Ne znam tko ga ne poznaje. I ja sam mislio da ga dobro znam, ne samo iz osnovne škole. A i godinama smo se viđali na porti Radio Splita. Dokazano je da je marka taj Abo Albert Altarac, televizijski-snimatelj. Pa kakvi!
Znao sam da je Abo među prvim djelatnicima s televizijske strane zgrade na Mažuranićevom šetalištu 24 i da je tamo negdje prije desetak godina on otišao u mirovinu, a ja u penziju. I zamolim ga da zabilježimo te njegove prve televizijske početke, Naravno, na radijski način-nema slike, ima tona.
Je li Mladen Mateljan bio prvi u tv-dopisništvu?
-Ja sam počeo prije Mateljana. Ali šta je to prvi? Prvi nisam zato što je prije mene postojao jedan honorarni snimatelj, pokojni kolega Rajko Tomić, kojega svakako moram spomenuti jer je on začetnik televizije u Splitu. Ali ako sam u nečemu prvi, onda sam u prvoj petorki onih koji su zaposleni na natječaju koji je bio objavljen 1969. godine i počeli smo raditi 1970.
-Bilo nas je petero, to je bio nukleus televizije u Splitu. osnovano je TV dopisništvo. Šef je bio Marinko Bojić i osim mene bio je Rajko Tomić, bio je jedan osvjetljivač koji je kratko vrijeme radio i poslije otišao i bio je Frane Jurić, koji je zapravo u mojem slučaju jako utjecao na moj razvoj kao snimatelja, i uopće poimanja te profesije, izvještavanja, novinarstva pa i televizijskog, iako je Frane Jurić došao sa radija.
Moj susret sa šjor Franom za mene je bio nešto posebno, zato što sam u školi imao jedanput situacija da su nam dali da pročitamo jedan njegov članak pa da ga sastavimo na svoj način. Uvijek sam bio malo sklon pisanju. Naravno i fotografiji i mene je to impresioniralo vidjeti čovjeka čiji sam članak čitao. Radilo se o jednoj njegovoj seriji. On je putovao i pisao. To je bio nekakav početak. Imao 21 godinu. Dakle, bio sam sasvim mlad.
Televizija je nekako za našu generaciju bila nešto čarobno, vidiš nekoga prvi put, prije toga si ga možda čuo na radiju pa sad vidiš i sliku tog čovjeka. Kako je stajati iza televizijske kamere, koji je to osjećaj? Znam i iskusio sam to koliko je teško biti ispred televizijske kamere. Kako je biti iza televizijske kamere. Što se traži što pronalazi, što se želi pronaći u nečijem licu, oku, u pokretu?
-Pa mogu vam reći da nisam ni ja baš bio do kraja informiran o tome tako da je taj početak bio nešto posebno. Ljudi bi me znali pitali: šta to ti radiš na televiziji? Ili, vidjeli smo te gore na Hajdukom stadionu u nekakvoj novinarskoj loži, sa ovim ili sa onim, je li ti njih poznaš? To je za mene bilo nešto sasvim posebno, čak i neočekivano, iako sam se javio za posao u tadašnjoj televiziji Zagreb, studio Split.
-Prvo što moram reći, nemam pojma kako je stajati ispred kamere.
Dakle, u svom dugogodišnjem radu na televiziji, a to je 43 godine i 9 mjeseci, samo sam jednom bio u prilici govoriti ispred kamere i to kada su intervjuirali snimatelje koji su snimali sve predsjednike, pa i Josipa Broza. Dakle, ja sam bio jedan od njih, možda među rijetkima van Zagreba koji su bili tako u situaciji da to snimaju, pa sam tada to morao objasniti. Meni je bilo dosta nelagodno biti ispred kamere, ali brzo sam to prevladao zato što sam svjestan bio te dimenzije i odnosa kamere i osobe.
Kamerman, kao i fotoreporter nastoji uhvatiti trenutak.
-Nikad nismo nastojali čovjeka usmjeriti, osim što je dogovoreno. Govorimo o pitanjima, o čemu ćemo razgovarati, o temi. Dakle, način kako će stati, kako će se ponašati. Uvijek smo nastojali snimiti nešto što je karakteristično za tu osobu. Najviše sam radio u informativnom programu, tako da sve te izjave i sve ti ljudi koje smo snimali su morali govoriti kratko.
