Brazilsku misicu Luizu Franulović Nazor, sam povremeno viđao kad bi dolazila u posjete mojim susjedima, ali tad sam bio mali. U nešto kasnijoj dobi slučajno sam je sreo, a tu je „posredovao čuveni Ray Charles, a da ni sam nije znao za „posredništvo“
Godine 2000. netko je „organizirao“ na starom Hajdukovom placu „koncert“ Ray Charlesa. Mislio sam kako bi bio grijeh ne vidjeti i ne poslušati tog velikana. A sve što sam vidio bio je njegov opravdani bijes. Ray se ljutio jer je tehnika zakazala. Ništa se nije čulo.
U velikoj želji da ga bar vidim iz neke blizine, odjednom se pojavi Luiza, s istom nakanom. I mi smo se prepoznali.
I tako smo počeli priču o Splitu, o Sao Paulu, Brazilu i o svemu pomalo. A kako sam tada vodio na Radio Splitu emisiju Portreti, učinilo mi se posve zgodno pozvati Luizu u emisiju kao zanimljivu osobu. Tako je i bilo. Još se nekako poklopilo u vrijeme nekog nogometnog spektakla u kojem je Brazil trijumfirao.
- Je gorane, izvjesila sam veliku zastavu Brazila na svom balkonu u Dubrovačkoj ulici.
Volim sport, normalno je da sam bila najveći druker Hrvatske, a sada pošto je nažalost ispala, a i brazilijanka sam, objesila sam brazilsku zastavu na balkonu i pratila sam čitavu utakmicu. Međutim, toliko sam se uzbudila a onda si me ti ugodno iznenadio, pozvao si me o u program, a pošto sam uzbuđena bila, morala sam čak i popiti jednu tabletu za smirenje, tako da se zna.
Pa nisam valjda ja kriv?
-Ne, ne, ne, ali ipak u programu čovjek mora biti nekako smiren i pričati nekako drugačije. Sreća da imam tebe jer ti imaš takav glas da smiruješ sve oko sebe. Hvala ti Gorane, hvala ti što si me pozvao, ja se osjećam sretnom radi toga .Nadam se da će slušatelji biti zadovoljni s jednom vrstom ovakvog intervjua.
Vidjet ćemo poslije, ali prije toga poslušajmo jednu sambu, a nakon toga Vašu brazilsku priču. Neka brod krene od Korčule. Jel' se slažete?
-U svakom slučaju. Mogli bi krenuti od samih početaka. Moji roditelji su iz Blata na Korčuli. Godine 1925. pošli su trbuhom za kruhom, zbog toga jer je zavladala peronospora, a živjelo se tada od vina.
I krenuli su brodom Belvedere i Sofia, put Brazila, u novi život. Odveli su ih na plantaže kafe. A to je bio mukotrpan život. I oni su nažalost morali čak i bježati od tamo. Tako da su poslije došli u São Paulo. Tata mi je bio zidar. Naši su se ženili između sebe, zbog jezika i običaja. I tako se moj tata 1936. oženio za Veru Gungalo. To je moja mama, a ja sam se rodila 1939. godine u São Paulu normalno. Bilo nas je petero, ja sam najstarija. Imam još tamo dva brata i dvije sestre, i osjećam nostalgiju za Brazilom. I zbog toga češće idem tamo u posjete.
Ali zanimljivo je da ste se odmah nakon rata, vratili?
-Da, vratili smo se ovde 1953. znate, malo propaganda i politika,,,. Ja sam se ne baš odmah zaposlila kod gospođe Tukić, kao frizerka. Posjećivala sam plesove, volila sam gimnastiku u Partizana, šetnje po Pjaci… Kao i sva mladost. Međutim, postoje toga, već sa 16. godina, trebala sam se zaposliti, jer je netko u kući trebao pomagati. Tata je sam tada radio kao zidar i onda, ipak se tata odlučio vratiti ponovno u Brazil. I onda smo mi koncem 1957.nkrenili nazad u Brazil.
Znači, po drugi put?
-Po drugi put u Brazil ali s malo više sreće.
