ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (65) – Gabi Novak: Balada o starom radiju i …

Zahvalna sam svima koji su tijekom ovih desetljeća za mene pisali sve te predivne pjesme. Ali, prilikom izvođenja, ja nisam pjevala pjesme kolega. Bile su to, usuđujem se kazati moje pjesme, zato što sam u trenutku interpretacije dala sve ono što je bilo najvrijednije u meni…


Smiješne su mi sada bajke, a  i pisci koji obično ovako započinju priču: Nekoć davno…


Ja neću tako već ovako: Bilo je to davno, davno…Jednog dana najstariji brat i njegov prijatelj donijeli su u kuću jedan ogroman radio aparat. Polovni, naravno. Bilo je to negdje pri kraju 1958. godine. Bio je to neki stari model ali vrlo otmjen koji je brat kupio za male pare od velikog gospodina, splitskog doktora Kambera. I dok se to smjestilo u kuhinji a mat brže-bolje obrisala gornji dio i stavila lipo merlo, brat ga je uključio u struju i trebalo je malo pričekati da se to čudo malo „ugrije“, da se pojavi magično oko zelene boje. I odjednom sam čuo pjesmu!

Pa ovo nije Ivo Robić! – bio je moj pametni zaključak koji je izazvao iskreni i možda pomalo sažaljivi smijeh.

Ne, to ti je jedna nova pjevačica koja se zove Gabi Novak. Zapamti to ime, i ne čeprkaj po radiju da te ne bi streslo – poučio me (zaprijetio!) najstariji brat koji je znao puno o pjevačima tog vremena. Desetak godina kasnije objavio sam na Radio Zagrebu jednu svoju priču pod nazivom – Balada o starom radiju i Gabrieli Novak. Tada sam naime pisao priče za malu i veliku djecu, i već tada savršeno razlikovao Gabi od Ive Robića, slušao sve i svašta – izbjegavajući na sve načine svašta kako bih na vrijeme spoznao što je vrijedno slušanja.

O pjevačkoj karijeri i životu Gabi Novak mogao bi se napisati roman. Nešto što bi moglo biti pitko, lišeno bilo kakve banalnosti tipa turskih sapunica što haraju domaćim i stranim televizijskim ekranima. Čitam da je Siniša Škarica napisao „Knjigu o Gabi“. Rekao mi je da ću je dobiti i još je uvijek čekam.



Moja pak sjećanja o Gabrijeli išla bi ovako:

Njen život ispunjen je nizom slučajnosti. Eto, da mlada Njemica Elizabeta Reiman nije ljetovala daleke 1934. godine na Hvaru i da nije upoznala inženjera brodogradnje Đuru Novaka, ne bi bilo Gabrielle Novak,  koja je  rođena 8. srpnja 1936. godine u Berlinu.



Isto tako, da nije bilo Bojana Adamiča, slovenskog skladatelja i dirigenta, možda pjevački talent Gabi Novak nikada ne bi došao do izražaja. Adamič je došao u “Zagreb – film “ 1957. godine kako bi odabrao glazbu za crtani film “Gost”. Sasvim je slučajno čuo kako pjeva Gabi Novak na jednoj vrpci, koja je tu radila kao crtačica, ali je povremenu uskakala i kao pjevačica  u crtićima. Adamić je bio oduševljen njenim glasom, a još je više bio iznenađen kad je saznao da se ne radi o profesionalnoj pjevačici. Odmah joj je ponudio nastup u Ljubljani  i to na velikom koncertu Plesnog orkestra RTV-Ljubljana.  U dvorani Union u Ljubljani Gabi je nastupila 6. travnja 1957. godine. Bio je to veliki uspjeh za mladu pjevačicu koja je preskočila onu obveznu stepenicu tipa “Mikrofon je vaš” i “Prvi pljesak”, a nastup uz tadašnje pjevačke zvijezde Nina Robića , Marijanu Deržaj, Majdu Sepe – za Gabi je značio znatno više od same činjenice da je preko noći zakoračila u profesionalne vode. Iz Ljubljane se u Zagreb vratila kao zvijezda. Sva vrata su joj bila otvorena. Odmah joj je ponuđeno da pjeva pjesmu Sretan put Ljube Kuntarića i to za igrani film Nikole Tanhofera H-8. Uslijedili su festivali, brojne ploče, nastupi…Zagrebu’59  darovala je lijepu pjesmu Milutina Vandekara Ljubav ili šala, a Festival joj je uzvratio prvom nagradom. Dakako, na tom bogatom putu našla se i Opatija, Melodije Jadrana Split, pjesme raznih autora: Još uvijek, Ivice Krajača, Za našu ljubav to je kraj, Alfonsa Vučera, Adrese moje mladosti, Stipice Kalogjere, Kap kiše, Borisa Sorokina, Zašto ovaj dan ne traje, Drage Diklića…Bezbroj!

 

Kuća pored mora

Prvih godina najviše je pjevala pjesme tadašnjeg supruga Stipice Kalogjere (Krovovi, Bit ćeš uvijek moj, Vino i gitare, Vjeruj mi). U međuvremenu je upoznala i Arsena Dedića. Odmah na početku karijere. I tko zna kada se zbio taj presudan trenutak, taj začetak ljubavi. Imala je sreću pjevati brojne Arsenove pjesme. Sjećam se da je publika posebno osjetila nešto u njezinoj interpretaciji dok je izvodila čuvenu Arsenovu Kuću pored mora. I on je pjevao tu istu pjesmu na istim Melodijama Jadrana 1964. godine.

