove. Nisam želio svaštariti. Ustrajavam na tome da se novinar treba maksimalno specijalizirati jer ti onda ljudi više vjeruju. Danas mi imamo tjedne sportske emisije, dnevna javljanja, živi program, ulazak u program u svako doba, ako to događaj zaslužuje, što je prije bilo nezamislivo. Stvorio sam, čini mi se,  i jedan tim mladih novinara. Možda sam  i strog šef,  ali znam da je sportsko novinarstvo jedan ludi posao. To je život bez predaha, živi se sedam dana u tjednu, 24 sata moraš biti budan da ti u snu ne pobjegne neka vijest. Volim brzinu, volim bit prvi. Još uvijek mislim da je u novinarstvu najbitnija vijest – Prvi objaviti vijest! To je moje zadovoljstvo. Imao sam prvi vijest da je Ćiro Blažević završio u francuskom zatvoru. Javio sam odmah to kolegama u Zagrebu ali oni su čekali da HINA to objavi. Imao sam prvi vijest da Rađa odlazi u Cibonu…

To su ti te male novinarske strasti koje se na radiju s guštom tako lipo mogu plasirati. Za mene je najveća strast prvi poslati vijest. Pogotovo od kada je izumljen mobitela. Mobitel je najveći izum za radijskog novinara. Za tren si u programu!



Ne, nije me zanimala puno televizija iako i danas napravim neki prilog, neku priču o običnim ljudima, o ribičima iz splitske Zente. Radio je moj medij. Sportsko novinarstvo me odvelo na sve strane svita. Di sve nisam bio i u kakvim sam se sve situacijama nalazio. Kad radiš prijenos onda si sam, nema ti pomoći. Ili, kad sjediš za stolom na SP, sjediš s najboljim novinarima svijeta i onda se vidi koliko znaš ili ne znaš. Sve su to ipak lipe strasti.

Tko je naša najveća sportska zvijezda?

– Teško si mi pitanje postavio. Vidio sam ih bezbroj. Ali, ne samo po srcu već i po novinarskoj prosudbi bio bi to Goran Ivanišević. Ja sam se s plaže javio mobitelom tadašnjem gradonačelniku Splita Ivanu Škariću i rekao sam mu: Moramo mu napraviti doček, bez obzira pobijedio on ili ne. Jer to je najveći uspjeh splitskoga sporta. I moram priznati on je to odmah prihvatio. Dogovorili smo se da tu neće biti nikakve politike. To je sigurno najveći doček u povijesti. To se vjerojatno nikada više neće ponoviti. Naravno, bio sam i na dočeku sjajne olimpijske pobjednice Đurđice Bjedov u Splitu, i kad je Jugoplastika postala prvak Europe…Ali kad sam pogledao snimke svih tih dočeka, Goranov je bio veličanstven. S nama u kombiju bio je i novinar CNN-a.  Uhvatio se za glavu, nije moga vjerovat. Rekao mi je da se to može dogoditi samo u tako “ludim” gradovima kao što je Split. Zato ja smatram da je Goran uz Perasovića  par excellence na ovim prostorima, od ponašanja pa do svega ostalog. Oni su profesionalci, pravi momci, krasna splitska dica. Naravno, ima ih još i bit će ih. Gušt mi je bit s mladima jer se onda i ja tako osjećam. Danas je sportsko novinarstvo vrlo naporan posao,  ali te drži pokret jer si uvijek s mladima, uvik si sa dicon, dijeliš njihove sudbine, pomažeš im…Neki znaju koliko si im pomogao, a neki ne znaju, ali to te kao novinara drži u jednom velikom pogonu u kojem ne možeš stati. Nema tu odmora. To je prednost sportskog novinarstva. Ti si apsolutno u jednom žrvnju. Sve je teže raditi ta velika svjetska natjecanja, sve je zatvoreno, blindirano, ne možeš doći do sportaša, do informacije, ne možeš mu se približiti i upitati ga pristaje li na razgovor. To su postale more i kazne. Ali, to je onda pitanje izbora. Ja sam svoje izabrao i ne žalim se. Možda bi se mogla žaliti moja obitelj, ali i oni su to prihvatili kao dio “normalnog” života. Čak i onda kad sam s obitelji, kad sam negdje na moru na odmoru i kad jedrim, kad sam sam, mislim o tome što se tog trenutka u sportskom svijetu zbiva.

Sav taj ludi tempo i život nadoknađuje mi moja supruga, kćerka i unuci. Oni mi daju snage da izdržim u tom žrvnju koji se zove sportsko novinarstvo.

Ovaj razgovor sam vodio prije dvadesetak godina, a učinilo mi se da bi zgodno bilo poslušati kao dodatak i razgovor s Edom od 22. kolovoza  2009. godine. Kako je na taj profesionalni žrvanj gledao iz umirovljeničke pozicije.

Moja reakcija na članak je...
Vau
6
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
2
Plač
0
Grrr
1
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime