Znao sam da će doći u Split pa sam na vrijeme zakazao razgovor s opernom primadonom Gertrudom Munitić. Za kontakt mi je pomogao njen nećak Neno, omiški virtuoz na gitari. Bilo je to 2017. u prigodi predstavljanja monografije ove velike operne umjetnice. Ona je predložila susret u jednom kafiću koji je kad sam došao već bio prepun. Odlučio sam je sačekati vani. I došla je taman kako je rekla. Ušli smo zajedno i „dobio“ sam najveći pljesak ikada! Ali, nije bio namijenjen meni.
Odmah smo dobili stol za troje. Snimač je bio spreman da zabilježi svaku njenu riječ ali buka i ushit onih koji su je došli pozdraviti bili su znatno jači. Sutradan će njena monografija biti službeno predstavljena u Gradskom kazalištu mladih, a pošto je to bio razgovor za radijski program, bez obzira što sutra je novi dan, počeo sam s najavom, pitanjima i s njenom životnom pričom.
Rekao sam: Imam izuzetno zadovoljstvo što mogu pozdravit najveću opernu divu koju je ovaj grad dao, divu koja je otpjevala neke najlipše operne arije i ženu koju još i dan danas pamte kao...Čudo od diteta. Dobar dan želimo gospođi Gertrudi Munitić!
-Gorane, može samo Bebi
Može?
-Naravno da može. Svi me tako oslovljavaju, meni je draže tako. Bebi je puno intimnije, prijatnije, draže, simpatičnije za mojpojam jer me u Splitu svi tako zovu i znaju. Od kada znam za sebe zvali su me Bebi.
Gertruda je lijepo ime, a kako je došlo do Bebi?
- A to je u stvari nadimak moj koji mi je pokojni tata dao jer kad sam se ja rodila on je mislilo da će biti sin pa je pobjegao u planine. I onda je nakon osam dana došao. Bilo mu je žao strašno i bio je tužan što je to uradio.
I došao je blizu mene i rekao: oprosti mi Bebi moja, oprosti Bebice moja.
I tako je ostao nadimak Bebi. ime jer Gertruda je ime mamine najstarije sestre. One su Folksdojčerice , Šmit Gertruda, mama je Magdalena. A ja imam tri imena u krsnom listu; Gertruda, Marija Magdalena.
I to sam saznala u vrijeme rata u Sarajevu. Nisam prije znala da imam tri imena.
A tko je prepoznao Vaš glazbeni talent, kako st postali Čudo od diteta?
-Moji roditelji koji su imali sluha da vide i osjete koga imaju u djeci. Moja sestra je klasična balerina. Rođena je bila za to. A ja sam bila rođena pjevačica i brat rođeni znanstvenik, glazbenik. Svi smo bili nadareni upravo za taj put. A to treba znati prepoznati.
-S glazbom sve postižete. Meni je Bog dao taj dar. Ja zaista ne mogu drugačije to objasniti.
Dakle, kad sam imala deset, jedanaest godina pjevala sam vrlo ozbiljne i zahtjeve pjesme. Nisam pjevala neke obične pjesmice i sve je bilo bez mikrofona I pjevati u velikom teatru kao mala curica, to je bila senzacija ono vrijeme. I onda su me nazvali Wunderkind, čudo od djeteta.
Moja profesorica Dora Bakotić, predavala je u školi Manuš muzički odgoj. Tražila je od svakog učenika da nešto otpjeva. Kad me je čula pozvala me u njen stan. I ona je mene na klaviru probala, kolorature, sve. I ona je zavikala: „ Stani, Stop! Nema više tipki na klaviru. Ja sam onda imala možda deset godina?
-Rekla mi je : Ti imaš jedan Božji dar. Ja te gledam, ti znaš disat, ti imaš sve. Ono što se godinama uči na fakultetima!
I onda me je uzela u neku priredbu da pjevam Šopenov Walcer.
Tu su onda došle do izražaja one Vaše fantastične kolorature. I to je bila senzacija, pjevanje bez mikrofona, bez išta. Zar ne?
-Ja sam imala takav kopfton u glavi koji je zvonio.
I meni je profesorica Bakotić rekla: Ti ćeš biti operna pjevačica. Do 14-e godine ćemo raditi, pjevati, gdje možemo. Ali od 14-e do 16-e moraš pravit pauzu zbog puberteta, da prođu te dvije godine, kad se mijenja timbar glasa. Taj timbar nije se promijenio. Ja sam išla dalje u muzičku školu i koncertirala.
To je ostalo meni u sjećanju, to vrijeme ad sam išla u posuđenim cipelama, posuđenoj haljinici. Ma sve je bilo posuđeno. Ali je to divna uspomena.
Dora Bakotić je pokojna i hvala joj na svemu. Da je živa, držala bi je uz sebe, jer ona je u svom oku, svom uhu čula jedan talent koji se rađa svakih 100 godina. Ja to onda nisam razumila, jer mi je to bilo smiješno. Imala sam prirodni apođiran ton. To je ton koji se uči, apoggio dah. Ja sam to imala sve prirodno. I onda mi je profesor Marković, koji je bio poslije bio moj profesor u muzičkoj školi, rekao, slušaj, ja ću te učiti. Sve je to u redu, ali drži se tog svog kopf tona. Nikad nemoj izaći iz svoje uloge života koji ti je Bog dao tako da pjevaš gore. Nikad nemoj širit glas.
-Ja sam ga na sreću svoju poslušala i tako sam dogurala sve opere koje sam mogla pjevati. Ja više ne znam koliko da ne govorim broja i uloga.
Ne samo opere, tu su i mjuzikli?
-Imala sam hobby, naravno da sam pjevala i opere, i mjuzikle.
I tako je prošao moj život kako bi se reklo, u jednom dahu.
Međutim, Vaš glas je još uvijek ostao jako svijetao?
-Hvala vam. To je baš zato što sam normalno pjevala.
Pjevali ste svuda u svijetu, a stjecajem okolnosti stižete nam u Split kao primadona sarajevske Opere?
-Još sam tri godine teškog rata u Sarajevu prošla, jer sam kao prava žena, domoljubna Hrvatica smatrala da moram pomoći tom gradu, kad je on meni dao onda kad nisam mogla nigdje.
I kad je rat došao, nisam imala snage da odem. Bila sam predstavnica za djecu, nisam imala snage ni srca da ih ostavim. I ostala sam i pomagala, djeci, svojim srcem i svojom dušom.
Imam toliko anegdota, toliko priča istinitih, fenomenalnih, da bi publikamožda i zanijemila. Ali ne može se baš sve to sad. U mojoj monografiji dosta toga ima.
I što bi na kraju poručili onima koji Vas vole još uvijek, onima iz svoje i današnje generacije, onima koji su Vas onda slušali i onima koji će Vas sutra prvi put vidjeti?
-Pa najkraće rečeno da me i dalje vole. Jer ljubav je ta koja nas može spasiti od sveg zla na ovom svijetu. Ljubav prema čovjeku, ljubav prema životinjama, prema svim živim bićima. To je moja poruka.
