Na Rooseveltovom trgu ispred Mimare u Zagrebu započeo je javni politički skup Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pridea.
Povorka ponosa se ove godine održava pod nazivom Dvadeset prajdova zajedno u drugarstvu i otporu, uz geslo Prajd zauvijek.
Proglas XX. Povorke ponosa LGBTIQ zajednice, osoba i duginih obitelji
"Mi – transrodne, interspolne, nebinarne, rodno varijantne, aseksualne, panseksualne, biseksualne i kvir osobe, gejevi i lezbijke – 29. lipnja 2002. godine iskorakom kontra predrasuda, uzdignute glave, koračali_e smo svjesni_e svog ljudskog dostojanstva i građanskih prava. Toga smo dana prvim hrvatskim prajdom izašli_e zauvijek iz tišine i prestali_e biti nevidljivi_e. Od tada više nismo vreće za iživljavanje i klaunovi za ismijavanje!
Od te 2002. godine odlučno, zajedno u drugarstvu i solidarnosti, pružamo otpor heteroseksizmu, patrijarhatu, političkom i uličnom fašizmu, nasilju, mržnji i diskriminaciji. Borimo se već dva desetljeća za društvo ravnopravnosti, društvo prihvaćanja i društvo jednakosti svih seksualnih i rodnih identiteta, svih oblika obitelji i zajedništva.
Naših dvadeset prajdova proširilo je prostore slobode za LGBTIQ zajednicu. Ali i mnogo više od toga. Naših dvadeset prajdova učinili su naš grad i našu Republiku boljim, demokratičnijim, radosnijim mjestom za život svih građanki i građana. Šireći prostore naše slobode, učinili_e smo slobodnijim čitavo društvo.
I dok je LGBTIQ zajednica postala snažan, odgovoran i samosvjestan dio naše zemlje, naše borbe nisu završene, naš Ustav i zakoni još uvijek nas ne uključuju potpuno i pravedno, naše ulice i trgovi još uvijek nisu slobodni od mržnje. I danas nas vrebaju nasilnici i hulje što svoju izgubljenu moć pokušavaju vratiti preko naših leđa. Čoporativno gmižu po marginama parlamenta, društvenim mrežama i u sjenama gradskih parkova. Ali ovo više nije svijet prepušten njima na milost i nemilost, i više nikada to neće biti.
Danas se čak i u našim krugovima javljaju petokolonaške transfobne demagoginje i redikuli. Ali ovo nije njihovih dvadeset godina i nitko od njih neće doživjeti dan kad će se naša zajednica odreći svojih nebinarnih i trans sestara i braće.
Ovo je dvadeset godina LGBTIQ zajednice koja se udružena snagom drugarstva i solidarnosti izborila za slobode i prava koja danas uživamo. Za pravo na vidljivost u javnosti i na sudjelovanje u političkom, kulturnom i društvenom životu, za pravo na slobodu okupljanja lišenu prijetnji i nasilja, za zabranu diskriminacije na temelju seksualne orijentacije, rodnog identiteta i rodnog izražavanja, za kažnjavanje zločina iz mržnje, za promjenu oznake spola i pravo na život u svom rodnom identitetu, za životno partnerstvo, za obiteljski život, za partnersku skrb, za pravo na udomljavanje. Ovo je naših dvadeset prajdova!
Ponosni_e smo na sve naše saveznice i saveznike: na zdravstvene radnice i radnike, odvjetnice i odvjetnike, zagovarateljice, političarke i političare, sveučilištarce, na sve one koji_e su nam u proteklih dvadeset godina pomagali_e da se osjećamo dobrodošlo u prostorima kojih smo se bojali_e jer su nekoć služili našem progonu i kažnjavanju, na sve one koje_i su stale_i uz nas kada su nas vrijeđali i tukli, na sve one koji_e su vodili pravne bitke pred arogantnim institucijama, na sve one koji_e su nam pomagali_e da imamo prilagođenu zdravstvenu skrb bez praznovjernog moraliziranja i na sve one koje_i su se u školama i fakultetima borile_i protiv svakog fundamentalističkog šarlatanstva.
Ponosne_i smo na naše kolegice i kolege koji_e su nam čuvali_e leđa kad nam je prijetila homofobija i transfobija na radnom mjestu. Ponosni_e smo na one članice i članove naših obitelji koji_e su u teškim trenucima zanemarili_e pritisak okoline i pokazali_e da je jedina istinska obiteljska vrijednost bezuvjetno prihvaćanje.
A najviše od svega ponosne_i smo na nas, cijelu našu zajednicu, sve kvir osobe ove zemlje. Ne samo jer smo unatoč brojnim preprekama osigurali_e kontinuitet povorke, već jer živimo uzdignutih glava, hrabro, solidarno, potpuno. Ponosne_i smo na svu našu omladinu koja iskreno i otvoreno živi svoje kvir živote; na sve naše filmašice i filmaše, književnike i književnice, sve naše dizajnerice i dizajnere, plesačice i plesače, sve naše kreativke i kreativce koji_e stvaraju subverzivnu i angažiranu kvir umjetnost; na sve naše novinarke i novinare koji_e kvir temama pristupaju empatično i obaviješteno; na sve naše LGBTIQ radnike i radnice koji_e osiguravaju zdravlje i hranu, znanje i napredak, pomoć svake vrste i brigu bez koje bi ovo društvo, da nas nema, bilo manje hrabro, manje lijepo i manje etično.
I zato, kada nas pitaju dokle ćemo više marširati, mi odgovaramo: marširat ćemo zauvijek. Prajd zauvijek!", poručuju.