Zaposlila sam se kao frizerka u Antonica Belirius. I znaš šta je interesantno, tamo? Kada sam ja donila diplomu i pokazala da sam završila frizerski zanat, ovdje kod gospođe Tukić. Oni to nije želio ni pogledati. Rekao mi je: „Pokažite šta vi znate!“
-E to je to šta fali kod nas! Nije važna diploma, treba znati i pokazati šta se i koliko zna. Međutim, odmah mi je dao posao, bio je zadovoljan. Čak mi je dao da radim u najbolju četvrt Sao Paula, Jardin Paulista, tamo gdje su samo bogati ljudi.
I tamo ste radili sve dok niste postali Miss u jednom bogatom klubu u Sao Paulu? Kako je došlo do toga?
Ispričat ću rado ali ako može uz neku pjesmu? Gorane ne mogu a da ne zaplešem slušajući divnu brazilsku melodiju. Samba je to !
Radio je divan mediji, ali šteta je što nema m kamere, pogotovo kada je gošća emisije jedna temperamentna Brazilijanka.
-Bolje da nema kamere onda bi vidjeli da sam došla skromna i sa kratkim gaćama, a da je televizija, onda bi se trebala urediti . Međutim, ja sam skromna i ostala sam takva. Ja sam Iz jedne skromne, četvrti u Sao Paulo koja se zove Belen.
Dakle, to su one četvrti koje smo gledali u tv-seriji Terra nostra?
-Terra nostra, točno.
Belen, su naselili naši Blaćani većinom.
E, pa kako je jedna mala pepeljuga postala Miss?
-Sasvim slučajno, posjećivala sam tada s jednom prijateljicom 7. september, tako se zvao plesni klub, i rekla mi je da će organizirati lokalne izbore za Miss Sao Paula. I ja sam bila kandidatkinja, ali tada nisam pobijedila već kći direktora kluba.
Dakle, u Brazilu se izbor za Miss bira po klubovima?
-Plesnim klubovima, točno. Plesni klubovi predlažu svoje kandidatkinje.
Međutim, novinari koji su tada došli tamo, smatrali su da sam zakinuta.
Interesantno, pojavio se jedan drugi klub, međutim nisu imali svoju izabranicu. I onda su me kolege iz novina Ultima Ora poveli tamo i oni su bili presretni, odmah su izabrali mene. I ušla sam kao zadnja kandidatinja, pedeseta. S brojem 29. Radila sam u Antuanica Belirius, sin njegov Amauri, veoma poznati reprezentativac, košarkaš, ustupio mi je haljinu tada na otplatu. Nisu znali da ću tada pobijediti. I bila sam veoma sretna, radila sam do kasna u noć. Ušla sam jedna od zadnjih na pasarellu, na pozornicu. Ja se tome nisam nadala. Tata mi je govorio, šta ćeš ti tamo, ne znaš ni dobro jezik još, bit će to već ugovoreno, ko će, šta će i tako dalje, tako dalje. Međutim, mama mi je tada pošla sa mnom, rodice su pošle… i onda su jednostavno kandidatkinje počele otpadati. I kad sam pobijedila ostala sam iznenađena, nisam mogla vjerovati.
I sutradan su normalno uslijedili nastupili, novinari, snimali sa svih strana To su sve prve novine objavljivale i tako dalje. Eto, tako je to bilo.
U Brazilu posebno cijene ljepotu žene?
-Točno, veoma cijene. Ja sam dobila nagradno putovanje po čitavom Brazilu. Čak je i tata jedan put pošao sa mnom i sa pratiocima.
Primio me i guverner Sao Paola. Kao nagradu dobila sam putovanje.
Međutim, izabrala sam Jugoslaviju. Normalno, prije toga sam došla u Split, sretna da vidim moju familju, sretna da vidim prijateljice, da vidim staro društvo, da vidim gospođu Tukić, gdje sam izučila frizerski zanat.
Ali i da Vaše splitske prijateljice vide Miss?
-Pa i to. Poslije toga smo iz Spleta krenuli u Blato. Tamo sam bila oduševljena, a dočekala sam tamo i Novu godinu, upravo u domu koji je moj tata pomagao graditi kad smo došli iz Brazila. To je za mene bilo veliko uzbuđenje. Tamo sam toliko temperamentno plesala da sam razbila tako cipele!