Bilo je vjerujem i situacija kad je kamera uhvatila i neke tužne trenutke u životu čovjeka, ili pk možda smiješne?
- Bilo je takih situacija kada su ljudi i plakali ispred kamere, kada su se događale neke strašne stvari koje smo morali zabilježiti; rat, potres, požar ili tako nešto slično… Raznoraznih situacija je bilo da počmeš plakati dok snimaš, a kamerman mora biti miran. Šta da radiš, moraš snimati dalje, a počmeš se i smijati!
--Bilo je situacija s kolegama. Snimaš nekoga koji kaže nešto , ajde da ne kažem glupost, a nešto beskrajno smiješno, počmeš se smijat, ne možeš stat mirno, a s druge strane kamere je čovjek od krvi i mesa koji reagira na vlagu i toplinu, na vruće i hladno. Smiješ se, a moraš nastaviti. Puno je toga bilo.
43 godine je dug period, a moje početno pitanje je bilo je li prošlo brzo?
-Pa meni se čini da je strašno brzo prošlo, kao da je sve to počelo jučer s tim filmskim kamerama za koje danas mnoge kolege ne znaju ni kako izgledaju, a mi smo počeli s nečim što danas negdje još upotrebljavaju ali u televizijskoj proizvodnji ne i to je zapravo fascinantno. Danas ti imaš karticu ili kazetu ili šta god već, staviš u jedan uređaj i slika izađe u svijet, gdje te volja. Sada se dogovore telefonom da će to biti tu i tu uru i da će ti dati satelitski kanal preko kojega ćeš to poslati. A zamislite onda si morao snimiti i odniti na aerodrom da se to razvije u Zagrebu i emitira.
Šta je tebi bilo najatraktivnje?
-Najatraktivnje su bila utakmice. Kada bi došao doma s utakmice, počeo bi zvoniti telefon - Je si snimio gol, je si snimio oni faul, ko je udrija suca, je li bija offside. Fantastične stvari za to vrijeme. Danas kad to gledaš, to je stvarno povijest televizije. nešto smo stvarali.
Ako bismo o tome razgovarali, što je bila prekretnica?
-U tom televizijskom dopisništvu u Splitu, po meni je to bio dolazak novinara Mladena Mateljana s radija u televiziju. On je naginjao poetskim pričama, volio je zaći ispod mora, pogledati šta je iza sike, doći na pusti otok gdje živi jedno ili dvoje ljudi. Ulazio je i među ljude i njihove sudbine, oslikavao u dogovoru sa kamermanom. Mislim da su tada napravljene sjajne stvari i svi će se složiti koji to znaju. Teško je bilo tada zamisliti šta ćemo mi snimiti. Mi to nismo mogli u Splitu vidjeti. Mi smo radili napamet. Mi smo po tonu slagali sliku . Imali smo tonsku snimku i prije toga bi se dogovorili šta trebamo snimiti. Onda bi rekli, vidiš, ovdje je ovaj kadar, ovdje je onaj i to bi napisali i poslali u Zagreb na montažu. Pa, nije da se hvalim, ali dobivali smo puno pohvala.
Ali to su stvarno bili počeci jer je Zagrebačka televizija početkom 70. otvorila tri dopisništva. To su bili splitsko, riječko i osječko dopisništvo, s tim da smo mi s jednom filmskom kamerom u Splitu pokrivali područje od Zadra do Dubrovnika. Samo nas dvojica! Danas to područje pokriva recimo bar dvadesetak snimatelja.
Ali ta, tadašnja filmska kamera je bila poprilično drugačija i pretpostavljam da se nije mogla staviti na rame?
-Mogl se. Mi smo zapravo sve snimali s ramena. Čak i utakmice. Ona je imala jedan stativ koji je bio baš za na rame. I dugo vremena nisi mogao staviti tronožac na igralištu Hajduka, na tribini gore, u toj drvenoj loži nije bilo mjesta. Nekome si morao uzeti njegovo sjedače mjesto.
Ja sam cijelu utakmicu snimao s ramena i onda trči autom. Jedan vozi, drugi vadi film do aerodroma da bi film otišao. Upravo to je taj početak.
