Otuđenost, toliko karakteristična za vrijeme u kojemu živimo, doseže, čini se, svoj vrhunac. Komunikacije, one obične, ljudske pripadaju nedvojbeno nekim prošlim vremenima. U Sjedinjenim Američkim Državama, kao i u drugim visoko razvijenim zemljama, svaki imalo imućniji građanin ima svog psihijatra kojeg redovno pohodi zbog sasvim prozaičnih razloga: zbog suvremenog čovjeka okrenutog jednom jedinom cilju zgrtanju novca.
Taj pomalo čudni način življenja dotakao je i naše prostore, a što se zbiva na tim prostorima iz domene komunikacija najbolje dokazuju barijere na cestama. Čini se čak, barem tako kažu televizijske slike, da je gromada kamenja na cesti »jedini« način komuniciranja. Valjda je to naš balkanski doprinos svjetskoj civilizaciji?
-Uostalom, ovaj tekst sam pisao 1990-e godine.
Živi, neposredni, ljudski razgovor istisnut je na nivo visoke tehnike (naravno, »bovani« na cestama ne spadaju u tu visoku tehnologiju). Ako tako hoćete malo popričati sa svojim prijateljem iz djetinjstva, nazvati ga kući telefonom, već u 30-40 posto slučajeva vaš prijatelj, istaknuti je inženjer, direktor, ginekolog, sintetizirano će vam se javiti preko svoje automatske telefonske sekretarice s već poznatim i otrcanim refrenom u smislu... »trenutno nisam kod kuće, pa poruku možete« ... okačiti mačku o rep. Čak je i u novinama, na televiziji i radiju istisnut intervju kao dijaloška forma. Naravno, ne baš posvuda, lako su priopćenja, zajednički komu nikei i poruke sastavni dio medijskog uprizorenja. Razgovori se ipak pomalo vraćaju u medije.
Dobroslav Silobrčić, trogirski Zagrepčanin, dugi niz godina njeguje taj vid novinarskog izražaja. Ovi posljednji, u emisiji »lnterview«. posebice nakon razgovora s don Brankom Zbutegom, doživljavaju se kao medijski boom, pa sam s razlogom Silobrčića postavio na mjesto na kojem on obično ne sjedi.
-Vi znate, kolega, da ja ne dajem intervjue. Kada ste posljednji put pročitali razgovor sa mnom?
- A zamislite Vi, kolega, što biste Vi radili da su Vam takve odgovore dali poštovani Janez Drnovšek, Stanovnik, Cviić, Zbutega...?
- U pravu ste, razuvjerili ste me. Trenutno! Kažite što vas zanima?
Pa puno toga ali za početak da kažete koliko se zapravo pripremate za one ozbiljne i nadasve zanimljive razgovore. ?
Spontanost prava kvaliteta
-Ovisi o sugovorniku, o tome koliko ga prethodno poznajem.
Inače, za svaki intervju pripremam se pomno. Najprije moram izabrati pravu osobu jer iza toga stojim kao autor. Na Radiju postoji Odjel za dokumentaciju, fine biografije i podaci o mnogim značajnim ljudima. Pročitam sve što je o toj osobi napisano, zatim pokušavam saznati neke detalje od ljudi koji su bliski mom budućem sugovorniku, od ljudi koji vole ili. pak. ne vole tu osobu. Tako saznam mnoge stvari, pa i one intimnije prirode, kojima se, naravno, ne želim koristiti. Izbjegavam biti neugodan i nekorektan. Saznam tako ponešto i o porocima osobe s kojom ću voditi razgovor, počesto iz neozbiljnih izvora. Ako sam moj sugovornik dotakne i takvu temu, jednostavno ga pustim da to sam i kaže. I, treći izvor jest sama osoba.
Je li dugo dogovarate pojedinosti prije intervjua?
- Ne. Nikada previše ne razgovaram s osobom s kojom ću voditi razgovor. Cak se prethodno ne sastajemo. Dok sam bio mlad u ovome poslu, to sam činio, i onda vam dođe čovjek, postavite ga pred kameru i na moje pitanje odgovori... kao što sam vam već rekao. To onda sliči na dogovor, a velika je čar intervjua da se to upravo tad događa, kada razgovarate s čovjekom.
Neki kažu da čak premalo govorite?
- Ja mislim da čak ponekad i previše pitam. Znate, ako vi čovjeku postavite pitanje u kojem je sadržan i odgovor, onda upitani može odgovoriti sa da ili ne. Ja pitam kao da ništa ne znam. Zašto da iskazujem svoju erudiciju kada to moji sugovornici mogu bolje. Vidite, razgovor s don Brankom Zbutegom očiti je primjer. Srećom da sam s njim imao intervju, a ne razgovor, u kojemu je on puno jači.
Kod Drnovšeka sam bio egzaktniji. On je bio predsjednik države i uz veliko poštovanje malo sam više govorio.
Posao koji radite u uskoj je vezi i s emocijama. Koliko je važan taj emotivni odnos prema sugovorniku?
Pogorelić dobar suradnik
- Normalno je da postoji emotivni odnos. Netko vam može biti drag, a netko manje drag. To je normalno, ali objektivno ja izabirem osobu s kojom ću razgovarati, ali nastojim da se sav taj emotivni odnos vidi na ekranu. Nema tu ni mržnje ni ljubavi jer to nisu takvi intenziteti ni odnosi.
Mnogi su nakon Vašeg razgovora s Ivom Pogorelićem kazali kako Vas je sjajni majstor zacijelo izmučio svojim »mušicama«?
- Sasvim suprotno. On je sjajno surađivao. Činilo se kao da se opire, ali on je surađivao. Kod njega je bilo potrebno srušiti taj obrambeni zid koji on ima prema novinarima.
I na koji ste ga način »smekšali«?
- Na razne načine ljudi se mogu »smekšati«, odnosno privoljeti na razgovor. Pokušao sam direktno s njim dogovoriti se. On je pristao, ali tek za deset dana. To meni nije odgovaralo jer i ja imam termine za snimanje. Nisam mu mogao kazati da mi to ne odgovara, pa sam pokušao preko njegove supruge. Ona je mnogo ugodnija u toj prvoj fazi komunikacije. Kod nekih moraš ići okolo. On možda jest ponekad hirovit, ali to sebi može i dopustiti. Kod Drnovšeka sam išao direktno i nije bilo nikakvih problema. Obično ih i nema.
Ali zasigurno ima mnogo toga što se događa iza kamere, što gledatelji nikad ne vide?
- Naravno da ima. Bilo je takvih situacija u mojoj dosadašnjoj karijeri. Od tisuću intervjua koliko sam ih obavio naći će se možda i u knjizi koju namjeravam napisati nešto i od tih detalja. Mislim da je ipak najbolnije za novinare kada obavite razgovor, angažirate čovjeka i ne objave vam intervju. Meni se to dogodilo dva puta i oba puta su to bili izuzetni ljudi: Meša Selimović i novinar Miro Radojčić, a nisu objavljeni zbog političkih razloga. Mešu ću sigurno objaviti u svojoj knjizi. Vjerujem da će ovo novo doba zauvijek izbrisati takve stvari. Ovaj tjedan, točnije u petak na redu je razgovor s Montserrat Cabale.
Ona je fantastična osoba. Nešto će malo i zapjevati. To je zgodno, žar ne?