Kad ste već spomenuli cipele, zašto su Vas prozvali Pepeljuga?
-Kad je onaj klub odlučio da budem njihova kandidatkinja, ja sam bila skromna, iskrena. Tek smo došli odavde, radila sam kao frizerka. Nisam imala adekvatnu odjeću, a ni cipele. Tako da sam ja tim novinama rekla da nažalost neću moću biti njihova kandidatkinja jer neman cipele. Oni su meni kupili cipele s tim da ne dozna ni jedna cura.
I tako i bilo. Zbog tih cipela se su me prozvali Pepeljuga iz Belena.
Od Vaše priče mogla bi se napraviti prava televizijska serija, pa i sa ljubavnim zapetom. A bilo je ljubavi u Sao Paulu'?
.-U ono vrijeme, kada sam postala Miss, bilo je zabranjeno imati momka.
Međutim, ipak je to bilo malo skriveno. Velika ljubav je bio Luis Augusto Rodriguez, koji je bio sin plantažera. Čak su imali svoje avione! Međutim, uz veliku ljubav, ja sam patila od toga, jer sam uvijek mislila, da on možda ne mislili da ja jurim za njim, radi bogatstva.
I sve se promijenilo nakon dolaska u Split. I što se dogodilo, Luis Rodriguez došao avionom?
-Ma ne, ne, neeee Gorane. Ni slučajno - na Splitskoj Pjaci srela sam moga muža!
Srela sam Mira Nazora, moga muža.
Ali i on je bio „plantažer“?
-Znaš šta mi je onda on u šali znao reći : „Luiza, pala si na moju vespu!“ To je bila ljuba na prvi pogled! I normalno, poslije sam se vratila u Brazil i rekla sam mojim o čemu se radi. To su bili afani jer su doznali da sam imala dobrog momka i tako dalje, a vrati se nazad odakle smo, mi krenuli, opet nazad, i tako dalje. Tako su mi rekli nezadovoljni. Međutim, hvala Bogu nisam pogrišila u svijetu s njim. On je bio poznati jedriličar u jedriličarskom klubu Split.
Međutim mene svaki put veseli kad sam u mogućnosti poći tamo gdje sam rođena, posjetiti moje. Osobito sada u zrelim godinama, jer onda puno toga naučim. Volim puno razgovarati, volim pratiti sve što se događa.
I evo recimo koliko me obradovalo da moj tata koji ima 92 godine još igra boće i. On je najstariji član boćarskog kluba.
Luiza, nudili su Vam uloge u filmovima i to s poznatim glumcima, puno toga su Van nudili o čemu mlade djevojke mogu samo sanjati?
-Sve bilo lijepo. A znaš li kad mi je najljepše? Sada, u ovim godinama mi je najljepše. Imam dobro zdravlje, imam kuću na Braču blizu Milne. Tu se mogu posvetiti prirodi i sve onome šta volim. Rano se dignem, gledam pučinu, ako je bonaca, odmah uskačem u mog maloga optimistu. Uzmem moje rekvizite za lov, volim loviti ribu i mi naravno me svi poznaju kao velikog lovca i na ribe i na ligne i tako me i zovu. Okolo kuće raim i posadim sve. Onda ja volim i pituravanje. Kuću, moram održavati. Prije 11 godina mi je je umra muž. Ja samo održavam tu kuću. Piturajem kuću izvanka, iznutra , piturajem brod.Sve poslove ovaj oko terena, šišan travu, kopam…
A ne bojite se zmija?
Ne bojim se ni zmija. Pokušavala sam jednu čak pripitomit. Čitala sam u jednoj knjizi o Vladimiru Nazoru koji je ipak mladost proveo u Bobovišće.
I uspio je pripitomiti jednu svoju zmijicu, Bjeloušku kojoj je donosio mlijeko.
Ja tamo na Braču puno komuniciram sa životinjama. Komuniciram s ljudima, sjetim se Brazila, Blata na Korčuli. Sjećanja su lijepa…
To je sve što ti ostane u životu.