Ta kamera je bila laganija nego bila koja današnja kamera od ovih profesionalnih koje imamo. Te kamere današnje nastale su od nekadašnjeg sklopa kamere i magnetoskopa koji su bili odvojeni. Pa je to bilo, šta ja znam, 25 kilograma, a sad se to svelo na 11, dočim filmska kamera imala je7-8 kilograma maksimalno.I to su bile vrhunske filmske kamere s kojima smo mi tada radili.
S koliko ljubavi pričaš Abo o kameri. Reci mi, je li kamera bila tvoj prvi izbor?
-Ja sam završio tehničku školu, elektroniku. Moj prvi izbor je ipak elektronika. Ali stjecajem okolnosti bio je raspisan natječaj za asistenta snimatelja u Splitu. Nisam bio svjestan da se radi o radu s filmskom kamerom. Mislio sam da se radi o velikoj elektronskoj kameri gdje ću ja kao asistent nešto raditi. Međutim, došavši na natječaj , opet taj Frane Jurić, pokojni kolega, on je bio unutar te komisije, on je sa mnom razgovarao. Pitao me; - Je li vi uopće znate šta bi vi radili?
-Ja sam iskreno rekao da ne znam.
-A imate li veze s fotografijom?
Ja se cijeli život bavim fotografije, ali nisam znao da se radi o filmskoj kameri. On je rekao, vidite, to je dobro, a recite mi meni kako vi pišete, je li čitate šta?
-Ja ne mogu reći da sam previše čitao, ali volio sam čitati. Onda me pitao za neke stvari koje sam pročitao da mu opišem šta vidim.
I to je bilo presudno da me prime.
-Mi tebe ne primamo za asistenta jer nam asistent ne treba. Nama treba budući snimatelj, ali mi moramo vidit tko si, šta si i jesi li što u stanju obavljati.
-I tako je to počelo. Nije bilo lako biti jedan od dvojice u Splitu. To što je kolega bio dosta starije od mene, tako da sam ja dosta brzo počeo raditi.
-Nije se pitalo o radnom vremenu, prekovremenim satima. Mi smo bili sretni prvo što radimo, a zatim smo bili beskrajno sretni što radimo baš taj posao. Svaki dan si na drugom mjestu susrećeš druge ljude, stvaraš prijateljstva, stvaraš ogroman krug poznatih ljudi, s kojima hoćeš - nećeš, postaješ prisan. Beskrajno zadovoljstvo je taj posao bio. Ja ne mogu zamisliti neki posao koji bi mi stvorio toliko zadovoljstva koliko je bilo u tom poslu.
Onda bi bilo izlišno pitanje sada na kraju radnog vijeka postaviti pitanje odlaziš li sretan?
Zaista sam stvarno sretan što sam baš u tom poslu stvorio nekakvu karijeru, ako se to tako može uopće govoriti o tome.
Ma, ne samo karijeru nego i ime koje je poznato i priznato. Premda imena snimatelja vidimo samo po nekim televizijskim špicama, pa ih koji put zanemarimo, ali ipak se primijeti ta lipota.
-Mi smo bili mladi entuzijasti. Nema toga šta mi ne bi napravili i gdje mi ne bi išli. Možda sam i subjektivan, nije ni to isključeno, ali bilo je to vrijem jednoga drugačijeg rada. Mi smo dogovarali unaprijed koje kadrove moramo naći. Ali moram još nešto reći. Danas je i jako dominantan taj kratki prilog. Dakle, totalno radimo samo informativni program. Nekad smo u okviru toga radili reportaže. Recimo, imali ste Dnevnik kojeg je vodio Miro Lilić, koji je insistirao da mu za kraj Dnevnika pošaljemo kratku reportažu.
Tako to ide. 43 godine moga života je prošlo. 43 godine i 9 mjeseci Gorane.
Dovoljno za zahvalu za sve prelipe slike, za sav trud, entuzijazam.
Hvala za slike, dokumente koje si ostavio.
Gorane, dolazi drugi period moga života u kojem ću se baviti drugim stvarima,ekspresom, šetanjem po gradu.
Zadovoljan sam što sam radio u televiziji.