– Moram priznati, uvijek sam slab kada je u pitanju Gabi, jer su mirisi kose ili neke davne melodije to po čemu pamtimo neke davne melodije, neke davne dane. Sjećam se kad je Gabi pjevala: Raznesene valima i vjetrom, tu su tople ruševine ljeta, na rubu napuštenog mora i jednog izgubljenog svijeta, ničeg nema, od tebe od mene…Znam da sam u to vrijeme bio zaljubljen, baš u vrijeme kada su se kiše slile u cvjetove agava, rekao mi je jednom prigodom Arsen.

Gabi se vjenčala s Arsenom 1973. godine, 28. travnja u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Mora se priznati, bili su meta brojnih fotoreportera. Bio je to grom iz vedra neba, premda posve očekivan. Vjenčanje je proslavljeno Kod Bare u Šestinama, njen kum je bio pjesnik Zvonimir Golob a Arsenov talijanski  kantautor Gino Paoli.

Gabi je te godine prvi put postala majka, i to sada već slavnog i uvaženog glazbenika Matije Dedića. Pokušavala je svaki slobodan trenutak odvojiti za Matiju, odbijala je velike turneje, ali je uvijek znala odabrati lijepe pjesme. U osamdesetima je Gabi bila nekako najsretnija što se pjesama tiče: Nada, pjesma s Opatije 85 posebno je bila popularna, Pamtim samo sretne dane, On me voli na svoj način, Odlaze dječaci, vraćaju se ljudi

Intimno podilaženje publici

Gabi je često pjevala na koncertima zajedno s Arsenom. Oni su se glazbeno nekako stopili u jedno. A opet ona je trasirala put brojnim generacijama pjevača, put kojim bi trebala ići zabavna glazba jednog talentiranog i izdašnog podneblja. Ona, međutim nije nimalo kriva što je za neke taj put bio krivudav i neispravan. Ostavila je neizbrisiv trag vrijedan poštovanja. Uz njeno ime idu ne samo lijepe pjesme pomno odabrane već i neke savršenosti kao što su interpretacija, muzikalnost, glas, profesionalnost i odgovornost. Dakle, sve ono što ide uz vrhunsku pjevačicu. I zato nije nikakvo čudo što su sve njene pjesme opstale, pa čak i one iz 1957, 58, iz šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih (Ne mijenjaj ništa), pa i one nastale u novom stoljeću.

– Nikada nisam htjela pjevati sve što mi se nudilo. Možda mi je u tome pomogla i moja narav. Pokušavala sam iz svake pjesme napraviti svoju osobnu pjesmu, kao da sam je ja napisala. Zahvalna sam svima koji su tijekom ovih desetljeća za mene pisali sve te predivne pjesme. Ali, prilikom izvođenja, ja nisam pjevala pjesme kolega. Bile su to usuđujem se kazati moje pjesme. zato što sam  u trenutku interpretacije dala sve ono što je bilo  najvrjednije u meni. U čemu je tajna mog uspjeha, pitaju me. Branim se i ne znam što bih tada odgovorila. Možda je tajna u izboru. Svake godine imam neku lijepu pjesmu, vrijednu pjesmu. I publika to pamti. Neka ta publika bude i nadalje uz mene. To mi je želja.

Osmoga srpnja ove godine Gabrijela Novak će napuniti 85 godina života. Dakako, godine idu i ništa ih ne može zaustaviti. U njenom glasu  godine se ne osjećaju.

-Ponosna sam na svoje godine, na svoju karijeru, na svoju obitelj. I na pjesme koje sam pjevala! A ne bi ih bilo da vrijeme nije proteklo. U jednoj mojoj pjesmi pjevam stihove: “Primi moje vrijeme kao dar, jer starost nije poraz ako smo u njoj mi, ko miran, vječno sretan par”. Ja bih još nadodala kako vjerujem da će mi vrijeme dati onu pravu riječ zahvalnosti koju ću moći uputiti mojoj vjernoj publici bez koje ne bih ništa mogla postići. Godinama nisam prestajala raditi, samo jedan kratki period kad sam rodila sina Matiju. Čovjeku ponekad dosadi biti stalno u žiži interesa, ponekad mi dođe da se ostavim pjevanja, tih silnih putovanja, napora. Opirem se, jer već imamo i neke godine. Međutim, istoga časa kad dobijem poziv da negdje nastupim, kad se odjenem i dotjeram, ja sam ponovno spremna zaboraviti sve. Čarobni je osjećaj kad ja i moja publika imamo spoj.

            Uvijek sam se nanovo davala. Nikada to nije bila jeftina «šminka» i podilaženje. Bilo je to moje intimno podilaženje publici.

Gabi sam susretao puno puta, obavio s njom nekoliko razgovora. Vodio sam dva zajednička koncerta Gabi i Arsena, na tvrđavi Gripe i u HNK.  Više sam komunicirao s Arsenom. Ona je uvijek nekako bila sa strane. Nevidljiva ali uvijek ona Gabi kakvu je poznajemo niz desetljeća.

Moja reakcija na članak je...
Vau
14
Haha
0
Hagić
2
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime