Protekli tjedan bilo je izuzetno prometno u Hajdukovom Odjelu za članstvo. Navijači koji su pristigli pogledati derbi s Dinamom i utakmicu s Osijekom iskoristili su priliku kako bi obnovili svoje članstvo za 2019. godinu i priključili se projektu Za sva vrimena.
Jedni od takvih su i braća Toni i Stipe Erceg koje ni činjenica što je bio radni dan nije spriječila da iz Austrije potegnu na derbi protiv Dinama. Poveli su sa sobom i prijatelje Austrijance, također članove Hajduka, i kažu kako su imali poseban motiv zbog svog pokojnog djeda kojih ih je zarazio Hajdukom.
Razgovarali smo sa starijim bratom Tonijem o prvim sjećanjima na Hajduk, prijateljima iz Austrije...
Sjećate li se trenutka kad vas je pokojni djed “zarazio” s Hajdukom? Možete li nešto opširnije reći o tome, postoji li neka anegdota?
- Teško je reći kojeg trenutka nas je pokojni dida Stipe zarazio Hajdukom. Kako je Coce pjevao “od rođenja svoga oda san uz tebe, otkad zraka dišen, otkad znan za sebe”.
Ima dosta priča vezanih uz Hajduk: kako sam 12 godina bio golman često smo pricali o golmanima koji su didu uvijek bili krivi, čak i kad bi završilo 0:0, osim jednoga, a to je Vladimir Beara, o njemu mi je uvijek pričao samo sve najbolje i govorio da moram gledati njegove snimke kako bih postao dobar golman. “Taj se u zraku još jednom trzao” - često je znao reći.
Ljeti smo uvijek po dva mjeseca bili u Dalmaciji, točnije u Šibeniku, pa bi nas ćaća i dida vodili po utakmicama. Bila je to dugogodišnja tradicija jer je nekad dida putovao s bratom po bivšoj Jugi i odlazio gledati Hajduka u Beograd i ostale gradove.
Kako je dida ostario nije više mogao ići zbog bolesti po utakmicama, ali bi nam to uvijek bila glavna tema. Kad bih ga nazvao pričali bi minutu o zdravlju i vremenu, a ostalih 20 o zadnjoj utakmici. Brat, koji je dobio ime po didu, i ja smo nastavili tradiciju, išli bi svakako na Hajduka, u školsko doba često i bez novaca za povratak u Austriju pa bi nam dida dao 200 ili 500 kuna kako bi imali za utakmicu ili za vratiti se.
Stoga nam je jako bitno da se njegovo ime nađe u tematskom parku, jer nam je pokazao što je ljubav i vjernost prema jednom klubu i zbog toga smo mu doživotno zahvalni. Ne mogu dočekati taj dan kad ja budem svoje unuke vodio na Poljud i pričao im priče o didu i na kraju im pokažem ime moga dida i osnivača obiteljske tradicije u tematskom parku.
Planirate li donirati u budućnosti i za sebe?
- Trenutačno ne planiramo donirati za sebe, jer naše ime nije toliko bitno u toj priči, ali bismo voljeli motivirati i druge ljude kako bismo očuvali hajdučke vrijednosti.
Što kažu prijatelji Austrijanci na ovaj projekt Hajdukovih navijača?
- Prijatelji Austrijanci preko nas dobro znaju što su Hajduk i Torcida, pravilo je da nema ulaska u našu kuću dok ne pogledaš video o proslavi 100 godina Hajduka. Mnogi ne mogu vjerovati kolika je ta ljubav jer takvo nešto još nisu doživjeli i vidjeli u svijetu i kroz našu priču koju širimo svakodnevno su se također mnogi zarazili i čak učlanili jer žele pomoći tom projektu. Mnogi od njih i znaju koliko smo se često žrtvovali kako bismo otišli na utakmice, koliko prijatelja i cura smo zbog Hajduka izgubili jer bi nam uvijek utakmica sa npr. Slaven Belupom bila bitnija nego bilo čiji rođendan, pir itd. Najviše fascinira kad ih s vremena na vrijeme povedemo na neku utakmicu i kad se tom prigodom osobno uvjere u tu ljubav i do kraja zaraze Hajdukom, ali treba i naglasiti kako su često zgroženi tretmanom policije i redara te infrastrukturom na hrvatskim stadionima.
