Serija Titogradske televizije "Đekna joi nije umrla, a ka’će ne znamo" Živka Ni kolića i Miodraga Karadžića ako ni zbog čega drugog, zaslužna je što je na vidjelo dana »izbacila« jedno odlično glumačke ime — Dragu Malovića. Simpatični Radosav iz "Đekne" čekao je punih četrdeset godina da postane poznat i popularan glumac, da postane lice s naslovnih strana. Dijelio je, eto, sudbinu provincijskog glumca, ako provincijom možemo nazvati sredinu u kojoj je djelovao čitav radni vijek. Ali da i u toj »provinciji« ima štofa kakvim bi se dičili i Beograd i Zagreb i.... jedan od dokaza je i Drago Malović, umirovljeni glumac Crnogorskog narodnog pozorišta u Titogradu.
— Jest da zatekla me ta popularnost, pravo da ti kažem, rekao je Malović piscu ovih zapisa u studenom 1988.
Đedo me je oduševio i gestom i načinom govorenja iz »Đekne«.
- Čudna ti je stvar ta televizija. Možeš čitav vijek raditi i grbačiti na pozorišnoj sceni, ali dok te ne uhvati oko televizijske kamere, džaba ti je.
Pa nije Vam valjda žao zbog toga?
-Nije mi žao, brate, što nisam i prije bio popularan. Mene su znali u svakom kazalištu u kojem sam igrao, a igrao sam u svojoj karijeri u tri: u nikšićkom Narodnom pozorištu od 1949. do 1956, kada sam na poziv redatelja Josipa Lešića tri sezone proveo u kragujevačkom pozorištu, pa sam se ponovno vratio u rodni Nikšić, sve do ukidanja pozorišta 1965. godine. Od tada pa do umirovljenja djelovao sam u Crnogorskom narodnom pozorištu u Titogradu, a to ti je bilo do polovine 1984. godine. To su sredine koje su upoznale Dragu Malovića, bilo je i gostovanja u Splitu, Kninu, Sinju, Šibeniku, Dubrovniku...
Ma ipak Vam godi ta popularnost iznenada pridošla?
— Uuu, godi. Bogu mi godi! Najpopularniji sam kod mojih unučica. Ne mogu se nagledati svoga đede. Kad je »Đekna« na televiziji, grobna je tišina. Sve redom umiruju.
Kod kuće ste djed, a u seriji tek sin. Koliko još u Crnoj Gori živi porodica poput ove što je prikazana u Đekni?
-Pa ima ih, naravno. U seoskoj, patrijarhalnoj porodici zna se tko je glava kuće i čija je zadnja.
I čija je zadnja?
"ĐEKNA" svjetski rekord!
-Zadnja je đedova, bez obzira koliko je sin star. Ima još toga i u ponekim urbanim sredinama. I u slučaju Đekne glava kuće je đed ili moj otac. A tate više nema. Ima ga samo u seriji. Veliki je bio to glumac, Veljko Mandić. Velik, bogu mi! Igrao sam s njim u dva kazališna projekta, u Njegoševom »Lažnom caru Šćepanu Malom« i u Brkovićevom »Putu generala Dromire«.
Još uvijek igrate u kazalištu?
— Kao i da nisam išao u mirovinu. Trenutno u režiji Branka Stavreva igram u Gogoljevom »Revizoru« ulogu Osipa. Teško ti je ostaviti kazališne daske. Dok čovjek ima još koju dasku u glavi može stati i na kazališnim daskama. I Đeknu sam snimao kao umirovljenik, a snimili smo je za 60 dana. Devet epizoda ili devet filmova za 60 dana vrijedni su svjetskog rekorda. Snimali smo je u okolici Kolašina.
Čuje da Vas baš u tom kraju sada ne prihvaćaju?
— Uglavnom su nas u Crnoj Gori dobro prihvatili. Ljudi iz kolašinskog kraja nisu baš, ako sam i ja iz tih krajeva. Ima onih koji negoduju da se tako prikazuju s obzirom na to da se oni ipak odlikuju umnošću, bistrinom i pameću, čojstvom i viteštvom. Tko će narodu ugoditi! Netko voli popa, netko popadiju, a netko popovu ćer.
A što vi volite gledati na televiziji?
-Ja? Ja ti, Bogu mi volim sve gledati. Posebno informativne emisije zbog situacije koja je u čitavoj zemlji. Volim gledati televizijske drame, a posebno one koje se daju iz zagrebačkog studija. Volim i muziku i sport.
Đedo voli stvari lagane
Nogomet, naravno?
- Volim ti ja sve sportove, a nogomet posebno. Navijam za »Sutjesku« iz Nikšića. Druga liga. Jest, ispala je iz prve i sada je u drugoj. Nije ispala na zelenom polju, već zbog mučki u Nogometnom savezu Jugoslavije. Boli me to. Samo imam ja svoje tri unučice i za njih najviše navijam. Od kćerke su. Imam još sina i kćerku, ali njih dvoje nisu pred brakom, a ne znam što čekaju?
I što Vas još veseli?
-Veselim se kada čujem dobru muziku. Volim klasičnu muziku, a obožavam narodnu. Ovu dernjavu što se danas sluša to ne mogu da slušam. Opne mi pucaju kada metalce puste na sav glas. Volim da mi se tiho svira, ja sam čovjek pun emocija. U ovim godinama čovjek traži malo finiju muziku. Volim stvari lagane, što kaže onaj vaš čoek.
Za razliku od Radosava, svoju suprugu uvijek hvalite. Koliko joj pomažete »bodrenjem«, a koliko stvarno?
— Život se često ne razlikuje od neke televizijske drame. Televizijsku suprugu sam »bodrio« da radi, a ovu svoju stvarnu i jedinu bodrim da istraje u svojoj zaista nezahvalnoj ulozi majke, bake i supruge. Bogu mi se naradila kao domaćica, i kada bih mogao, ja bih joj priznao puni radni staž.
Koliko pomažem? Koliko može pomoći muž koji je veći dio života proveo na sceni? Nije to naročito, ali nije to ni ono »Oooo«.
Vidite, nije baš taj suvremeni Crnogorac uvijek nekakva lijenčina. Kruže tako priče o lijenim Dalmatincima, a kažite vi meni tko je od kamena stvorio bogatstvo? I Dalmatinac Crnogorac. Jedno su priče, a drugo je stvar- ii život!
