Tamo negdje s počeka 90-ih lako je biilo primijetiti kako su radne biografije novo pridošlih značajnijih novinarskih imena sa zagrebačkog Prisavlja gotovo identične? Svi su započeli u Zagrebačkoj panorami, startnoj poziciji za nešto značajnije, za urednički ili pak komentatorski položaj. Tako je i Elizabeta Gojan, odnedavno novinarka vanjske politike, nakon završetka studija fonetike i lingvistike, svoje prve televizijske izvještaje napravila na ulicama metropole, krenula od hrpe velegradskom smeća, uvijek atraktivne slike za novinarske početke. Nedugo nakon toga vidjeli smo je u emisiji TV-izbor, preteči Slike na sliku. Pravu afirmaciju, sasvim zasluženo, stekla je kao ratna reporterka iz Slavonskog Broda i Hercegovine...
- Bio je to moj prvi susret s ratom. Slavonski Brod je grad u Hrvatskoj koji je imao najviše žrtava među djecom. Dvadeset četvoro djece je smrtno stradalo. Kada je tamo, negdje u srpnju, pala prva »luna«, odmah je usmrtila dvoje djece koja su se nalazila u skloništu. Na tom mjestu slučajno smo se zatekli kolega snimatelj Ivo Brezić i ja. Imali smo to snimljeno, imali smo reakciju oca koji je dotrčao. Jedno je dijete bilo njegovo, a mjesec dana prije toga sin mu je smrtno stradao u gardi. Imala sam zabilježen susret oca sa smrću vlastitog djeteta, a to znači: plač, tragediju, užas. Bio je to šok i za našu ekipu koja je sve to snimila. Bila sam u strahovitoj dilemi: ima li smisla izdvajati jedan privatni trenutak čovjeka da ga gleda nekoliko milijuna ljudi, da li »pustiti« sve ili rezati. Na kraju sam shvatila jedino da moj komentar toj slici nije potreban. Te su slike na sve ostavile potresni dojam. Satima prije montaže nisam mogla sjesti, plakala sam. Bilo mi je teško. Pitala sam se: imamo li mi novinari pravo ulaziti u nečiju potpunu intimu, makar ona značila najsnažniji argument kada neprijateljska strana zaista ne bira ciljeve. Tu, na tom mjestu donijela sam neke odluke važne za jednog novinara profesionalca.
Istina o istini
Bilo je vjerujem, teško razdvojiti emocije od profesionalnog izvještavanja?
- Svi mi koji smo bili na ratištu stalno smo se susretali s tim. Naravno, uskoro postaneš dio sredine u kojoj boraviš, upoznaješ ljude, postaješ dio grada ... -Prije ovoga rata Slavonski Brod mi nije ništa značio. On je meni sada drugi grad na svijetu, dakako iza Zagreba. Potisne čovjek svoje emocije i profesionalno napravi svoj dio posla. To je jedini način da istina o istini krene u svijet.
Jednostavno, odvojiš se- jer u trenutku dok si na ratištu moraš brinuti o tisuću stvari pa i o tome da ostaneš živ jer mi započinjemo raditi onog trenutka kada započne uzbuna, kada svi idu u sklonište. Mi idemo vani jer tada se stvara slika. S druge strane, odgovaraš za ekipu koja je s tobom. Bez obzira koliko želiš imati savršene snimke, moraš znati stati i ne dovesti sebe i ekipu u izravnu smrt. Šest mjeseci bez prestanka radila sam taj posao. To me ispunilo ponosom jer su mnoge »lune« krenule u svijet koji je na taj način mogao saznati da oni tamo ratuju s najtežim oružjem u ratu protiv civilnog stanovništva, da napadaju običan grad, a ne vojne objekte.
Sad ste na posve drugim radnim zadacima. Kako plivate u vanjskoj politici?
- Osjećam se kao na početku jednog dugogodišnjeg posla jer treba puno učiti. Gledam kolegicu Mirjanu Rakić koja to radi 20 godina, s kakvom lakoćom to radi. Meni je potrebno znatno više truda. Treba pratiti svakodnevno stotinu stvari da dođete do nekog suvislog suda. To je izazov za mene.
Imam dojam kako Vas televizijska kamera ne voli. U prirodi ste znatno mlađi?
Pod kontrolom
- Pa ja uopće nisam jako mlada. Trideset i jedna godina jako je visoka brojka. Možda je za sve kriv posao koji radim i koji zahtijeva neku ozbiljnost. Ja ne radim zabavne emisije u kojima se trebam pojavljivati u živim bojama, s ekstravagantnom frizurom i šminkom. Ja nisam tu da bi nekom bila jako lijepa, već da bih korektno prenijela neku informaciju. Inače, slažem se s vama da na malom ekranu izgledam starija.
Nekada ste radili na radiju. Je li Vam televizija u novinarskom smislu kao medij više pružila. Može li slika biti prednost?
- Naravno da je prednost, velika prednost jer koji put slika kaže više od teksta. Televizija je potpuniji medij, a na radiju sve moraš opisivati da bi približio slušatelju to što se događa. Televizija je u neku ruku i zahtjevnija, ne samo da se mora paziti na govor, geste, mimiku već i na frizuru i izgled. Televizija, ova naša, veliku pažnju poklanja govoru pa već godinu dana djeluje Služba za jezik i govor na čelu koje je gospođa Jasmina Nikić.
Vaša bivša profesorica?
- Da. Tamo radi jedna ekipa ljudi koja uključuje fonetičare i lektore. Lektori se bave jezikom, a fonetičari govorom. Svaki naš tekst prolazi kroz ruke lektora, a zatim se s tim tekstom odlazi u službu gdje su fonetičari i čita se. Nije to sam govor, ima tu niz stvari koje su važne. Mimika je isto jedna od vrednota govora, isto kao i intonacija. Gledatelje ne treba podcjenjivati jer su puno naučili o mediju. Kad im ulaziš u kuću, moraš biti na nekoj razini. To nije kao nekada kada je televizija bila na svojim počecima pa je sve bilo dobro. Gledatelja smeta ako netko nema »pola abecede«.
Pretpostavljam da Vam ostane malo vremena za privatni život?
- Potpuno ste u pravu. Slobodnog vremena nemam. Ljudi koji su se posvetili televiziji ne poznaju termin slobodno vrijeme. Jako volim ovaj posao.
- Još se ni udala nisam!
Vrijedi li to kao direktna obavijest za neženje?
- Ne, nipošto! Radim na tome i sve držim pod kontrolom — veli simpatična plavuša, jedno od najboljih novinarskih imena HTV-a. I jako dobro pamtim naš susret 20. siječnja 1993. godine u bašti splitskog hotela „Park“, jedno neusiljeno lice s malog ekrana s zaraznim osmijehom.
