U vremenu koje je sada već daleko od nas, u vrijeme mira, uvijek su odrasli imali teme u kojima nisu dozvoljavali djeci aktivno sudjelovanje. Ona su trebala živjeti u nekom svom svijetu, zaštićena od ratova u Vijetnamu, Kambodži, Iraku - lranu...
Danas su naprosto nestale te nijanse, te fine barijere između odraslih i djece. Jer sve ovo što se događa oko nas, te strahote, rat, bijeda - sve je to zapravo ružna realnost. U tom smislu najmlađe smo shvatili kao ravnopravne partnere s kojima se zajednički podnosi i zvuk sirene, i mrak, i panika i glad... Djeca su preko noći prihvatila stvarnost u kojoj se ona ponašaju kao odrasli.
Dakako, to prerano sazrijevanje nije im bilo potrebno i bilo bi idealno da se moglo izbjeći. Jer i sama pomisao na rat mora se odraziti na nježnu psihu. Inspirirana definitivno životom koji je oko njih, ali i u njima, djeca slikaju rat, "rade" rovove, crtaju logore i podrume. Ipak, u čitavom tom arsenalu, nalaze u svojim srcima mjesta za mir, za ljubav, dokazujući, po tko zna koji put, kako imaju više srca, više duše i pameti od onih koji im ruše svijet...
Zato nimalo ne začuđuje podatak kako jedina televizijska emisija za najmlađe, Malavizija, dobiva dnevno 250 pa i više pisama u kojima je protkana jedna jedina želja — Mir!
- Izuzetno puno pošte dolazi na našu adresu iz svih krajeva Hrvatske, pa i iz onih obuhvaćenih ratom. Mislim da smo negdje i mi u emisiji pogodili senzibilitet klinaca ovog vremena — veli prijatelj namlađih Darko Janeš, veliki "Braco" iz Malavizije.
- Nisu to više ona pisma koja smo dobivali dok smo radili Limačijadu, ona u smislu Ivica - gljivi - ca, Bucka voli Darka ... Ne, sada je to nešto posve drugačije. Silom prilika naši mali gledatelji su sazreli. Vidi se to tako lijepo u njihovim pismima, mirotvornim porukama, pjesmama. Gotovo svako treće pismo ima pjesmu. One su tako kvalitetne i snažne da bi ih bilo dobro u nekim boljim vremenima dati tiskati.
Malavizi/a je spoj nekoga lepršavijeg programa u kojem nema baš puno mjesta strahotama rata. Nije li I ranije trebalo razmišljati o jedno] takvoj emisiji?
Vezisti genijalci
- To je istina! Međutim, Hrvatska televizija se susreće s ozbiljnim teškoćama. Kao što znate, mnogi odašiljači bili su raketirani pa se raspoloživim kapacitetima morao opsluživati Prvi program. U službi odašiljača i veza rade genijalni ljudi, silno neustrašivi. Oni su u kratkom vremenu uspjeli osposobiti dio odašiljača i omogućiti da paralelno s tim Prvim, informativnim programom, možemo sve: od djece predškolskog uzrasta do tinejdžera.
Razmišljate li da u nekim boljim vremenima posjetite i neke regionalne televizijske centre, Rijeku, Split, Zadar, Osijek. Jer Malavizija, baš kao i Igre na ledu, Igre u Maksimiru, u Ciboni, previše je zagrebačka?
"Zaboravljena" gluma
- Možda, možda. Sada za to ima opravdanja jer i sami znate da je nemoguće putovati. Mi čak ni djecu više ne pozivamo u studio iz sigurnosnih razloga. Međutim, ozbiljno smo razmišljali o tome da Malaviziju radimo i po regionalnim TV-centrima i da nam djeca iz tih krajeva budu gosti. Sada se moramo zadovoljiti ovim što je moguće u ovom, trenutku. Nastojimo u našem, dječjem TV-dnevniku dati vijesti koje su važne za svu djecu iz svih krajeva. Nekada smo u toj rubrici davali razne vijesti, sve ono što je djecu zanimalo, od majmunice koja je rodila mlade majmunčiće do otkrića novih planeta. Mi sada sakupljamo vijesti i pišemo svoje komentare, na neki način duhovite, ali ne baš smiješne, od humanitarnih akcija pa do nekih drugih stvari koje se zbivaju širom Hrvatske. Koristimo dnevne listove, pa »Slobodnu Dalmaciju- koristimo za dalmatinsku regiju. Naravno, redigiramo ih na način koji će biti prihvatljiv za naše gledateljstvo, za njihov uzrast.
Odjavnu špicu potpisujete sa Zadrom. Oboje ste glumci, a najviše vremena posvećujete televizijskim poslovima. Namjeravate li se vratiti "daskama koje život znače"?
- Emisiju uređujemo i stvaramo Ivica Zadro i ja. Vitomira Lončar se javlja kao voditelj. Istina je, barem što se mene tiče, zagrijao sam se za ovaj posao’, koji pored toga što je novinarski on je i glumački. Možda ga zato i s velikom ljubavi radim. Od 1980. kada sam diplomirao na glumačkoj akademiji, radio sam kao slobodnjak u mnogim zagrebačkim kazalištima. Baš sam puno radio, a mogu se pohvaliti da sam u jednom razdoblju nosio repertoar u ITD-u.
Logična je situacija da čovjek koji počinje raditi na televiziji, kada se počne pojavljivati, čitav njegov rad koji je ostavio iza sebe zaboravlja se. Zapravo, odmah se prihvaća samo ono što je medijski eksponirano. Kad se čovjek prihvati jednog posla, mora sam ocijeniti da li se to njemu dopada ili ne. Očito je da se nama dopao zbog toga što taj posao nije samo izvršni, da nama netko složi emisiju i mi je samo odradimo i nemamo nikakvog udjela u svemu tome.
Kako je baš suprotno, da je kompletan posao autorski, a da je tek sekundarna stvar vođenje, svatko od nas može pokazati još jednu stranu svog interesa — veli Darko Janeš iz Malevizije s velikim povodima, koja se na fini način ušuljali u mali i veliki televizijski svijet, baš kao i Darko koji je nenadmašan u svemu. Pa i u plesu!
